Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Propovijed povodom 21. obljetnice smrti dr. Franje Tuđmana

Četvrtak, 10. 12. 2020.

msgr. Jure BOGDAN, vojni ordinarij u RH

Sveta Mati Slobode, Zagreb, 10. prosinca 2020.

Iz 41, 13-20; Mt 11, 11-15

Draga braćo i sestre,

1. „Ne boj se, Jakove crviću, Izraele ličinko, ja sam pomoć tvoja – riječ je Gospodnja – Svetac Izraelov tvoj je otkupitelj“ (Iz 41, 14). Ove riječi proroka Izaije prate nas na našem hodu kroz Došašće. Makar se osjećali malima i bespomoćnima u globalnim previranjima, pa i unatoč ovoj situaciji epidemije koja nas je sve iznenada zatekla i kojoj se zapravo i ne nazire kraja, u Božjim očima nismo mali ni neznatni. Božje su riječi – riječi ohrabrenja, nade i spasenja.

Ovo je također iskustvo našega hrvatskog naroda, brojčano maloga naroda koji se često našao na poprištu interesa raznih imperija. Ne bi se hrvatski narod održao u burama i neverama povijesti da nije bio „usidren“ – u nebu, da nije našao sigurnu luku u zajedništvu jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Vjera u Boga bila je čvrsto uporište našeg narodnog identiteta i naše sloge i našeg zajedništva. Stoga su se tijekom naše povijesti uvijek našli izvrsni muževi koji su svoj život stavili u službu općega dobra hrvatskoga naroda, sigurno ne bez udjela Božje providnosti. Dovoljno je spomenuti imena Zrinskih i Frankopana, Berislavića i Kačića, Matije Gupca i Stjepana Radića, Eugena Kvaternika i Ante Starčevića. U taj se niz ubraja i čovjek čije se 21. obljetnice smrti danas spominjemo, prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.

2. U vrijeme raspada starih bezbožnih sustava, kada je smrtonosni „virus“ pohlepne ideologije i agresije harao našom Domovinom, Franjo Tuđman osjetio je bilo hrvatskoga naroda. Dobro se sjećamo onih teških vremena, kada su dan za danom stizale vijesti i slike o razrušenim domovima i oskvrnjenim crkvama, o prognanima i ucviljenima, o masovnim silovanjima i zvjerskim pokoljima. Bili smo zabrinuti, nismo znali kako će sve to završiti. No, uz nadljudske napore i žrtve hrvatskih branitelja, Franjo Tuđman poveo je svoj hrvatski narod kroz pustinju rata u slobodu.

Zahvalni smo za ono dobro što je dr. Franjo Tuđman doprinio za neovisnost i samostalnost hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske. Dakako, kao ljudsko biće, kao čovjek, pokojni Franjo Tuđman potreban je naših molitava, potreban je milosrđa Božjega, jer svima nam je stati pred vrhovnog i jedinog Sudca, Kralja kraljeva, Isusa Krista. Zato u ovoj svetoj misi molimo Krista Gospodina da se smiluje duši pokojnoga Franje Tuđmana i uvede ga u svoje nebesko kraljevstvo.

3. Danas, 21 godinu nakon smrti prvoga hrvatskog predsjednika, naš se narod, zajedno s čitavim svijetom, nalazi pred sasvim novim izazovom, pandemijom koronavirusa. S obzirom na zdravstvene, ekonomske i društvene posljedice pandemije potrebno nam je razborito vodstvo koje će, poštujući dostojanstvo ljudske osobe, donijeti prikladne odluke. Podjele, kritizerstvo i nadmudrivanje neće nam nimalo pomoći u ovim okolnostima. Naprotiv, kao u danima Domovinskoga rata, potrebna nam je narodna sloga, požrtvovnost, solidarnost i konstruktivno ponašanje. Tome može doprinijeti svatko od nas u svojim konkretnim životnim okolnostima.

Međutim, osim općedruštvenih izazova, pandemija koronavirusa donosi i veliko duhovno iskušenje. Na našu se situaciju mogu primijeniti riječi proroka Izaije: „Ubogi i bijedni vodu traže, a nje nema, jezik im se osuši od žeđi“ (Iz 41, 17). Možda po prvi put u XXI. stoljeću ranjivost i krhkost ljudske egzistencije postaju opipljive na široj društvenoj razini. Svi naši osobni i zajednički planovi i projekti koji su do jučer izgledali sasvim sigurni, odjednom su stavljeni pod upitnik.

Možda se pokušavamo tješiti mišlju: „Pa proći će i ova nevolja i vratit ćemo se na staro.“ No, biblijska nas povijest uči da nikada nema povratka na staro. Ili ćemo rasti u vjeri, nadi i ljubavi, ili ćemo se zaplesti u oholost, ispraznost i zlo. Ako nismo „usidreni“ u Bogu, odnijet će nas vjetar očaja i potonut ćemo u more beznađa.

4. Što nam je, dakle, činiti da ovo duhovno iskušenje postane milosni trenutak? Može nam pomoći današnje evanđelje o Ivanu Krstitelju. Na početku povijesti starozavjetnoga Izabranog naroda stoji Abraham, čovjek vjere i nade, a na završetku stoji Ivan Krstitelj, također čovjek vjere i nade. Što je Abraham nazirao samo u duhu, to je Ivan Krstitelj vidio vlastitim očima: Krista Spasitelja. Obećanje postaje viđenje.

Nešto slično ponavlja se, na sakramentalan način, u životu svakoga kršćanina. Kada vjerujemo u Boga i sve predamo u Njegove milosrdne ruke, onda će doći trenutak kada vidimo i kušamo da smo sve dobro učinili. Obećanje postaje viđenje: „I najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od Ivana Krstitelja“ (Mt 11, 11). Zašto? Jer su nam dostupni sakramenti Crkve: krštenjem postajemo djeca Božja, Euharistijom se sjedinjujemo s Kristom te rastemo u Duhu Svetom.

Ovaj rast u krepostima i milostima nije moguće ostvariti bez stanovitoga otpora, kako nam kaže Isus u Evanđelju: „Od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe“ (Mt 11, 12). Ovaj se redak u duhovnoj literaturi tumači na različite načine. Jedno od mogućih tumačenja kaže da je Crkva uvijek bila progonjena, da nije moguće živjeti po Evanđelju bez izvanjskoga i unutarnjeg otpora. Kristovi se učenici prepoznaju upravo po tome što spremno uzimaju na se križ.

Drugo tumačenje ovoga retka upućuje na to da je Kraljevstvo Božje, Crkva, već među nama po sakramentima i milosnim darovima Duha Svetoga. Na nama je da posegnemo za ovim sredstvima spasenja koje nam Bog nudi, a za to nam je potrebna „silovitost“ u pozitivnom smislu, to jest hrabrost, odlučnost i ustrajnost.

5. Uzor na tome putu može nam biti sveti Josip. Prije dva dana, na svetkovinu Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije, Sveti Otac Apostolskim je pismom Patris Corde (Očinskim srcem) proglasio Godinu svetoga Josipa. Povod ovoj godini posvećenoj svetom Josipu jest 150. obljetnica otkako je papa Pio IX. proglasio svetoga Josipa zaštitnikom sveopće Crkve. Kao Crkva u Hrvata osobito se radujemo ovoj Godini svetoga Josipa jer je sveti Josip zaštitnik hrvatskoga naroda. Naime, na poticaj zagrebačkoga biskupa Martina Borkovića, Hrvatski je sabor, na zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine, jednoglasnom odlukom proglasio svetoga Josipa posebnim zaštitnikom Hrvatskoga kraljevstva.

U svome Apostolskom pismu, papa Franjo, među ostalim, ističe kako nam sveti Josip može biti uzor u našim krizama i tjeskobama: „Josip nas uči da vjera u Boga uključuje također vjeru da On može djelovati i preko naših strahova, naše krhkosti, naše slabosti. Josip nas uči da se, usred nevera života, ne smijemo bojati prepustiti Bogu kormilo naše životne lađe. Katkada želimo držati sve pod kontrolom, ali Bog uvijek vidi mnogo dalje od nas“ (Papa Franjo, Apostolsko pismo Patris Corde, br. 2).

6. Draga braćo i sestre, zahvalni smo Bogu što vodi Zvonimirovu lađu na njenom četrnaestostoljetnom putu kroz povijest. Božja se vjernost ponajprije i ponajviše očitovala u tolikim svetcima i blaženicima hrvatskoga naroda, od Nikole Tavelića do Alojzija Stepinca. No, očitovala se također u mnogim muževima i ženama, plemićima i seljacima, intelektualcima i radnicima, političkim i kulturnim djelatnicima koji su se tijekom naše povijesti zalagali za opće dobro svoga naroda. Među njima osobito mjesto pripada prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu. Dok preporučujemo njegovu dušu Bogu, milosrdnom i pravednom Sudcu, molimo za naš hrvatski narod da ostane vjeran svome krsnom savezu s Bogom i održi sveti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi. A sveta Mati Slobode i njezin prečisti zaručnik sveti Josip neka vazda čuvaju i brane našu svetu vjeru i hrvatski dom. Amen.