Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

20. hodočašće hrvatske vojske i policije

Petak, 18. 05. 2012.

Nagovor biskupa Tome Vukšića, vojnog ordinarija Bosne i Hercegovine na križnom putu na 20. vojnom hodočašću u Lurd

Draga braćo i sestre, na kraju ove sugestivne pobožnosti, pučke pobožnosti Križnoga puta, osobita je milost biti u prilici zajedno sa svima vama razmijeniti nekoliko misli nakon što smo kroz ovih XIV. postaja Križnoga puta prošli za Isusom Kristom, slijedeći Njega naoko u Njegovoj patnji, a u stvari u Njegovoj vjernosti.

Od one prve postaje pa do ove posljednje, draga braćo i sestre kroz ovu dramu od 14 činova kroz molitve i sjećanja na biblijske izvještaje o ovim trenucima Kristova života, pred našim licima su se izmijenili gotovo svi mogući ljudski likovi koje je jedna moguće i zamisliti. Politički predstavnici, vojnici, krvnici, izdajice, lopovi, žene, muškarci, plemeniti, dobri, oni koji su se čak i svoga groba odrekli da bi On imao gdje biti pokopan, i tako redom dokle god hoćete. Kakav god da lik sebi u glavi zamislite, i kakav god da umjetnik bilo koje vrste zamisli, kroz ovih 14 postaja svi se izmijenili.

Stoga je ova pobožnost kako su mnogi duhovni pisci davno kazali kao ni jedna druga utvrdila vjeru tolikim dobrim vjernicima, a s druge strane ova ista pobožnost vratila na pravi put tolike grešnike, čak i one okorjele kao što je to bio slučaj sa jednim od dvojice razbojnika koji su raspeti zajedno Kristom. Ali isto tako ovaj misterij vjernosti i misterij patnje koji se isprepliču na ovom istom Križnom putu ostavile je tolike ravnodušnima, nije utvrdila njihovu vjeru, i nije ih privela obraćenju kao što se dogodilo s jednim od one dvojice razbojnika, odnosno kao i s tolikima iz kolone koji su išli za njim.

Danas mi ovdje okupljeni svoj hod kroz tih 14 postaja moramo promatrati kroz neki od likova koji su se pojavili na Njegovom povijesnom Križnom putu. Plemeniti, ružni, zlobni, izdajice, obraćeni, utvrđeni u vjeri, vjerni i u patnji i tako redom, i ne samo da to trebamo promatrati nego i sebi postaviti: „ a gdje sam ja? Gdje sam ja u toj seriji likova, koji od njih meni najviše sliči, odnosno kojem od njih sam najviše sličim: obraćenom, utvrđenom u vjeri, nedirnutom njegovom vjernošću i njegovom patnjom, i tako redom.

Draga braćo i sestre, ne pada mi na pamet odgovarati javno na ovo pitanje koje sam postavio, ali ostavljam svakoj od naših savjesti da svako sebi pred Gospodinom kojega upravo na ovoj postaji polažemo u grob, odgovori na to pitanje.

I dopustite još jednu misao. Križni put mnogo puta, pa i među nama vjernicima biva viđen kao mjesto patnje. On to nedvojbeno jest, ali bismo strahovito pogriješili ako bismo dopustili da ta patnja, taj misterij patnje koji se tako nadvio nad ovaj trenutak Kristova života, zasjeni jedan veći misterij koji je osmislio ovu patnju, a to je misterij Kristove vjernosti Bogu Ocu.

Patnja koja mu je nametnuta nije ono što je on izabrao. Sjećamo se Njegove famozne rečenice „Gospodine ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež“.

U ljudskoj je prirodi da ne prihvaća patnju, da odbija patnju. Voljom Boga Stvoritelja stvoreni smo da živimo, a ne da patimo. U ljudskoj je prirodi također da ne nanosi patnju. Nažalost, postoje izvrgnute vrednote, izvrgnuti likovi koji i sebi i drugima tako često nanose patnju. Mi smo danas ovdje za Kristom ne zato što je On trpio, nego što je patnji usprkos ostao vjeran Bogu Ocu.

Draga braćo i sestre, naši životi mnogo puta barem u malome neka jesu neka vrsta Križnoga puta. Mudrost, kršćanska mudrost ne sastoji se samo u tome da se ustraje, nego da se usprkos vlastitom križu i križevima ostaje u vjernosti. „Ne moja, nego Tvoja volja Bože neka bude“, jest u stvari osnovna poruka ovoga Križnoga puta, pa i svakoga križnoga puta kojega obavljamo.

Stoga pobožnost Križnoga puta nije nikakav blagdan patnje, nego svetkovina vjernosti. Prije svega božanske Isusove vjernosti koja nas poziva da ga slijedimo, da ga slijedimo iznad svega u vjernosti patnji usprkos, ako nam se ona nametne. Stoga molimo Gospodina koji je ostao vjeran, da nam dadne milost da u svojim zvanjima i mjestima na koje nas je providnost poslala u našim životima da svjedočimo, ustrajemo u vjernosti kako bismo zajedno s Njim mogli ući u slavu uskrsnuća. Neka tako bude. Amen.