Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Okučani, 25. obljetnica vojno-redarstvene akcije »Bljesak«

Petak, 01. 05. 2020.

Propovijed, požeški biskup msgr. Antun ŠKVORČEVIĆ

 Okučani, 1. svibnja 2020., petak, župna crkva sv. Vid

Poštovana i draga braćo i sestre!

Ugroza koronavirusom otvorila je ovih dana u Hrvatskoj mnoge teme, među njima i one životno važne, kao što je pitanje hrane. Po tko zna koji puta istaknuto je kako Hrvatska u Slavoniji i drugim svojim plodnim dijelovima ima mogućnost proizvesti hrane i više nego li su potrebe njezina stanovništva. Zašto to ne uspijeva, nisam pronašao pravog odgovora. Kruh je u pitanju! Kako ste čuli u Evanđelju, Isus se snažno uključio u raspravu o kruhu i na posve izazovan način sama sebe proglasio kruhom. Njegova tvrdnja: „Ja sam kruh života“ (Iv 6,33) zvuči kao svojevrstan prosvjed protiv onoga što mi kruhom zovemo a ne može zasititi našu glad, dublju od one u praznom želucu. Po čemu bi Isus bio kruh života, odgovorio je On sam i opet na iznenađujući način: „Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta“ (Iv 6,51). Današnje dvije prigode – 25. obljetnica Bljeska i 1. svibnja, spomendan sv. Josipa Radnika – blagdan rada – potiču nas da se zaustavimo na navedenoj Isusovoj tvrdnji te promotrimo kako je upravo otajstvo umiranja poveznica između otajstva tijela i kruha. O otajstvu je riječ!

Susrećemo se s dvostrukim izazovom: Koliko puta treba umrijeti da bismo pripremili kruh a koliko puta moramo umrijeti da bismo postali kruh? Da bismo dobili kruh valja posijati zrno pšenice. Ono mora umrijeti kako bi isklijalo, rasla stabljika i donijela plod bogatiji od zrna bačenog u zemlju. Tim putom dobivena zrnja pšenice potrebno je zatim samljeti i pretvoriti ih u brašno, što je neke vrste njihovo umiranje. Zatim ga valja umijesiti u tijesto i staviti na vatru da se ispeče – opet određeno umiranje. Kruh nema smisla ako ga ne potrošimo, pojedemo, a to znači ponovno umiranje po kojem on prelazi u moć od koje živimo. Koliko li umiranja da bi života bilo! Sva navedena umiranja svjedoče o smrti koja nije nestanak, nego put pobjede života. U Isusovoj muci i smrti, tijelu položenom za nas On je postao kruhom za život svijeta, ostvario se božanski paradoks pobjede života po umiranju. Podsjetio nas je na otajstvo: „Ako pšenično zrno, pavši u zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilan rod. Tko ljubi svoj život na ovome svijetu, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“ (Iv 12, 24-25). Uvjereni u istinitost navedene Isusove riječi, mnogi su tijekom povijesti s Tomom zvanim Blizanac donijeli odluku: „Hajdemo i mi da umremo s njime“ (Iv 11, 16)

Dragi vjernici! Danas, na 25. obljetnicu vojno-redarstvene akcije „Bljesak“ usuđujem se ustvrditi da je najveći dio hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu posvjedočio kako je za životno načelo usvojio zakonitost pšeničnog zrna koje umire da bi života bilo. Pored toga, braniteljsku spremnost da umru za slobodu svoje Domovine, njihove položene živote iz ljubavi za dostojanstvo pojedinca, obitelji i društva, možemo usporediti s umiranjima povezanima s kruhom: Kruh se pretvara u životnu moć kada bude blagovan, kada je potrošen i fizički nestane. Kruh je mjerilo kojim prosuđujemo ljude te za mnoge od njih kažemo: Dobar kao kruh! Naša sloboda nahranjena je braniteljskom žrtvom ljubavi te joj dugujemo zahvalnost. Činimo to na najbolji način, kad u svetoj misi njihovu žrtvu združujemo s Isusovom pobjedničkom smrću i tako pronalazimo utjehu za patnje i boli koju je njihov odlazak s ovoga svijeta prouzročio roditeljima i drugima koji ih vole.

Usred rasprave o kruhu Isus je izjavio: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji“ (Iv 6, 27). U tom obećanju prepoznajemo dar euharistijskog kruha, lijek besmrtnosti. No, možemo reći da je – slijedeći zakonitost pšeničnoga zrna – najveći dio naših hrvatskih branitelja svojom položenošću života za naše dostojanstvo i slobodu na svoj način radio za hranu nepropadljivu. Navedene Isusove riječi imaju značenje i za međunarodni blagdan rada. Svjesni smo od kolike je važnosti za pojedinca i obitelj imati radno mjesto kako bi mogli priskrbiti ono što je potrebno za dostojan život. Međutim, svjedoci smo kako se rad može pretvoriti u ropstvo kad postane samome sebi svrha te više ne služi čovjeku, nego čovjek radu. Pored toga, proizvodnja koja je u suprotnosti sa smislom čovjekova postojanja, u koju se ulažu ogromna sredstva a služi ubijanju ljudi, ili nekom drugom nečasnom cilju, ostavljajući po strani mnoštva da gladuju, nije rad dostojan čovjeka. U dnu takvog djelovanja je sebičnost koja u sve ono čega se dotakne utiskuje pečat propadljivosti. Hoće li se usred bučnih parola 1. svibnja moći čuti Isusov poziv: “Radite, ali ne za hranu propadljivu“? (Iv 6,27).

Braćo i sestre! Navedenoj Isusovoj tvrdnji, današnje prvo čitanje iz Djela Apostolskih daje još jednu dimenziju. Naime, sv. Luka nam predstavlja Židova imenom Savao, koji se hranio propadljivim kruhom mržnje i sve svoje snage upotrijebio za progon i ubijanje onih koje je smatrao svojim neprijateljima. Uložio je život u besmisao. Njegovo sljepilo srca svladalo je svjetlo koje ga je oborilo na putu u Damask u namjeri da uhvati protivnike i pobije. To svjetlo bio je sam Isus Krist, u kojem je prepoznao svoje dostojanstvo, izliječio se od sljepila mržnje i postao gorljivi Isusov učenik imenom Pavao. On se sav dao na naviještanje Isusa Krista raspetog, kruha za život svijeta, pomažući ljudima da u njemu pronađu slobodu od sljepila zla, od zarobljenosti propadljivošću. U nedavnoj prošlosti mržnja je na ovim našim prostorima bila propadljiva hrana, sljepilo mnogih srdaca, spremnih na progon i ubijanje drugih kao vlastitih protivnika. Samo oni koji su se hranili nepropadljivom hranom nesebičnosti, spremnom na različite načine za druge umirati donijeli su slobodu i dostojanstvo svima. Želimo danas povjeriti Isusu Kristu našu usrdnu molitvu da nam kao Pavlu pomogne odreći se otrova sebičnosti i mržnje kao hrane srca, te ohrabreni zakonitošću pšeničnog zrna i kruha, živimo položenost života kao stil naših međusobnih odnosa u obitelji, u društvu, među pripadnicima različitih naroda i religija. U tom se krije tajna naše konačne pobjede.

Ostaje pitanje: Koliko puta trebamo umrijeti da bi se  navedeno ostvarilo? Ne znam broja, ali sam siguran da je potrebno kod nas prihvatiti i ono umiranje na koje su nas pozvali hrvatski biskupi svojim Pismom o 50. obljetnici završetka II. svjetskog rata, koje su objavili na današnji dan prije 25. godina, ne znajući da će započeti vojno-redarstvena akcija „Bljesak“. Oni su nas u Pismu potaknuli na umiranje zvano priznavanje počinjenog zločina i krivnje na kojoj god strani oni bili, poštivanje žrtava kojoj god naciji, vjeri ili svjetonazorskom opredjeljenju pripadali, na kajanje i praštanje kao preduvjet pomirenja, koje nas jedino može uzdići u dostojanstvo Božje slobode u srcu, ostvarene praštanjem i milosrđem u Isusu Kristu. Djelovati danas u Hrvatskoj, polazeći od navedene slobode, to je naša prava prilika. Tim putom moguće je izliječiti i ranu, još uvijek prisutnu u srcima brojnih građana Okučana, protjeranih iz banjalučkog kraja prije 25 godina nakon vojno-redarstvene akcije „Oluja“. Oni sve do danas nose teret nanesene nepravde. Još se hranimo kruhom suza! (usp. Ps 80,6). Ali neka to ne budu suze zla uzrokovane otrovanim i slijepim srcem, nego suze provrele iz boli ljubavi, koja prašta, pomiruje i ozdravlja! Neka za to veliko hrvatsko dobro moli s nama vjerna Isusova Majka, čiji mjesec svibanj danas započinje i sv. Josip Radnik čiji spomendan slavimo. Amen.«