Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

128. obljetnica smrti dr. Ante Starčevića

Četvrtak, 29. 02. 2024.

Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana

povodom 128. obljetnice smrti dr. Ante Starčevića

Šestine, 28. veljače 2024.

(Korizmeno vrijeme, drugi tjedan srijeda: Jr 18,18-20; Mt 20,17-28;)

Draga braćo i sestre,   

1. Prvo čitanje u misi ove korizmene srijede izvadak je iz knjige proroka Jeremije. Premda ova starozavjetna knjiga nema autobiografsku nakanu, u njoj se živo izražava  karakter i narav proroka Jeremije. Sama knjiga je također i potresno svjedočanstvo prorokova duševnog stanja i nutarnjih kriza kroz koje je prolazio.

Jeremija je rođen oko 650. godine prije Krista, u svećeničkoj obitelji koja je živjela u okolici Jeruzalema[1]. Bog ga poziva na proročku službu „u dane Jošije, sina Amonova, kralja Judina trinaeste godine vladanja njegova“ (Jr 1,2). Bilo je to 626. godine prije Krista. Ako bismo rekli da je njegovo vrijeme bilo složeno i teško za njega i njegov narod,  bio bi to samo blijedi opis okrutne stvarnosti. Jeremija je živio u tragičnome razdoblju kada se planiralo, pripremalo i dovršilo uništenje judejskoga  Kraljevstva. Duhovna i nacionalna obnova kralja Jošije pobudili su velike nade, ali one su pokopane kraljevom smrti i velikim političkim promjenama i preokretima u susjednim zemljama ondašnjega staroga Istoka. Jeruzalem je osvojen, Hram je spaljen, a stanovništvo opet odvedeno u izgnanstvo, otišlo u izbjeglištvo! Jeremija nikamo ne odlazi.  Izabire teži dio. Ostaje sa svojim narodom, zgaženim i porobljenim ostatkom Izraela. Kako se povijest ponavlja!

Prorok Jeremija je u svome djelovanju neumoran! Opominje  narod, poziva na slogu, jedinstvo, pokazuje – upire prstom u uzroke nevolja, prokazuje zlo među svojim sunarodnjacima, nagoviješta, pretkazuje propast, vlastito samouništenje… “Perditio ex tua Israel“ (Propast tvoja iz Tebe, Izraele). Vojska ga je optuživala da širi malodušje, a vlasti su ga progonile i zatvarale….

Drama Jeremijina života nije samo u previranjima i burnim događajima u kojima je i sam sudjelovao nego i u njemu samome. Plahe naravi, istančanih osjećaja, odabran je i  poslan da „istrjebljuje i ruši, da zatire i ništi“ (Jr 1,10). Bio je željan mira,  a stalno se morao boriti, protiv svojih sunarodnjaka, njemu bliskih i poznatih ljudi, protiv kraljeva, svećenika, lažnih proroka, „sveg naroda“.  Razdire ga poslanje koje nije mogao izbjeći (Jr 20,9). Njegovi razgovori s Bogom puni su nutarnje boli i pitanja: „Zašto je moja bol bez prebola?“ (Jr 15,18). 

Sve ovo trpljenje očistilo je njegovu dušu i otvorilo je za druženje s Bogom. Obraća se Gospodinu u strahu od smrti jer ga njegovi neprijatelji planiraju ubiti, upravo oni za koje je posredovao kod Boga: „Ta zar se dobro uzvraća zlim? A oni mi jamu kopaju! Sjeti se kako stajah pred licem tvojim da u tebe milost tražim za njih, da odvratim od njih jarost tvoju“ (Jr 18, 19-20). To je bilo osobito bolno iskustvo za proroka Jeremiju. Bilo bi mu lakše i bolje bi prošao da se svrstao u službene skupine „proroka“ – oportuniste – koji su izricali laskava proročanstva moćnicima i narodu. Ali time bi izdao svoje poslanje. „Ti me zavede, o Gospodine, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me. A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava. I rekoh u sebi: neću više na nj misliti niti ću govoriti u njegovo ime. Al’ tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim:  uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više" (Jer 20,7ss). Tužaljke koje, skupa s drugim ispovijedima, čitamo u istome poglavlju čine takozvanu priču o "Jeremijinoj muci" – sedam stoljeća prije Kristove muke. Svojevrstan su nagovještaj Isusove muke i patnje!

2. U današnjemu Evanđelju Isus, dok su se uspinjali prema Jeruzalemu, dvanaestorici naviješta svoju muku. Isus  ih priprema na događaje koji će uskoro uslijediti. Ovo je već treći put da govori o svome kraju, muci, smrti i uskrsnuću.

Odmah nakon toga majka apostola Jakova i Ivana traži prva mjesta za svoja dva sina. U usporednome odlomku, evanđelist Marko, koji daje izvornu inačicu ovoga odlomka, stavlja zahtjev prvih mjesta izravno u usta dvojice braće: „Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna a drugi slijeva“ (Mk 10, 32). Krist im se u svome odgovoru obraća: „Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ću ja piti?” Aluzija je ovo na Getsemanij i Golgotu, na njegovu muku i smrt. „Ne znate što ištete.“ „Čašu ćete moju doduše piti, ali sjesti meni s desna ili slijeva – to nisam ja vlastan dati. To je onih kojima je pripravio moj Otac“ (Mt 20, 23).

Zahtjev za prvim mjestima u Kristovu budućem Kraljevstvu o kojemu je često govorio otkriva dvije stvari: da su apostoli, kao i svi njihovi suvremenici, očekivali političkoga Mesiju sa svjetovnom moći i kraljevstvom; da im je posve promaknula Isusova najava da će on morati proći muku i smrt, makar i bio na kraju ovjenčan slavom uskrsnuća. Ništa nisu razumjeli. Trebalo je još toliko toga učiti.

3. Isus ne propušta ni ovu priliku da još  pouči dvanaestoricu, buduće vođe i stupove svoje Crkve, o službi koju će vršiti u zajednici. Još jednom razbija konvencionalni kalup: „Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga“ Mt 20, 25-27).

U kršćanskoj zajednici autoritet i odgovornost, čak i solidarnost, moraju biti sinonimi za raspoloživost za služenje. Među nama koji slijedimo Krista ne smije biti mjesta autoritarnosti, ambiciji i želji za moći. Sve to razbija naše duhovno crkveno zajedništvo. Stoga Isus također osuđuje, barem implicitno, svako izjednačavanje Crkve i kraljevstva Božjega sa sustavima moći i vlasti.

On suprotstavlja dva dijametralno suprotna stila vlasti i suživota: zapovijedanje dominacijom ili slobodno služenje. Prvi stil bio je u ono vrijeme izvorna ideja apostola i uobičajeni je model građanskoga društva, koliko god demokratski se činio. Drugi je stil koji Isus želi i traži za cijelu svoju Crkvu, odnosno hijerarhiju ili pastire i narod. Krist ponovno preokreće ljudske kriterije i ruši ljestvicu vrijednosti, kao što je to učinio u naviještanju Blaženstava. Kao motivaciju i živi primjer takve paradoksalne doktrine, Isus nudi sebe: "Baš kao Sin Čovječji, koji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge" (Mt 20, 28).

4. Draga braćo i sestre! Danas obilježavamo 128. obljetnicu smrti velikoga sina hrvatskoga naroda, oca Domovine dr. Ante Starčevića. Njegov životni put u složenim društvenim prilikama i burnim vremenima hrvatske i europske povijesti omeđen je u prostor i vrijeme od Velikoga Žitnika kraj Gospića gdje je rođen 23. svibnja 1823. i preminuća u Zagrebu na današnji dan 28. veljače 1896. I on potječe iz svećeničke obitelji. Stric mu je bio ugledni svećenik intelektualac, a i sam je neko vrijeme bio na putu prema svećeništvu.

U svojoj oporuci, koju je napisao u Zagrebu 26. srpnja 1895., među ostalim piše: „“ja želim, mertav sahranjen biti u kojemu groblju oko Zagreba: samo ne u zagrebačkom.

Kod sprovadjanja  zabranjujem svaki sjaj, kano glasbu, pevanje, zvonjenje, vience itd., ter, se moje telo ima opraviti u prostu nepomazanu dervenu škrinju, pa po jednomu vrednomu duhovniku rimske cerkve, i po njezinu obredu zemlji predati.

Zabranjujem svaki spomenik i svaku javnu počast. Jer ako sam zaslužio živeti u sladkoj uspomeni naroda hervatskoga, ja sam si spomenik ostavio u mojemu životu i u delih mojih, a narod ima na koristne stvari trošiti.

Na moj grob ima se postaviti ploča iz kamena sa mojim imenom i prezimenom, po godinami, meseci i dani narodjenja i smerti moje…“[2]

Spaljivanje mađarske zastave na Jelačićevu trgu, dok je u Zagrebu boravio car i kralj Franjo Josip I., koji se došao uvjeriti o tome kako je Hrvatska pacificirana zaslugom bana Khuena Hédervárija, prouzročilo je mnoge nevolje. Dok su sudovi sudili studentima zbog toga političkog „zločina“, a domaća i međunarodna javnost  budno pratila suđenje, u Starčevićevu domu u Zagrebu gasio se polagano život  oca Domovine Ante Starčevića. Preminuo je na današnji dan 28. veljače 1896. godine.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, povodom stote obljetnice smrti i izdanja pisanih „Djela dr. Ante Starčevića“, napisao je: „Posebno značenje sve do naših dana imaju Starčevićevi tekstovi u kojima upozorava na hrvatske ljude koji nisu razumjeli bit političke sudbine vlastitoga naroda i time ga neprestano stavljali u okvire tuđih političkih interesa. Dosljednost i čvrstina u promišljanju i promicanju hrvatske državnosti i narodne samobitnosti, učinili su  dr. Antu Starčevića utemeljiteljem samobitne ideje o hrvatskoj nacionalnoj neovisnosti.“

„Nije slučajno što je i današnja suverena i samostalna Hrvatska našla jedno od svojih najvažnijih izvorišta u djelu Oca Domovine, temeljeći svoj program, osim na općim demokratskim načelima suvremene civilizacije, između ostalog, i na starčevićanskomu hrvatskom povijesnom državnom pravu. Ljudima koji su tijekom teških i burnih vremena najnovije hrvatske povijesti nasljedovali i promicali misao o slobodnoj Hrvatskoj, „Djela dr. Ante Starčevića“ bila su trajno i istinsko nadahnuće koje je posebno pridonijelo ostvarenju suverene samostalne države.“[3]

Draga braćo i sestre! Obljetnica njegove smrti prigoda je i nama podsjetiti se na ljudske, kršćanske, nacionalne i općeljudske vrijednosti koje je neumorno promicao i zastupao. Bez obzira na naše krajevno podrijetlo, bez obzira na naše karakterne vlastitosti, bez obzira na naše različitosti, osoba i poruka dr. Ante Starčevića, o hrvatskoj nacionalnoj državi i državnosti, sve nas ujedinjuje i poziva živjeti zajedno, u međusobnoj slozi, poštovanju, razumijevanju, prihvaćanju. Neka nam Bog svima u tome pomogne.