Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

“Dokumenti”

Spirituali militum curae

Apostolska konstitucija pape Ivana Pavla II. o duhovnoj skrbi za vojnike od 21. travnja 1986.: Servus Servorum Dei ad perpetuam rei memoriam

Crkva se prema dušobrižništvu vojnika oduvijek odnosila s dužnom pozornošću, odgovarajući različitim potrebama. Vojnici predstavljaju posebnu socijalnu skupinu i trebaju, “zbog posebnih okolnosti njihova života”, konkretan i poseban oblik dušobrižništva, bilo da je riječ o dragovoljcima ili onima koji se po zakonu na određeno vrijeme pozivaju u vojsku. Toj potrebi odgovarala je tijekom vremena crkvena hijerarhija, posebno rimski pape, sukladno svojoj službi ili “diakoniji”, prilagođujući u pojedinim slučajevima svoje zakonodavstvo potrebama osoba i prilika. Tako su s vremenom za pojedine narode nastale crkvene strukture na čijem je vrhu bio opunomoćeni prelat. Konzistorijalna kongregacija je u instrukciji Sollemne semper, od 23. travnja 1951. donijela mudre odluke. Ipak, mora se reći, došlo je vrijeme da se spomenute odredbe preurede kako bi bile snažnije i djelotvornije. Na to nas prije svega poziva Drugi vatikanski sabor, koji je otvorio put prikladnim poticajima za ostvarenje posebnih pastoralnih zadataka, pozorno prateći ulogu Crkve u našem današnjem svijetu, Što se odnosi i na izgradnju i promicanje mira u cijelom svijetu. Pritom vojnike valja smatrati “službenicima sigurnosti i slobode naroda” je “ako ispravno vrše tu dužnost, istinski pridonose učvršćenju mira”.

To nalažu i velike promjene koje su se dogodile, ne samo što se tiče vojničkog zanimanja i posebnih životnih uvjeta u vojsci, već i s obzirom na opći stav i razumijevanje današnjeg društva prema biti i zadacima oružanih snaga u ljudskoj zajednici. Na to nas, konačno, potiče i proglašenje novoga Crkvenog zakonika, koji se doista osvrće na vojno dušobrižništvo, te, iako na snazi ostavlja dosad važeće zakone, sada ih se ipak na prikladan način obnavlja kako bi dali bolje rezultate. Takvi zakoni, naravno, ne mogu za sve narode biti isti, budući da broj katolika koji se obvezuju na vojnu službu nije apsolutno ni relativno posvuda jednak i budući da se prilike u pojedinim mjestima međusobno razlikuju. Primjereno je dakle da se utvrde opće odredbe koje vrijede za sve Vojne ordinarijate - prije nazvane Vojnim vikarijatima - i da se tada, u okviru tog općeg zakona, odredbe nadopune statutima koje Apostolska Stolica donosi za svaki pojedini Ordinarijat.

Donose se dakle sljedeće odredbe:

I.

1. Vojni ordinarijati, koji se mogu zvati i Stožernim ordinarijatima, pravno izjednačeni s biskupijama, posebna su crkvena područja s vlastitim statutima, koje odobrava Apostolska Stolica. U tim se statutima uredbe ove konstitucije točnije određuju, poštujući sklopljene ugovore između Apostolske Stolice i država, gdje postoje.

2. Gdje to okolnosti iziskuju, Apostolska Stolica uspostavlja nove Vojne ordinarijate, posavjetovavši se s dotičnom Biskupskom konferencijom.

II.

1. Na čelu Vojnog ordinarijata stoji ordinarij, u pravilu odlikovan biskupskom čašću, koji uživa sva prava i obveze dijecezanskih biskupa, ako narav stvari ili posebni statuti ne određuju drukčije.

2. Vojnog ordinarija imenuje papa ili postavlja odnosno potvrđuje pravno predloženog kandidata.

3. Da bi se Vojni ordinarij mogao ovom dušobrižničkom zadatku posvetiti punom snagom, oslobađa se svih drugih dušobrižničkih službi, osim ako posebne okolnosti države ne nalažu drukčije.

4. Između Vojnog ordinarijata i drugih dijelova Crkve treba da postoji blisko zajedništvo i složna suradnja u dušobrižništvu.

III.

Vojni ordinarij pravno pripada Biskupskoj konferenciji one države u kojoj je sjedište Ordinarijata.

IV.

Jurisdikcija Vojnog ordinarija jest:

1. osobna, tako da oni koji pripadaju Ordinarijatu podliježu toj jurisdikciji i onda kada se nalaze izvan državnih granica;

2. redovita, kako za nutarnje, tako i za vanjsko područje;

3. vlastita, ali skupna s vlašću mjesnog ordinarija, budući da osobe koje pripadaju Ordinarijatu jesu i članovi one mjesne Crkve kojoj po mjestu stanovanja ili obredu pripadaju.

V.

Vojna područja i mjesta podliježu ponajprije jurisdikciji Vojnog ordinarija, a na drugom mjestu jurisdikciji dijecezanskog biskupa, kad nema Vojnog ordinarija ili njegovih kapelana; u tom slučaju i dijecezanski biskup i župnik djeluju po vlastitim ovlastima.

VI.

1. Prezbiterij Vojnog ordinarijata sačinjavaju, osim onih o kojima će riječi biti u sljedećim paragrafima 3 i 4, oni svjetovni ili redovnički svećenici koji su osposobljeni za dobro vršenje ovog posebnog pastorala te dopuštenjem svoga Ordinarija vrše službu u Vojnom ordinarijatu.

2. Neka dijecezanski biskupi kao i nadležni redovnički poglavari Vojnom ordinarijatu stave na raspolaganje dovoljan broj svećenika i đakona prikladnih za tu zadaću.

3. Vojni ordinarij, uz dopuštenje Svete Stolice može podići sjemenište te polaznike nakon odgovarajuće duhovne i pastoralne izobrazbe pripustiti svetom ređenju za Vojni ordinarijat.

4. I drugi klerici mogu zakonito biti inkardinirani u Vojni ordinarijat.

5. Prezbitersko vijeće neka ima vlastite, od Ordinarija odobrene statute, poštujući odredbe Biskupske konferencije.

VII.

U dodijeljenom području i prema povjerenim osobama svećenici, koji se u Ordinarijatu nazivaju kapelanima, imaju župnička prava i obveze, osim ako drugačije ne nalažu narav stvari ili posebni statuti, ali kumulativno s mjesnim župnikom, prema odredbi iz čl. IV.

VIII.

Što se tiče redovnika i članova zajednica apostolskog života koji obavljaju službu u Vojnom ordinarijatu, neka se Ordinarij zdušno brine da ostanu vjerni pozivu i identitetu svoje redovničke zajednice te da budu usko povezani sa svojim poglavarima.

IX.

Budući da svi vjernici treba da sudjeluju u izgradnji Kristova tijela, neka se Ordinarij i njegov prezbiterij pobrinu da laici u Ordinarijatu, pojedinačno ili zajednički, svoju ulogu shvate kao apostolsku, ali i misionarsku pokretačku snagu među ostalim vojnicima s kojima žive.

X.

Osim onih koji su navedeni u statutima prema čl. I., Vojnom ordinarijatu pripadaju i njegovoj jurisdikciji podliježu:

1. vjernici koji su vojnici, kao i pripadnici oružanih snaga ako su na to obvezani državnim zakonima;

2. članovi njihovih obitelji, dakle supruge i djeca (pa i punoljetna) dokle god žive u istom kućanstvu; isto tako rodbina i posluga koji prebivaju u istom domu;

3. polaznici vojnih škola, oni koji se nalaze ili rade u vojnim bolnicama, staračkim domovima ili sličnim ustanovama;

4. svi vjernici obaju spolova, pripadnici redovničkih zajednica ili ne, koji vrše stalnu službu dodijeljenu im od Vojnog ordinarija ili uz njegovu suglasnost.

XI.

Vojni ordinarij odgovara Kongregaciji za biskupe, odnosno Kongregaciji za evangelizaciju naroda, te različite slučajeve rješava s odnosnim uredima Rimske kurije.

XII.

Vojni ordinarij svakih pet godina podnosi Apostolskoj Stolici izvješće o stanju Vojnog ordinarijata, i to u propisanom obliku. Vojni ordinarij također je, prema propisima, dužan na posjet “ad limina”.

XIII.

U posebnim statutima, poštujući postojeće ugovore sklopljene između Svete Stolice i država, određuje se sljedeće:

1. gdje će biti crkva Vojnog ordinarija i njegova kurija;

2. je li potreban jedan ili više generalnih vikara i koje druge službenike kurije valja imenovati;

3. sve što se tiče crkvenog položaja Vojnog ordinarija te ostalih svećenika i đakona dodijeljenih Vojnom ordinarijatu za vrijeme i pri napuštanju njihove službe, te koje odredbe valja uzeti u obzir glede njihova vojnog položaja;

4. kako postupiti u slučaju sedis vacantis vel impeditae (“kad je stolica prazna” ili “kad je stolica zapriječena”)

5. Što odrediti o pastoralnom vijeću, kako za cijeli Ordinarijat, tako i za mjesne razine, poštujući odredbe Crkvenog zakonika;

6. koje knjige o dijeljenju sakramenata te o stanju osoblja valja voditi sukladno općim zakonima i propisima Biskupske konferencije.

XIV.

Što se tiče sudskog postupka vjernika Vojnog ordinarijata, za to je u prvoj instanci nadležan sud dijeceze u kojoj sjedište ima kurija Vojnog ordinarijata; u statutima valja utvrditi prizivni sud. Ako Ordinarijat ima svoj vlastiti sud, prizivi se šalju na sud koji je trajno odredio sam Vojni ordinarij uz odobrenje Apostolske Stolice.

Sve odredbe ove naše Konstitucije stupit će na snagu 21. srpnja tekuće godine. Odredbe krajevnog prava ostaju na snazi ako su sukladne ovoj apostolskoj Konstituciji, a statute svakog pojedinog Vojnog ordinarijata sačinjene prema čl. I, valja dostaviti Svetoj Stolici na odobrenje, i to u roku jedne godine računajući od naznačenog datuma.

Želimo da ove naše uredbe vrijede i djeluju sada i u budućnosti, bez obzira na, ako je potrebno, Konstitucije i apostolske odredbe koje su izdali naši predšasnici, i bilo koji drugi propis ili dokinuća vrijedan posebnog spomena.

Sastavljeno u Rimu kod Svetog Petra 21. travnja 1986. u osmoj godini Našeg Pontifikata.
IVAN PAVAO PP. II