Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

52. Hrvatsko hodočašće Crnoj Gospi u Einsiedeln

Četvrtak, 14. 06. 2018.

Post 3, 9-15; 2 Kor 4, 13 – 5, 1; Mk 3, 20-35

Draga braćo i sestre

Poštovani i dragi vjernici

1. Došli smo Majci. Tko bi mogao izreći što majka znači za svakoga od nas? Ona nam je darovala život, hranila nas je, pratila u odrastanju. Majčinska ljubav je spremna žrtvovati vlastiti život da bi spasila život djeteta. Majci se možemo povjeriti. Majka uvijek ima riječ utjehe. Ako to sve vrijedi za zemaljske majke, koliko li više i uzvišenije za našu nebesku Majku Mariju!

Ovo je hodočašće prilika da Mariji zahvalimo za sve dobro što smo doživjeli i da je zamolimo za pomoć u onome što nas muči i opterećuje. Majci Mariji možemo povjeriti svoje neuspjehe i promašaje, bez straha, otvoreno i iskreno. Marijina majčinska briga očituje se također preko brojnih svetišta diljem svijeta. Time Marija na osobit način ulazi u povijest i zbivanja jednoga naroda ili jednoga kraja.[2] Naš hrvatski narod odlikuje se velikom ljubavlju i pobožnošću prema Blaženoj Djevici Mariji, o čemu svjedoče brojna svetišta, crkve i zavjetne kapele diljem lijepe naše Domovine. Došavši u Švicarsku, naši su Hrvati odmah prepoznali dom svoje Majke Marije u Einsiedelnu i iz godine u godinu rado hodočaste ovamo. Ove godine po pedeset i drugi put.

Dolazak u ovo Gospino svetište prigoda je da svoje brige i probleme, svoje sumnje i tjeskobe, a prije svega svoje grijehe, položimo preko Marije u Božje ruke. Zamolimo Blaženu Djevicu Mariju da onom moći, koju joj je Bog dao, razriješi tolike čvorove u našem životu koji nas opterećuju i guše, kako bismo mogli ispuniti Božju volju u svome životu.

2. Biblija dobro poznaje stanje čovjekove izgubljenosti. Prvo čitanje nam govori o posljedicama grijeha prvih ljudi. Adam prebacuje krivnju na Evu, Eva na zmiju. No, ovdje se ne radi samo o traženju krivca za propust. Posrijedi je puno više od toga. Grijeh nije komunikacijski problem ili nesporazum. Ne može ga se svesti na promašaj, pogrješku ili neuspjeh u odnosu na neke zadane ciljeve. Grijeh ne možemo ograničiti na psihološku ili sociološku dimenziju. Grijeh je duhovna stvarnost jer se temelji na izboru koji čovjek čini kao slobodna osoba. Grijeh narušava naš odnos prema Bogu i bližnjemu jer ne poštuje red ljubavi zbog sebične navezanosti na osobe ili stvari. Gdje nema vjere, gdje nema priznanja da u svome postojanju potpuno ovisimo o Bogu, gdje manjka ljubav i odgovornost prema Bogu i bližnjemu, tu se skriva zmija-sotona, prerušava se kako ga čovjek ne bi prepoznao.

No, Bog nas ne ostavlja, ide za nama i zove nas: „Gdje si?“ (Post 3, 9). Štoviše, kako ističe Katekizam „poput liječnika koji istražuje ranu prije nego li je liječi, Bog svojom Riječju i svojim Duhom baca živo svjetlo na grijeh“ (KKC 1848). Samo svjetlom vjere možemo raspoznati i imenovati grijeh i začetnika grijeha. Samo svjetlom vjere ozdravljaju narušeni međuljudski odnosi. Bog nam dolazi ususret i u najvećoj tami naviješta spasenje: „Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: On će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu“ (Post 3, 15). Tko je taj neimenovani potomak Žene, On koji će sotoni glavu satirati? Vjernička tradicija prepoznala je u ovome retku Knjige Postanka navještaj nadolazećega Mesije. Crkveni oci kažu da je ovo obećanje „protoevanđelje“, praevanđelje, prva radosna vijest. Mi vjerujemo da je obećani Mesija naš Gospodin Isus Krist, pobjednik nad zlom i grijehom po svojoj ljubavi i milosrđu u žrtvi križa i slavi uskrsnuća.

3. Međutim, Isus izaziva podjele. Današnje evanđelje pokazuje kako se ljudi protive Isusu. Evanđelje spominje dvije skupine. Jedni mu se izravno suprotstavljaju. Oni odbacuju Isusovu poruku, smatraju ga neprijateljem i mrze ga. Stoga smišljaju klevete i laži, optužuju ga da je od Zloga, od Beelzebula, traže kako ga uhvatiti i osuditi.

S ovime se suočavamo i u suvremenom svijetu. Kršćani su danas najprogonjenija vjerska zajednica. Svakodnevno nam stižu vijesti s Bliskog Istoka, iz Azije i Afrike o ubijanjima, progonima i mučenjima kršćana. Dok naša braća i sestre u tim zemljama krvlju svjedoče za Krista, mi kršćani na Zapadu suočavamo se s drugačijim protivštinama. U zapadnoj kulturi prevladava duh individualizma i relativizma. Teži se za sebičnim zadovoljenjem potreba pod svaku cijenu, odbacuje se vrijednost žrtve, preziru se dom i obitelj, nema smisla za zajedništvo. Niječe se svaki čvrst identitet, a potiču se labavi i neobvezujući profili. Kada kršćani u svome okruženju zastupaju naravne i evanđeoske poglede na život, spolnost, brak i obitelj, onda ih se osuđuje – baš kao i Isusa – da su predstavnici mračnoga i nazadnog doba. Bez obzira na sve suprotne glasove, kršćanin je dužan svjedočiti za istinu Evanđelja, u kojem se god okruženju našao, bilo u Kini ili Švicarskoj, bilo u Einsiedelnu ili Pekingu. Uvijek u svom tijelu dopunjamo što nedostaje patnjama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu (usp. Kol 1, 24).

4. No, postoji i druga skupina Isusovih protivnika koje nije lako prepoznati. Evanđelist kaže da dolaze Isusovi rođaci. Oni nastupaju kao da se brinu za Njega, a zapravo ga žele odvratiti od Njegova poslanja. Oni ne prepoznaju Isusovu jedinstvenost, nego ga pokušavaju držati pod kontrolom.

Ovakav pristup postoji i danas. Papa Franjo govori o „svjetovnoj duhovnosti“ koju možemo opisati pojmovima gnosticizma i pelagijanizma.[3] O tome smo danas već nešto govorili. Ovdje ćemo samo nadodati sljedeće: Takvi ljudi predstavljaju se kao kršćani ali zapravo oduzimaju snagu evanđeoskoj poruci jer je svode na čisto povijesnu ili sociološku dimenziju, na neobvezatan i općenit govor o humanizmu. Oni ne vide da je Evanđelje Božja riječ koja nas dovodi u pitanje i poziva na obraćenje, nego ograničavaju vjeru i Crkvu na izvanjski običaj, folklor, kulturno-umjetničku baštinu ili na dobrotvornu organizaciju koja je ustrojena kao svako drugo ljudsko udruženje. Papa Franjo pak naglašava da je „povijest Crkve slavna ukoliko je povijest žrtve, nade, svakodnevne borbe, života koji se potpuno daje u služenju, u ustrajnosti u mučnim poslovima“.[4]

5. Drugo čitanje iz Poslanice Korinćanima dodatno rasvjetljuje našu ljudsku egzistenciju. Sveti Pavao govori o „nutarnjem“ i „izvanjskom“ čovjeku. Izvanjski čovjek se raspada, a nutarnji se iz dana u dan obnavlja (usp. 2 Kor 4, 16). Izvanjsko je ono što zapažamo osjetilima: čovjek se rađa, razvija se i raste, ima određenu psihofizičku konstituciju, na kraju umire. Osim ovoga biološkog i psihološkog vida života, ima i onaj teološko-antropološki vid: nutarnji čovjek, to je cjeloviti čovjek, duša i tijelo, u kojem djeluje Duh Sveti.

Izvanjski čovjek vođen je naravnim potrebama i sklonostima koje po sebi nisu zle, ali su zbog istočnoga grijeha iskrivljene. Izvanjski čovjek povodi se za društvenim strujanjima, podložan je napastima Zloga. Izvanjski čovjek tako postaje rob požude i nalazi se u napetosti i procjepu, u „trajnoj shizofreniji“, kako kaže papa Franjo.[5] Vođen različitim i suprotstavljenim požudama, izvanjski čovjek je u stalnom nemiru, nikada nije zadovoljan.

Nutarnji čovjek pak pročišćen je milosnim darovima Duha Svetoga koji sve njegove misli, riječi, djela i osjećaje usmjeruje prema dobru. Na taj se način naravne sklonosti usavršuju i postaju krjeposti.

6. Naš biološki i psihološki život može biti obilježen poteškoćama – bolešću, stresom, tjeskobom – ali ono odlučujuće je duhovni život: Kakav sam čovjek? Koja je moja temeljna životna opcija? U čemu je smisao moga života? Računam li s djelovanjem Duha Svetoga? Slijedim li Njegove poticaje koje mi daje preko Svetoga Pisma, sakramenata i nauka Crkve?

Vi živite ovdje u Švicarskoj u društvu velikoga blagostanja, ali često i u okolnostima koje čovjeka reduciraju samo na onu izvanjsku dimenziju, a da ga ne ispunjaju iznutra. Ovo hodočašće Gospi u Einsiedeln lijepa je mogućnost i poticaj da obnovite svoj duhovni život. Danas se često javlja napast da tražimo duhovnost izvan Crkve, da poput jelovnika sami iskombiniramo duhovnu hranu. Istina je da vjera treba biti osobna, ali ne privatizirana i individualizirana. „Vjera dolazi po poruci“ (Rim 10, 17), to jest po slušanju, kaže sv. Pavao. To znači da nam je vjera darovana. Vjera nije nešto što po svome nahođenju izrađujemo, nego nešto što po Crkvi primamo. Isus Krist je ustanovio Crkvu kako bi ona iz naraštaja u naraštaj prenosila vjeru koju je od Njega primila. Ako vjerujemo u Isusa, onda ćemo vjerovati i u Crkvu, jer je ona Njegovo Tijelo prožeto Duhom Svetim da uvodi ljude u vršenje Očeve volje. Ne bojte se: širom otvorite vrata Kristu! Dozvolite Kristu da uđe u vašu dušu, u vaše domove. Neka bude prostora i vremena za zajedničku obiteljsku molitvu, nedjeljnu svetu misu, redovitu osobnu i tajnu ispovijed pred svećenikom. Ne vjerujte onima koji sve to omalovažavaju. Vjerujte Crkvi! Vjerujte Kristu!

7. Blažena Djevica Marija u potpunosti je izvršila Božju volju i zato postaje „uzor vjere i ljubavi“[6], pa i još više od toga: Marija je naša „majka u redu milosti“.[7] Bog je htio da Isus uđe u svijet preko Marije, ponizne Djevice iz Nazareta. On hoće također da preko Marije uđe u svako ljudsko srce. Upoznavajući Mariju učimo kako se u potpunosti predati Bogu i Njegovoj svetoj volji. Učimo se poniznosti, predanosti i vjernosti. Učvršćujemo nadu, umnožavamo vjeru i usavršavamo ljubav.

Mariji, majci Crkve i majci naše vjere, uputimo žarko molitvu:[8]

Pomozi, Majko, našoj vjeri!

Otvori nam srce da primimo Očevu Riječ, Isusa Krista.

Probudi u nama želju da idemo Njegovim putem.

Pomozi nam da se u potpunosti predamo Njemu,

da vjerujemo u Njegovu ljubav,

osobito u trenutcima kušnje i križa, kako bi naša vjera sazrela.

Izmoli nam darove Duha Svetoga

da u miru i radosti ispunimo Očevu volju

u sve dane našega život.

Amen.