Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Bl. Ivan Merz zagledan u Krista – zagledan u nebo

Petak, 11. 05. 2018.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 10. svibnja 2018., 19:00 sati

Propovijed, Vojni ordinarij u RH, Jure BOGDAN

Liturgijska čitanja: Dj 1, 1-11; Ef 4, 1-7, 11-13; Mt 16, 15-20

Draga braćo i sestre

1.Kada se na današnji dan prije 90 godina oglasilo mrtvačko zvono s tornja prvostolnice zagrebačke, obznanilo je gradu Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj da je poput orla k Suncu uzletjela čista duša mladoga čovjeka Ivana Merza čije je životno zvanje bila – katolička vjera. O njemu je  suvremenica i bliska mu suradnica Marica Stanković zapisala: »U njegovoj se blizini nije moglo misliti nešto grješno, nisko, pa ni manje vrijedno. Sve je to u njegovoj blizini nestalo. On je svojom pojavom, svojim govorom, svojim mirom dizao dušu u visine. Kad je razgovarao o najobičnijim dnevnim stvarima, poslovima, brigama, kad su mu ljudi pričali o najobičnijim svojim doživljajima, potrebama, pa čak i sitnim svađama, ni onda se nije izgubio i onda je ostao na visini, uvijek spreman da diže duše k Bogu. Na njemu se osjećala blizina Božja. (…) I zato je trebao samo jedan njegov pogled, samo jedan susret s njim, i najnemirnija duša smirivala se, utješila se.«[1]

                Ovaj mladi čovjek zračio je vedrinom i blagošću poput svoga Božanskog učitelja. Svoj bogati životni program sažeo je u svome geslu Žrtva – Euharistija – Apostolat. Nije bio ni biskup, ni svećenik, ni redovnik, niti je došao k nama iz neke daleke zemlje. Rodio se i odrastao u našoj sredini, hodao je ovim gradom. Klečao je na ovim klupama zajedno s pobožnim vjernicima. Blaženi Ivan Merz, katolički laik, bio je profesor književnosti, promicatelj liturgijskoga pokreta i začetnik Katoličke akcije u Hrvatskoj. Rođen u Banjoj Luci 16. prosinca 1896., preminuo je u Zagrebu 10. svibnja 1928. u 32. godini života, prikazavši svoj život za hrvatsku mladež.

                I danas – 90 godina nakon njegove smrti i 15 godina nakon beatifikacije – u blaženom Ivanu Merzu snažno prepoznajemo primjer dubokoga vjernika i zauzetoga katoličkog laika, apostola. Danas, na svetkovinu Uzašašća Gospodinova, na obljetnicu “rođenja za nebo” bl. Ivana Merza, želimo slušati i razmatrati Božju riječ koju nam Crkva predlaže u liturgiji današnje svetkovine. U tome slijedimo savjet kojeg je sâm Blaženik dao u jednom pismu: »Najbolje je sredstvo da okušamo snagu kršćanstva da pustimo neka život Kristov, kako nam ga prikazuje Evanđelje i liturgija, na nas djeluje.«[2]

2.Kad se Isus poslije Uskrsnuća ukazao jedanaestorici jasno im je kazao: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se«. (Mt 16, 15-16) Blaženi Ivan Merz duboko je u svome kršćanskome biću osjećao ovaj Isusov nalog kao obvezu i program svoga života. Njegova evangelizacija počinje od njega samoga. Ono na što će druge poticati sâm pokušava živjeti. Blaženi Ivan je tako postao evanđeoska sol zemlje hrvatske jer je svojim primjerom pokazao kako je lijepo biti kršćanin i kako se isplati težiti evanđeoskim krjepostima. Ne samo da je osobno krenuo putem svetosti, nego je i mnoge druge, osobito mlade, oduševio za vjeru. Nije nastupao s visoka, apstraktno, nego je mladima bio poput starijega brata i prijatelja koji razumije njihove težnje i poteškoće jer je i sam kroz njih prošao. Nije to bio lagan put, trebao je plivati protiv struje, pretrpjeti mnogo toga, ali pred očima mu je bila Petrova riječ: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!« (Iv 6, 68).

                Blaženi Ivan imao je neizmjernu ljubav prema Crkvi i prema Papi, Kristovome namjesniku na zemlji. Iz čistoga i nepogrješivog izvora katoličkoga nauka crpio je život, ohrabrenje i nadahnuće. Zajedno s Crkvom vjerovao je da se u Isusu Kristu nalazi ključ, središte i cilj sve ljudske povijesti. Iz te je vjere blaženi Ivan crpio životnu snagu, u toj je vjeri prešao s ovoga svijeta u vječno zajedništvo s Bogom i nebeskom Crkvom. Temeljno i dosljedno usmjerenje razuma, osjećaja i volje prema Isusu Kristu nije dovelo samo do osobnoga posvećenja blaženoga Ivana Merza, nego mu je također omogućilo da bolje od svojih suvremenika prosudi društvene okolnosti. Razvio je takvu osjetljivost za poteškoće i potrebe ljudi svoga vremena koju može imati samo čovjek čije srce kuca u ritmu Presvetoga Srca Isusova.

3.U Prvoj poslanici Korinćanima sveti Pavao dijeli s nama dubok uvid u stvarnost ovoga svijeta. I sâm je Pavao na svome životnom putu snažno iskusio da je Krist jedina sigurnost i pravi oslonac. Znanje, novac, moć, slava su prolazni i ne mogu ispuniti čovjeka u potpunosti. Blaženi Ivan Merz koji je – ljudski gledano – itekako bio obdaren mnogovrsnim intelektualnim sposobnostima, ipak je priznao, zajedno sa svetim Pavlom, da Bog ne bira mudre, snažne i plemenite »nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijete i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest«. (1 Kor 1, 27-28) U svome je Dnevniku blaženi Ivan zabilježio ove riječi: »Bože, velik si, koji sitnim dušama ulijevaš nadnaravnu snagu i sramotiš zastupnike znanosti, akademije, politike, koji stvaraju velike govore, a nisu spremni žrtvovati ni najmanje od svoje udobnosti. Da, zrno mora biti bačeno u zemlju i tamo umrijeti, ako želi donijeti ploda«.[3] A na jednom drugom mjestu dodaje: »Literatura, umjetnost samo su detalji u tom velikom djelu – Kraljevstvu Božjem. I plug, i postolar, i mesar, i pravnik, i stražar, svi su oni radnici na toj velikoj zgradi. Ne pita se mnogo što se radi, nego kako se radi. Sve struke imaju pred Bogom jednaku vrijednost, samo se mora raditi po Njegovoj volji.«[4]

4.Dakako, Merzu se nudila i ona druga opcija – život bez vjere, daleko od Krista i Crkve, kaotičan život, bez evanđeoskoga mjerila. Boraveći u Vojnoj akademiji, a osobito kasnije na ratištima Prvoga svjetskog rata, Ivan je dobro upoznao što život bez Boga čini od čovjeka – uzima mu ljudsko dostojanstvo i ostavlja veliku prazninu. Usred rata bilježi u svome Dnevniku: »Fakat je taj da je djelovanje sotone u svijetu upravo grozomorno. (…) Toliko je svijeta poludjelo. (…) Već osjećam duh Antikrista koji se javlja u svijetu.«[5]

                O djelovanju Zloga u svijetu govori nam i Poslanica Efežanima. Ona nam otkriva uzročnika zla i grijeha u svijetu: »Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima«. (Ef 6, 11-12) A u današnjem drugom čitanju (izvadak iz iste Poslanice Efežanima), Pavao snažno govori vjerničkoj zajednici mlade efeške crkve: »Zaklinjem Vas ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani«. (Ef 4, 1-2) Merz je shvatio na vlastitoj koži da zlo nije tek psihološki problem ili neka vrsta društveno neprihvaćenoga ponašanja, nego da iza toga stoji neprijatelj Božji koji iz mržnje nastoji upropastiti Božje stvorenje, čovjeka.

                Tu je borbu bl. Merz proživljavao. No, nije klonuo i neumorno je posezao za opremom Božjom. U svome Dnevniku na ratištu on izriče svoju muku: »Čovječe, sutra ćeš umrijeti! Umrijeti! (…) Bože, daj mi urnebesnu snagu da sve svoje strasti skupim u šaku, da ih zahvatim desnicom rukom i topovskom snagom hitnem o stijenu, da se kao staklo razbiju i razlete na sve strane.«[6] Zatim vapije: »Bože, Bože, kada ću to moći, kada ću zemljom stupati pročišćen! Pomozi mi, Bože, jer je bolje ne živjeti, nego tako živjeti.«[7]Bog je uslišao njegove molitve zato što je Ivan imao poniznost priznati da je grješan čovjek koji bez Božje milosti ne može učiniti ništa. (Nije bio pelagijanac, ni neopelagijanac!). Ivan nam pokazuje da se nitko ne rađa svecem, nego da se svecem postaje. I to je dar Duha Svetoga. Samo se trebamo truditi, potpuno svjesno i slobodno, u potpunosti se otvoriti Kristu kako bi Njegovo svjetlo prosvijetlilo tmine našega razuma i srca.

5.Blaženi je Ivan prošao, dakle, putem evanđeoskoga čišćenja i preobrazbe te je tako postao svjetlo grada Zagreba i domovine Hrvatske. Po Kristovoj riječi svijetlio je svima koji su ga susretali. Jedan je suvremenik nakon Blaženikove svete smrti sažeo njegovo djelovanje ovim riječima: »Dr. Ivan Merz bio je čovjek rada, rada za spasenje svoje duše i za spasenje drugih. Taj se njegov rad nije odvijao samo literarno, sjedeći u toploj sobi, uz udobnosti, kojima se mogao okružiti u svome životu. Ivanov rad zahvaća u živi život, a njegov je život pun pregaranja, boli i žrtve, ali i božanskog optimizma. (…) On ima žive i djelotvorne sućuti za svu materijalnu, moralnu, intelektualnu i socijalnu bijedu našega doba. Kud se on pojavi, tu niče klica novog života, tu se izdiže Krist i Njegova Crkva nad sve drugo.«[8]

                Na taj način blaženi Ivan Merz divan nam je primjer u izgradnji kršćanskoga identiteta, najprije sebe samoga, a onda i ljudi oko nas, jer je svetost uvijek apostolska i evangelizatorska. Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu ne mogu jedna bez druge. Blaženi nas Ivan potiče da i u današnjem hrvatskom društvu ponovno otkrijemo identitet i poslanje kršćana laika – baš onako kako to papa Franjo opisuje u svojoj najnovijoj apostolskoj pobudnici Gaudete et exsultate, o pozivu na svetost u suvremenom svijetu: »Kako bismo bili sveti, nije nužno biti biskup, svećenik, redovnik ili redovnica. (…) Svi smo pozvani na svetost živeći u ljubavi i pružajući vlastito svjedočanstvo u našim svakodnevnim obvezama, tamo gdje se nalazimo.«[9]

                I danas možemo vidjeti oko sebe divna svjedočanstva življene kršćanske vjere. Sjetimo se roditelja koji su velikodušno otvoreni daru života, sjetimo se očeva i majki koji se s velikom ljubavlju i požrtvovnošću brinu za svoje bolesno dijete. Kako je lijepo vidjeti zaručnika i zaručnicu koji se, potpomognuti molitvom i sakramentima, u čistoći pripremaju za budući brak. Zar nije znak nade za naš hrvatski narod da toliki mladi volontiraju stavljajući na raspolaganje svoje slobodno vrijeme za dobrotvoran ili evangelizatorski rad? U najnovije vrijeme pojavile su se i na društvenom planu sjajne inicijative koje su krenule upravo od kršćana laika, a promiču zaštitu braka i obitelji, promiču kulturu života, zalažu se za spašavanje nerođenoga života ili teže za boljim i pravednijim političkim uređenjem. Sve su to znakovi koji ulijevaju nadu.

6.Međutim, sva naša nastojanja, pa i ona najplemenitija, neće uroditi plodom ako ne budu utemeljena i prožeta duhom molitve i predanja Bogu. Blaženi Ivan Merz opominje nas da ne podcijenimo snagu molitve i kontemplacije. »Kako i mi sami imamo tako malo vjere u čisto duhovna sredstva!«, pita se naš Blaženik te nastavlja: »Mi ne znamo da su čovječanstvu uvijek potrebni mistični gromobrani«.[10] Blaženi Ivan Merz bio je takav mistični gromobran, molitelj i tihi klanjatelj koji je iz susreta s euharistijskim Gospodinom crpio nadahnuće za svoj rad. Bez mističnoga temelja, život blaženoga Ivana Merza ostaje nam neshvatljiv.

                Marica Stanković, koja je Merza poznavala izbliza i gotovo svaki ga dan viđala, ostavila nam je divno svjedočanstvo o uronjenosti blaženoga Ivana u Božji misterij. Ona piše ovako: »Kroz sve, pa i kroz najteže kušnje, prolazio je neiskazanom vedrinom i mirom. Dok smo se mi uzrujavali, on je molio. Dok smo mi vodili žučljive polemike, on je klečao pred Presvetim. Dok smo mi ogorčeno napadali naše protivnike, on nas je svojom blagošću zadivljivao. (…) U svakoj je duši gledao Krista, prisutnost svetog Trojstva, i zato se prema svakoj vladao s neobičnim štovanjem.«[11] Tako je posvjedočila Marica Stanković za proces beatifikacije. Svaka daljnja riječ ovdje je suvišna. Pred nama je primjer kojeg treba nasljedovati.

7.Blaženi Ivane, izmoli nam milost da pročišćenim srcem i razumom prionemo uz Kristovo evanđelje, da osnaženi Euharistijom i mi postanemo žrtva Bogu mila na posvećenje našega hrvatskog naroda i cijeloga svijeta te tako svijetlimo svima koje budemo susretali.

                »Hvala ti, orle Kristov, što si nam pokazao put k Suncu.«[12] Amen.