Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Završna proslava 240. obljetnice Križevačke eparhije

Ponedjeljak, 18. 06. 2018.

Homilija kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa metropolita zagrebačkog

Križevci, Katedrala, 17. lipnja 2018.

Rim 6, 18-23; Mt 8, 5-13

1. Kao metropolit Zagrebačke crkvene pokrajine, u čijem je sastavu od njezine uspostave i sufraganska biskupija Križevačka eparhija, što predstavlja posebnost i bogatstvo naše Metropolije, radosna srca u katedrali Presvete Trojice u Križevcima čestitam našem domaćinu vladiki Nikoli, te kleru, redovništvu i svim vjernicima Križevačke eparhije ovo Slavlje, kojim se danas završava proslava 240. obljetnice osnutka Križevačke eparhije. Ta je obljetnica bila povod za otvaranje Godine Križevačke eparhije, 18. lipnja 2017. godine, svečanom arhijerejskom liturgijom u konkatedralnoj crkvi svete braće Ćirila i Metoda u Zagrebu.

Drugi vatikanski koncil naglašava da su u crkvenom zajedništvu zakonito prisutne partikularne Crkve koje raspolažu vlastitim predajama, dok ostaje netaknut primat Petrove Stolice koja predsjeda sveukupnom skupu ljubavi (usp. LG, 13). Na području države Hrvatske s velikom većinom vjernika rimokatolika zajedno žive i vjernici katolici istočnog obreda koje obično nazivamo grkokatolici. Svi vjernici katolici istočnog obreda u nas pripadaju Križevačkoj eparhiji.

2. Vjernici katolici istočnog obreda, koji sačinjavaju Križevačku eparhiju sa svojim bizantsko-slavenskim obredom hrvatske, ukrajinske i rusinske baštine, članovi su jedne svete katoličke i apostolske Crkve. Ovdje pojam obred uključuje liturgijske, bogoslovne, duhovne i pravne posebnosti. Stoga je Križevačka eparhija ne samo još jedna biskupija u Hrvatskoj, nego je ona i, kako se to kaže, samosvojna Crkva, sa svojom autonomijom koja je opisana u Zakoniku kanona istočnih Crkava.

Ta raznolikost predstavlja bogatstvo Katoličke Crkve. Stoga pozivam vjernike rimokatolike da vrednujemo i poštujemo posebnost ove samosvojne Crkve, Križevačke eparhije i da pomognemo svojoj braći i sestrama istočnog obreda da žive svoje obredno bogatstvo prema svojim posebnim uredbama. A isto tako pozivam sve vjernike katolike istočnog obreda: njegujete i čuvajte svoju bogatu baštinu, cijenite svoj obred i u njemu odgajajte svoju djecu.

Draga braćo i sestre u Kristu, čuvajmo i živimo vjeru svojih otaca, vjeru kako su nam je predali naši pređi i budimo ponosni na nju. Ne zaboravimo da su vjernici, kako rimokatolici tako i vjernici katolici istočnog obreda, svoju katoličku vjeru u davnoj i nedavnoj prošlosti u nas često svjedočili i do mučeništva.

3. Danas smo ovdje okupljeni u zajedništvu molitve, razmatranju Riječi Božje i slavlju svetih otajstava. U ušima nam odzvanja satnikova ispovijest iz današnjeg Evanđelja: »Gospodine, nisam dostojan« (Mt 8, 8). Satnik znade da je Židovima ulazak u kuću pogana razlog zakonskog onečišćenja, poštuje hebrejsku vjeru i priznaje se nedostojnim.

Prije rođenja Sina Božjega u Betlehemu, Bog je govorio izabranom narodu na gori Sinaju u zvucima grmljavine i znakovima sijevanja (Izl 20, 18). Tako je za biblijskog čovjeka, prije nego što se u kontemplaciji mogao približiti utjelovljenom Sinu Božjem, vidjeti Boga značilo umrijeti. Sveci nam svjedoče o udivljenju što su ga osjećali primajući svaki dan milost na milost, iako su sebe doživljavali nedostojnim grješnicima. Mistici su prispodobljavali Isusa Krista velikom mostu između neba i zemlje, a most je to veći što je veća udaljenost i visina nedohvatljivija.

Po ljudskim mjerilima neznatnost i poniznost oduzimaju čovjeku snagu i hrabrost, ali u duhovnom životu je suprotno: kada spoznamo kako je Božja milost ozdravila naše slabosti i očistila našu grješnost, jača naša nada, učvršćuje se naše pouzdanje u Boga koji nas nikada ne napušta, jer Bog je vjeran usprkos našoj nevjeri. To je trajna poruka života blaženog Alojzija Stepinca: U tebe se, Gospodine, uzdam!

4. »Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere« (Mt 8, 10). Sveti Ivan Zlatousti zapisao je da je apostol Andrija povjerovao kada je Ivan Krstitelj rekao: »Evo Jaganjca Božjeg«, da je sveti Petar povjerovao kada mu ga je brat Andrija navijestio, da je Filip povjerovao kada je čitao Pisma, a Natanael je ispovjedio vjeru tek nakon što je spoznao znak. Stoga Ivan Zlatousti smatra da je satnik iz Kafarnauma sve nadvisio jer je neposredno povjerovao u Isusovu moć.

Svemu tome može se dati i simboličko značenje. Ljudi vjeruju u moć Isusovu kada osjećaju njegovu blizinu u uslišanju. Ali postojana vjera očituje se i u samoći pustinje, koja predstavlja misterioznu povezanost između Božje blizine i čovjekove kušnje. Tu se pojavljuje nada koja nas nikada ne ostavlja samima. Dragi vjernici, sa svetim Ivanom Zlatoustim molimo danas: »Vladaru i Gospodine, nisam dostojan, da uniđeš pod krov moje duše. Ali, budući da Ti unatoč tome želiš živjeti u meni, Čovjekoljupče, usuđujem se stupiti preda Te…«.

5. Kad je riječ o katolicima istočnog obreda ili grkokatolicima u Hrvatskoj, potrebno je razlikovati dva razdoblja života i djelovanja te samosvojne Crkve. Prvo razdoblje počinje 1611. kad je biskup Simeon Vratanja pošao u Rim i ondje s Apostolskom Stolicom sklopio uniju, to jest obnovio crkveno zajedništvo. Papa Pavao V. priznao je Simeona biskupom svih vjernika bizantskog obreda na području Hrvatske i ujedno ga imenovao arhimandritom ili opatom manastira sv. Mihaela Arkanđela u Marči, mjestu nedaleko Kloštra Ivanića, gdje je od samih početaka stolovao biskup Simeon i poslije njegovi nasljednici.

Za obnovu tog crkvenoga zajedništva velike zasluge ima i zagrebački biskup Petar Domitrović, koji je Marčanskoj biskupiji darovao dio posjeda Zagrebačke biskupije, kao i župnik u Kloštru Ivaniću Martin Dubravić, koji se snažno zauzimao za vjernike te Biskupije. Na stabilnost Marčanske biskupije uvelike su djelovali i društveno-politički odnosi u Austrougarskoj monarhiji. Oni su doveli do toga da su rušitelji crkvenoga jedinstva godine 1739. ognjem uništili katedralnu crkvu i manastir sv. Mihaela Arkanđela u Marči. Marčanski biskupi bili su prisiljeni povući se u Pribić, podno Žumberka, kako bi tu nastavili borbu da u krilu Katoličke Crkve sačuvaju Žumberak kao ostatak ostataka nekada velike Marčanske biskupije, na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije.

6. Drugo razdoblje za grkokatolike u Hrvatskoj počinje 1777. godine. Zadnji marčanski biskup Bazilije Božičković, inače rodom iz Vojakovačkog Kloštra kraj Križevaca, godinama je nastojao da se umjesto Marče za grkokatolike osnuje jedna nova biskupija u Hrvatskoj. U tome su ga podupirale mnoge utjecajne osobe na Bečkom dvoru, a najviše austrijska carica i ugarsko-hrvatska kraljica Marija Terezija. Ona je, kao baštinica privilegija dobivenog od Svete Stolice, godine 1776. za grkokatolike u nas osnovala Križevačku biskupiju, a na današnji dan - 17. lipnja godine 1777., papa Pio VI. bulom Charitas illa i kanonski je ustanovio Križevačku eparhiju te za prvoga biskupa imenovao dotadašnjega marčanskog biskupa Bazilija Božičkovića.

Tada, uz grkokatolike Hrvate, baštinike Marčanske biskupije, u sastav nove biskupije ulaze i grkokatolici Rusini u Bačkoj. To zajedništvo 1924. godine povećavaju grkokatolici Ukrajinci u Bosni i grkokatolici Makedonci.

Urušavanjem komunističkoga režima i uspostavom novih država u ovom dijelu Europe došlo je i do novog ustroja Katoličke Crkve u nas. Križevačkoj eparhiji danas pripadaju vjernici grkokatolici u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Sloveniji. Nedavno, prošlog mjeseca, uspostavljena je Strumičko-skopljanska eparhija za vjernike katolike istočnog obreda u Makedoniji, a za grkokatolike u Srbiji ranije je ustrojen novi Apostolski egzarhat u Vojvodini.

7. Draga braćo i sestre, Križevačka eparhija odlikuje se bogatstvom posebnosti i jedinstvom u različitosti; tu su tri naroda: Hrvati, Rusini i Ukrajinci, tri duhovne baštine, tri jezika… Stoga smijemo slikovito reći da Katolička Crkva u Hrvatskoj još od 1611. godine »diše na oba plućna krila«, kako je to volio naglašavati sveti papa Ivan Pavao II.

To je naša hrvatska crkvena baština koja nas sve poziva i obvezuje na uzajamno upoznavanje, suradnju i bratsko poštivanje. Odajući priznanje vama, dragi svećenici Križevačke eparhije, molim i želim da velikodušnom i strpljivom pastoralnom ljubavlju okupljate i hrabrite svoje vjernike. Budimo u tome jedni drugima od pomoći, jer imamo plod za posvećenje, a svršetak – život vječni (usp. Rim 6, 22).

Neka Presveta Trojica, Trojedini Bog: Otac i Sin i Duh Sveti, po zagovoru presvete Bogorodice, Majke Crkve, i svetih triju svetitelja: Bazilija Velikoga, Ivana Zlatoustoga i Grgura Bogoslova, nebeskih zaštitnika Križevačke biskupije, svetoga mučenika za jedinstvo kršćana Marka Križevčanina, i blaženoga Alojzija Stepinca, svjedoka čiste savjesti, obdari obiljem milosti pastire i vjerni puk Križevačke eparhije i sveopće Crkve katoličke.