Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Hodočašće hrvatske policije u Ludbreg

Subota, 01. 09. 2018.

Propovijed Vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana

na sv. misi prigodom hodočašća hrvatske policije u Ludbreg, 31. kolovoza 2018.

Izl 12, 21-27; Ps 40 (39), 2 i 4 ab. 7-8a. 8b-9. 10; 1 Pt 1, 17-21;Mk 14, 12-16. 22-26;

1. U svakoj Svetoj Misi svaki svećenik, nakon izgovorenih riječi Pretvorbe po kojima kruh i vino postaju Tijelo i Krv našega Gospodina, izgovora riječi: »Tajna vjere«. Da, draga braćo i sestre, Presveta Euharistija, Presveto Tijelo i Presveta Krv Gospodnja koji nam se u Euharistiji daruju pod prilikama kruha i vina – tajna je naše vjere. I tosredišnja tajna!»Euharistija je 'izvor i vrhunac svega kršćanskog života', ona sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista – našu Pashu«[1]. Bez Euharistije nema Crkve. »Crkva crpi svoj život iz Euharistije. Ova istina nije jednostavno izričaj svakodnevnog iskustva vjere, nego sažetak središnjeg otajstva Crkve. Na različite načine ona u radosti doživljava trajno ispunjenje obećanja: "I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta" (Mt 28, 20). Ali u svetoj Euharistiji, po pretvorbi kruha i vina u Gospodinovo tijelo i krv, ona se u toj prisutnosti raduje velikom radošću. Nakon Duhova, kad je Crkva započela svoje hodočašće prema nebeskoj domovini, božanski je Sakrament označavao protjecanje njenih dana, ispunjajući ih i nadom.«[2] I upravo onako kako bez Euharistije nema Crkve, tako ni vjerničkoga života nema, niti ga može biti bez blagovanja Tijela i Krvi Kristove koji nam se u njoj daruju. Mnogima, je i u današnjem svijetu, kao nekoć nekima među Isusovim učenicima, nažalost, to divno Otajstvo, bilo i jest neprihvatljivo, bilo i jest životno daleko i strano: Prva najava Euharistije unijela je podjelu među učenike, kao što ih je sablaznio i navještaj o muci, te su rekli: "Tvrd je to govor! Tko ga može slušati?" (Iv 6,60). Euharistija i Križ jesu kamen smutnje. Riječ je o istom otajstvu koje neće prestati biti uzrokom dioba."Da možda ne kanite i vi otići?" (Iv 6,67) – ovo pitanje Gospodinovo stoljećima odjekuje neprekidno kao poziv njegove ljubavi da ljudi otkriju da je on jedini koji ima "riječi života vječnoga" (Iv6,68), i da primiti s vjerom dar njegove Euharistije - isto je što i primiti njega samoga.«[3] Svi mi danas kao hodočasnici okupljeni u ovom našem dragom ludbreškom svetištu – svetištu posvećenom Predragocjenoj Krvi Kristovoj – želimo i hoćemo izjaviti i javno ispovjediti: Ne, Gospodine Isuse, mi ne želimo  i ne kanimo  nikamo otići od Tebe. Mi znamo i vjerujemo da jedino Ti i samo Ti imaš riječi života vječnoga. Mi znamo i vjerujemo da je, primajući s vjerom dar Tvoje Euharistije, isto što i primiti Tebe samoga. I makar »vid i opip, okus varaju se tu«, mi znamo i želimo znati: „al' za čvrstu vjeru dosta je što čuh«. Mi vjerujemo i želimo vjerovati: »Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom, istine nad ovom nema istinom«![4] I zato smo Ti, Gospodine, zahvalni!

2. Zahvalni smo, braćo i sestre, Gospodinu jer nas je pozvao na jedinstvo s njime u blagovanju njegova Tijela i Krvi, tog središta života Crkve i središta života svakog Kristova vjernika, koje u svakoj Misnoj žrtvi obnavljamo i uprisutnjujemo. I tako sve do konca svijeta! Doista: »Tako, iz slavlja u slavlje, navješćujući Isusovo vazmeno otajstvo "dok on ne dodje" (1 Kor 11,26), Božji narod na hodočašću "uskom stazom Križa stupa" prema nebeskoj gozbi kada svi izabrani budu sjeli za stol u Kraljevstvu«.[5] A to nam je sve omogućeno po sakramentu sv. Krštenja, kojim smo postali »sinovi i baštinici« Božji (usp. Gal 4, 4-7) osposobljeni Kristovim Vazmenim Otajstvom biti dionicima toga njegova Slavlja, primateljima toga njegova Otajstva, baštinicima života kojima ni smrt ništa ne može. Krštenjem smo naime iz ropstva grijeha izišli u slobodu djece Božje te smo na svojim čelima obilježeni spasonosnim znakom – znakom sv. Križa. I ne samo na svojim čelima, nego i na svojim životima, na nadvratnicima  i dovratnicima kuće naših životā. Pozvani da u njima živimo novim životom, životom u bogobojaznosti, jer smo obilježeni i oprani od starog, »ispraznog načina života«, otkupljeni »ne nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane«, kako nam poručuje sv. apostol Petar u drugom današnjem čitanju. Tu je njegovu Krv predoznačila krv onog jaganjca na nadvratnicima i na dovratnicima izraelskih domova u Egiptu koja je sinove Izraelove spasila od Zatornika, sačuvala im život i osposobila ih za izlazak iz Egipta u Obećanu zemlju, za prijelaz iz ropstva u slobodu, za Pashu gospodnju, kako smo to čuli u današnjem prvom čitanju: »I kad dođete u zemlju koju će vam Jahve dati kako je obećao, vršite ovaj obred. Kad vas vaša djeca zapitaju: ‘Što vam taj obred označuje?’ odgovorite im: ‘Ovo je pashalna žrtva u čast Jahvi koji je prolazio mimo kuće Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane, a naše kuće pošteđivao.’« Tada narod popada ničice i pokloni se« (Izl 12, 25-27).

3. I mi, braćo i sestre, poput Izraelaca, padamo ničice i klanjamo se Kristu Gospodinu, našoj Pashi, prisutnom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. On je onaj koji je, slaveći Posljednju večeru s apostolima u obrednoj pashalnoj večeri, židovskoj pashi dao konačno značenje. Njegov prijelaz Ocu po smrti i uskrsnuću – ta nova Pasha –  anticipirana je na njegovoj Posljednjoj večeri i slavi se u Euharistiji koja ispunja židovsku Pashu i anticipira konačnu Pashu Crkve u slavi Kraljevstva.[6] Krist Gospodin je tako svim onim tragičnim događajima koji su zatim uslijedili – događajima njegove izdaje, njegova uhićenja, suđenja i zlostavljanja, njegove nepravedne osude i njegove strašne smrti, smrti na križu, dao drugo usmjerenje i drugi smisao – pozitivni smisao. Dao im je smisao dara i predanja, smisao saveza, smisao ljubavi, ljubavi koja potpuno i definitivno pobjeđuje! U Posljednjoj večeri na kojoj nam je svoje Tijelo dao za hranu a krv za piće, on je veliki Pobjednik. On je doista onaj koji je, prihvativši na sebe muku i smrt, tu istu muku i smrt transformirao u dar ljubavi, u utemeljenje novoga i vječnoga saveza sklopljenog u njegovoj Krvi. Isusove riječi i njegovi čini na Posljednjoj večeri o kojemu nas izvještava današnje sveto Evanđelje bacaju doista potpuno novo svjetlo na događaj njegove muke i smrti. Bez njih bismo ostali u tami Kalvarije, u uvjerenju da smrt i zlo ipak imaju zadnju riječ. No, to nije tako, niti to tako može biti. To nije tako, jer je Isus na Posljednjoj večeri, ustanovivši Presvetu Euharistiju, ljubavlju svoga Srca, preobrazio smrt u pobjedu, tamu Kalvarije u svjetlo Uskrsa, prividnu pobjedu zla i smrti u njihov potpuni poraz. Poraz koji im je zadala ta njegova potpuna, nesebična i do kraja predana ljubav!

4. Potrebno je, drago braćo i sestre, da uvijek imamo na pameti tu transformaciju koju je Isus ostvario na svojoj Posljednjoj večeri i koju ostvaruje u svakom našem slavljenju Euharistije. U Euharistiji Isus ostvaruje i želi ostvariti sa svakim od nas pojedinačno i sa svima nama zajedno takvu transformaciju. On želi, darujući nam svoje Tijelo za hranu i Krv za piće, preobraziti sav naš život. On želi da svim događajima našega života podari drugi, pozitivan i sretan smisao, da ih obasja drugim, novim svjetlom. Tu mi nalazimo dragocjenu hranu našoj vjeri; tu se susrećemo s Kristom stvarno prisutnim u najvišem činu ljubavi, u životvornom daru kojim je predao samoga sebe; tu se presijecaju dvije osi vjere: s jedne strane, os povijesti, jer u tom spomen-činu, posadašnjenju otajstva  prošlost, kao čin smrti i uskrsnuća, pokazuje svoju sposobnost da se otvori budućnosti i da nam dadne okus konačne punine, te, s druge strane, os koja vodi od vidljivoga svijeta, do nevidljivoga. Tu,  u Euharistiji, učimo se vidjeti dubinu i širinu stvarnosti“[7]. Dubinu i širinu, naime i naših vlastitih životnih stvarnosti, stvarnosti nas samih i onih koji nas okružuju, stvarnosti naše svakodnevnice, naših životnih zgradā, naših problema, poteškoća, nedoumica, naših nada i naših strahovanja, naših radosti i naših žalosti… Euharistija je ono jedino i pravo mjesto u kojemu se sve to transformira i obasjava drugim, Božjim svjetlom. Po njoj smo, po pretvorbi kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu, koji se uprisutnjuje u svojem prelasku Ocu, uneseni, tijelom i duhom, u kretanje svega stvorenoga svijeta prema punini u Bogu[8]. Tako i samo tako sav naš život, sve ono što mi jesmo i što činimo dobivaju jedino pravo i istinsko  osmišljenje.

5. Da bismo to postigli, potrebno je da i mi, svakoga dana iznova, poput učenika iz današnjega Evanđelja, pitamo Krista Gospodina: »Gdje želiš blagovati Pashu, da odemo i da Ti pripravimo?« Gdje, Gospodine, u kojemu to dijelu moje egzistencije, u kojemu dijelu moga života i rada, u kojem dijelu mojega vremena, mojih napora, mojih nada i mojih muka, mojih ostvarenja i mojih padova..., želiš da Ti pripravim prostor da blaguješ svoju Pashu? I da je blaguješ sa mnom i za mene? Imam li ja mjesta i vremena za Tebe umojemu životu? Mogu li Ti ja u svojemu životu pokazati »veliko blagovalište, prostrto i spremljeno«, pa da Te ondje mogu primiti da blagujem Tvoju Pashu? Da Te ja blagujem u Tvome Tijelu i Krvi, u Tvojim sakramentima i u Tvojoj Riječi. Ili je pak moj život posve zauzet, pa ja u mome životu tako živim da u njemu nema ni mjesta ni vremena za Boga, jer su sve moje prostorije, a napose one »na katu«, među mojim prioritetima, zauzete i u njima nema mjesta za Boga? Nema među njima mjesta za sakramente ispovijedi i pričesti? Nema u njima mjesta za molitvu, osobnu i obiteljsku? Nema mjesta za život vođen prema Božjim i Crkvenim zapovijedima? Imam li u momu danu ijednog trenutka u kojemu barem na kratko mislim da posjetim Isusa koji me čeka u Presvetom Oltarskom Sakramentu u mojoj Crkvi ili u mojoj kapeli? Tu me On čeka i tu me on želi vidjeti i tu bismo trebali i mi željeti vidjeti Njega. »Ja gledam njega i on gleda mene«, kazao je svom svetom župniku Ivanu Mariji Vianneyu jedan seljak iz Arsa, moleći pred Svetohraništem. Gledajući primjer svoga svetog župnika njegovi su vjernici učili moliti, zadržavajući se rado pred svetohraništem radi pohoda euharistijskom Isusu[9]. Da, braćo i sestre, Isus nas gleda u Presvetom Oltarskom Sakramentu, i želi da i mi njega gledamo. Još više: Isus želi ne samo da ga gledamo i da On nas gleda, nego da ga blagujemo u sv. pričesti i da se tako u potpunosti s nama sjedini. Da naš život postane njegovim, a njegov život našim.

To su pitanja, braćo i sestre,  koja danas svatko od nas treba postaviti sebi samome. I na njih zatim dati odgovore. Današnje naše hodočašće i ovo Euharistijsko slavlje jedinstvena  su prigoda da to učinimo. Da, naime, ako živimo dosljednim kršćanskim životom, Bogu zahvalimo na tom daru, te nastavimo, s Božjom pomoću i dalje tako živjeti. Ili pak, ako tu nismo bili na visini, da danas donesemo odluku za novi, bolji i autentični kršćanski život, daleko od grijeha i grešnosti, a pun otvorenosti za Boga, za Krista.

Neka nam u tomu pomogne moćni zagovor Blažene Djevice Marije, majke Riječi Božje koja je tijelom postala i koja  nam se na otajstven, sakramentalan način daruje u Presvetoj Euharistiji. Amen.