Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

53. obljetnica smrti Časnog sluge Božjega oca Ante Antića OFM

Ponedjeljak, 05. 03. 2018.

Zagreb, svetište Majke Božje  Lurdske, nedjelja, 4. ožujka 2018., 19.00 sati

Msgr. Jure Bogdan, vojni ordinarij u RH

Treća korizmena nedjelja, God. B;

Izl 20, 1-3.7-8.12-17;Ps 19, 8-11; 1 Kor 1, 22-25; Ev: Iv, 2, 13-25

Dragi poštovatelji osobe i djela

Časnog Sluge Božjega

– dobrog oca Ante Antića OFM

Draga braćo i sestre

1.Rado sam prihvatio poziv vicepostulatora o. fra Josipa Šimića OFM predvoditi ovu sv. Misu na 53. obljetnicu smrti Časnog Sluge Božjega o. Ante Antića, franjevca provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu. Obljetnica spomena smrti – Antićeve godine pada na treću korizmenu nedjelju.

Svako misno slavlje, poglavito nedjeljno misno slavlje – na dan Gospodnji, povlašteni su trenutci susreta vjerničke zajednice s Gospodinom koji nam govori u svojoj riječi, i koji pod prilikama kruha i vina dolazi k nama. Ovo je i prigoda kad zahvaljujemo Gospodinu na daru Crkvi i našem narodu za krjeposnog redovnika franjevca, svećenika Časnog Slugu Božjeg oca Antu Antića.

2. U današnjem evanđelju slušali smo Gospodinove riječi: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići“. Riječi su to kojima Gospodin odgovara na zahtjev židovskih poglavara da im dade znak koji ga autorizira da on smije činiti ono što je bio učinio, tj. istjerati trgovce i mjenjače iz jeruzalemskoga Hrama.

Riječi su to kojima je Gospodin upravo ukazao na ono što je njegov raspoznajni „znak“, a to je njegovo Tijelo, koje će biti razapeto ali i koje će uskrsnuti. Križ, dakle, kojim će biti obilježeno njegovo sveto tijelo, te Uskrsnuće, u kojem će ono slavno uskrsnuti od mrtvih da više nikada ne umre, njegov su raspoznajni „znak“. Tim smo njegovim znakom i svi mi, koji smo kršteni, obilježeni; jer, zaista, kako nas poučava sv. Pavao: „(...) koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života (Rim, 3-4). To je temeljna istina kršćanskog života, života obilježena sv. krštenjem, koje nas osposobljava da hodimo u novosti života, kao novi ljudi, Božjom snagom i Božjom milošću preobraženi ljudi. To je logika koja proizlazi iz Kristova križa, a svoj smisao i svrhu nalazi u njegovu slavnom Uskrsnuću, logika koju mnogi teško shvaćaju i još teže prihvaćaju, jer oni traže i hoće znamenje - znak po svojoj mjeri. Traže i hoće mudrost po svojoj mjeri. A mi s apostolom Pavlom takvog znaka i takve mudrosti ponuditi ne možemo, osim znaka Krista raspetoga: „Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima - Krista Gospodina - Božju snagu i Božju mudrost“ (1 Kor. 1, 23-25).

Upravo to su sveci shvaćali. U taj su Znak duboko uranjali, i od te Mudrosti živjeli! Živjeli pak ne samo za sebe, nego u potpunom i nesebičnom predanju za bližnjega, za druge, za sve one s kojima su dolazili u doticaj. I upravo su po tomu, po takvom svojem dosljednom, krjeposnom načinu života svima nama bili i ostali uzorima. Ako su tako mogli oni, zašto ne bismo mogli i mi? Ako su mogli oni ljubiti Krista u potpunom, nesebičnom, ustrajnom predanju, zašto to ne bismo mogli i mi? To je poruka svetih, Bogu predanih ljudi i njihovih života koju nam sv. Crkva želi stavit pred oči kad ih javno, zbog njihova krjeposna života, časti naslovima: Sluga Božji, Blaženi, Sveti. U tu skupinu spada i naš dobri otac Ante Antić. To je poruka i oporuka njegova života, života - po primjeru sv. Franje - svega uronjena u otajstvo Krista raspetoga, života koji je računao, ne sa svojom vlastitom, nego s Božjom snagom i propovijedao, ne svoju osobnu, nego Božju mudrost, jer je otac Antić vrlo dobro znao da je ono „ludo Božje mudrije od ljudi i slabo Božje jače od ljudi“(1 Kor 1, 25).

3. U tom dakle svjetlu večeras promatramo lik oca Antića., kao onoga koji je poučavao ljude takvoj Božjoj mudrosti, upućivao ih u predanje takvoj Božjoj snazi. Napose je on to znao činiti u jednom izvanredno važnom dijelu svojeg svećeničkog djelovanja i to kao savjetnik i duhovni vođa učiteljica. Osobno se sjedinjujući i suobličujući s Kristom Gospodinom, koji je naš jedini Učitelj i vođa (usp. Mt, 23, 8 - 11), znao je da je posebno važno u Božjoj mudrosti poučavati upravo one koji djeluju u odgoju i poučavanju mladih hrvatskih naraštaja. Jer je u svojim mislima, riječima i dijelima bio duboko sjedinjen s onim koji je, kako nam kaže današnje Evanđelje, „sam dobro znao što je u čovjeku“, znao je otac  Antić da je od neizmjerne važnosti čestit kršćanski odgoj mladih naraštaja, autentičan primjer zauzetog kršćanskog života koji na mladima, napose djeci, ostavlja duboki trag, te ih oblikuje za sav kasniji život. Stoga je imao posebno sluha za duhovno vodstvo, duhovnu izgradnju nastavnika, učitelja, odgojitelja, učiteljica ….

O njegovim osjećajima poštovanja, pa čak, kako će to lijepo istaknuti njegov životopisac, i nekom vrstom zanosa kojim je pristupao duhovnom vodstvu učiteljica, svjedoči jedno njegovo pismo upućeno im za korizmu 1940. u kojemu je on istaknuo da u duhu gleda obnavljanje Kristove muke, a njih kao jeruzalemske žene koje se ne plaše pogrda koje neprijatelji upućuju Isusu, nego ga smjelo slijede, premda ih drugi, pa čak i njihove kolegice, prezirno gledaju i rugaju im se, i hrabri ih da poput Veronike nastave svaki dan brisati Kristovo znojno i okrvavljeno lice na braći ljudima, napose na djeci i mladima, izloženim  svakovrsnim opasnostima[1]. U takvim svojim naporima otac Antić nije posustajao ni u vremenu bezbožnog komunizma koji je na svaki način, upravo s područja odgoja i izobrazbe naše djece i mladih, na svaki način nastojao potisnuti kršćansku vjeru, načela i odgoj te sve one koji su se u svojem ljudskom i profesionalnom djelovanju njima ravnali. O. Antić je znao naći načina ne samo duhovno, nego i materijalno priskočiti u pomoć onima koji su, često, bili obespravljeni i marginalizirani u svojim osnovnim ljudskim, vjerničkim i profesionalnim pravima uslijed trajnih pritisaka komunističkih ideologa, a u nemalom broju od tih istih izbacivani na ulicu sa svojih radnih mjesta, sokoleći ih da ne posustaju, da svjedoče Boga, da ustraju u patnjama sjedinjeni s Kristom koji trpi, s Blaženom Djevicom i Crkvom[2].

4. Vidjevši ogromnu opasnost kojima su u takvom sustavu bili izloženi djeca i mladi te oni koji su ih trebali odgajati i poučavati, organizirao je ovaj časni sluga Božji, unatoč opasnostima i neimaštini, godine 1946. i trodnevne duhovne vježbe za učiteljice u Makarskoj. Otac Antić je bio neumoran u svojoj brizi za te duše učvršćujući ih, usmeno i pismeno, da svojim kršćanskim životom djeluju apostolski, da se oslone na Boga i na Crkvu, koju vrata paklena neće nadvladati, da molitvom daju Bogu zadovoljštinu za grijehe naroda, da mole za zavedene bezbožnim načelima da se obrate, te za vlastiti narod da ostane vjeran Bogu. I danas odišu jednakom kršćanskom svježinom i uvjerljivošću ove divne riječi koje je o. Antić napisao u jednom svojem pismu jednoj učiteljici: „S pomoću Božjom opet započinjete novu školsku godinu. Poslije malog odmora nastavljate Vaš težak, mučan, ali i ugodan rad. Zovem ga teškim jer  to najbolje zna Vaše srce, Vaši živci, Vaše tijelo, koliko umora i truda osjetite tijekom školske godine. Vama je taj rad i sladak, jer ga ljubavlju Božjom oživljavate, posvećujete i podižete na vrh u naravni red, na zaslužna djela. S njime ispunjavate Vaš životni zadatak, slijedite svetu volju Božju, služite Isusu u osobi malene djece, vršite Vašu dužnost prema Domovini, a sebi  pletete vijenac neumrle slave, jer sveto Pismo kaže: “Oni koji druge poučavaju sjat će kao zvijezde na sve vijeke“. Pomislite da Vas sam božanski Učitelj šalje u školu i da Vam predaje djecu govoreći: „Povjeravam Ti ove malene, brini se za njih, kad se povratim ja ću Ti platiti“[3].

Jednoj pak drugoj osobi naglasit će otac Antić važnost svijesti o tomu da sve što u našemu životu radimo uvijek prati trud i bol, i da za to nema drugog lijeka i utjehe osim one koja dolazi iz vjere, utjehe koja  dolazi od  pogleda na Križ – Ljubav Isusovu: „Jedno sigurno neće izbjeći ove godine, kao ni dosada, jer oni vas uvijek prate, a to je trud i bol. Trudu nećete izmaknuti, jer je nerastavljiv od Vašega zvanja, posebno na selu; a bol Vas čeka zato, jer je ona učinak ljudske zloće i slaboće. Tko će Vam davati utjehe u vašim naporima i teškoćama? Vjera, pogleda na križ – ljubav Isusovu. Ta On je rekao: „Što učinite jednom od mojih malenih meni ste učinili, a Vaše je zvanje najviše posvećeno odgoju i izobrazbi nevinih. Ovaj isti cilj imao je i sam božanski Učitelj Isus![4]

Iz ovih redaka zrači Antićeva duboka vjera, njegova prožetost evanđeoskim načelima, njegova žarka želja da druge oduševi za život po Gospodnjem zakonu koji je, kako nam današnji Psalam, poručuje „savršen, i dušu krijepi, i čije „svjedočanstvo neuka uči“ (Usp. Ps 19, 8-11).

5. Draga braćo i sestre. I danas je u našemu narodu velika potreba takvih muževa i žena, prožetih kršćanskim svjetonazorom i načelima, očeva i majki, učiteljica i učitelja, odgojitelja i sveučilišnih nastavnika… I ne samo njih, nego i drugih muževa i žena - kršćanskih laika na svakom području ljudskog rada, prožetih kršćanskim načelima u svojem životu i djelovanju. Jer, kako nas poučava Drugi Vatikanski sabor, upravo je laicima vlastito da žive u svijetu, te su oni pozvani da kršćanskim duhom svjedoče u svijetu poput  kvasca[5]. Ni danas onima koji poučavaju i odgajaju  hrvatsku djecu i mladež, a čine to prožeti kršćanskim duhom, ljubavlju prema njegovom zakonu i zakonu njegove Crkve, nije lako. I danas su mnogi od njih izloženi, doduše ne onakvom javnom potiskivanju i marginaliziranju kako je to bio slučaj u doba bezbožnog komunističkog režima, ali svakako najrazličitijim i vrlo suptilnim oblicima omalovažavanja, pa i progona zbog njihovih stavova i načela. I danas se vodi borba za duše i srca mladih hrvatskih naraštaja. O ishodu takve borbe ovisi sudbina našeg naroda i Domovine. Božji ljudi, poput našeg Časnog Sluge Božjega, uvijek imaju jasno znanje da se upravo na tom području sučeljavaju dobro i zlo, plemenitost i sebičnost, altruizam i individualizam, vedrina kako zdrave sadašnjosti tako i zdrave budućnosti te, tomu nasuprot, beznađe nihilizma… Ukratko: civilizacija života i civilizacija smrti… I danas je školski sustav i odgoj naše djece i mladih ono područje u kojemu se ove silnice sučeljavaju, u kojima se pod vidom odgojnih, školskih i vanškolskih programa, pouka i aktivnosti žele provući protu-naravni, protu-ljudski, a onda i protu-Božji, protu-evanđeoski sadržaji, koji udaraju na samo temeljno dostojanstvo ljudske osobe, napose onih koji su u najosjetljivijim godinama svojeg  ljudskog  i duhovnog razvoja, i koji se, ako ih se prepusti samima sebi pred takvim nastojanjima i pokušajima, sami ne mogu skloniti i zaštiti. Molimo se Gospodinu Bogu i Blaženoj Djevici Mariji, a po zagovoru Časnog Sluge Božjega oca Ante Antića da nam izmoli takvih muževa i žena, takvih očeva i majki, takvih odgojiteljica i odgojitelja i učitelja i učiteljica, nastavnika i nastavnica, koji će se svjesni svoje ljudske i vjerničke odgovornosti znati othrvati takvim pokušajima te znati zdušno prionuti zdravom ljudskom i kršćanskom odgoju i podizanju naše djece i mladeži, koji  će biti potpuno svjesni  da im je „povjerena uzvišena zadaća da vječno pomlađuju stablo naroda svoga“, kako je to isticao otac Antić, „u odgoju i umova ali i srdaca naše mladeži“, koji će usađivat u njih „plemenite misli i osjećaje, ljubav prema Bogu i bližnjemu, ljubav prema Domovini“[6].

                Časni slugo Božji, dobri oče Antiću, moli Gospodina Boga i Blaženu Djevicu Mariju da tako bude! Amen.