Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Božić i mir su nerazdvojivi

Ponedjeljak, 29. 11. 2010.

Božićna poruka vojnog ordinarija mons. Jurja Jezerinca, Božić 2010.

Pozdravljam vas Kristovim pozdravom: mir vama! Ovu božićnu poslanicu pišem vama, dragi svećenici, pomoćnici i djelatnici, koji ste u poslanju i službi Vojne biskupije, vama, poštovani časnici i dočasnici Oružanih i Redarstvenih snaga Republike Hrvatske, svima vama, dragi vjernici koji ste mi povjereni u duhovnoj i pastoralnoj skrbi. Neka vas, živu Crkvu, koja djeluje u vojnim i redarstvenim kapelanijama naše biskupije obuzme snaga mira!

Potrebnici smo mira. A čini se da nedovoljno činimo da mir obitava u nama, da djeluje po nama i bude vidljiv u našim postupcima. Koliko je mir bitan za pojedinca, ljudsku zajednicu i svijet u cjelini, svjedoči nam božićna poruka neba koju nam je donio anđeo miroobjavitelj. U njoj Bog očituje i predaje svoj dar zemlji: „...mir ljudima…“. Ovaj anđelov navještaj poduprla je „…silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: ‘Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim’“ (Lk 2, 13-14).

Eto nove vojske koja u Isusu Kristu i u njegovom pojavku među nama prepoznaje izvor i prisutnost mira za nas. Možda bi upravo danas bilo dobro da ovaj evanđeoski tekst razumijemo tako da je od božićne noći pa do kraja vremena uloga svake vojske širiti snagu mira. Ova nova vojska bira „mir“ kao „oružje osvajanja“ svijeta. Osim poruke mira, ovi navjestitelji posvemašnje novosti, zajedno s porukom mira, hvale i slave Boga govoreći: „Slava na visinama Bogu!“. I doista on je „na visinama“. Stoluje u nedostupnim prostranstvima, ničim dokučiv. Istovremeno, posve je tu među nama u Isusu Kristu svome Sinu (v. Mk 1, 1). Ime mu je „s nama Bog“ (Mt 1, 23). Konačno znademo da Bog ima izgled čovjeka i da je posve u njemu. Dogodilo se to kada „Riječ koja bijaše Bog (…) tijelom postade“ (Iv 1, 1.14). Da nije Bog nagnuo nebesa i sišao (usp. 2 Sam 22, 10), nikada ga čovjek ne bi „dokučio“. Kardinal Joseph Ratzinger, sadašnji papa Benedikt XVI. u svojoj knjizi „Bog je s nama, Euharistija: središte života“, tumači ovo zbivanje misterija: „…ovo Božje pokazivanje samoga sebe, po kojemu on nije naša misao nego naš Gospodin, s pravom tvori središnju točku naše vjere: priznavanje Božje povijesti unutar ljudske povijesti ne proizlazi iz jednostavnosti našega vjerovanja u Boga, nego je njegov nutarnji uvjet. Zbog toga je središte svih naših ispovijesti ‘da’ Isusu Kristu: ‘On je uzeo tijelo po Duhu Svetome od Djevice Marije i postao čovjekom’. Pri ovoj rečenici prigibamo koljena, jer se na ovome mjestu otvara nebo, kida koprena Božje skrivenosti i tajna nas neposredno dodiruje. Daleki Bog postaje naš Bog, postaje ‘Emanuel’ – ‘Bog s nama’ (Mt 1, 23)“.

Događaj Božića kao i očitovanje njegovog značenja za Zemlju pokazuju da mir spada na njegovu bitnu poruku svijetu. I doista, mir je veliki Božji dar i blagoslov za svijet. On je dar Božji i zato je velik. Plodno obitava u „kući“ dostojnoj mira (usp. Mt 10, 12-13). Djeluje poglavito u srcima staloženih i uravnoteženih ljudi čije postupke odlikuje trijeznost. Njihovo je svojstvo pozitivna otvorenost prema pozitivnim procesima i zbivanjima s kojima su životom i poslanjem sudbinski povezani. Ljudi „dobre volje“, kako ih oslovljava liturgijska pjesma „Slava“, redovito nađu načina da se u njihovoj prisutnosti ugodno osjećaju i oni koji nisu „dobre volje“. „Dobra volja“ nije prvenstveno plod tuđih raspoloženja, nego je govor sređene i osmišljene vlastite nutrine i njezine odnošajnosti. Upravo toj „dobroj volji“ valja dati više značenja i prostora u nama i među nama. Omogućiti mir sebi znači biti nutarnje zdrav. A omogućiti mir drugima znači biti mjesto na kojemu će oni naći uporište u postizanju nutarnjeg zdravlja.

Isus Krist je došao mirom prožeti i spasiti Zemlju

Nutarnji mir i sređenost čovjeka svakako se reflektira na cijelo naše okruženje uključujući i prirodni okoliš. Zahvaća sve s čime je čovjek u odnosu. Ove godine svijet je proslavio 40. obljetnicu „Dana planeta Zemlje“ (1970-2010). Smještajući svjetski Dan planeta Zemlje u mjesec travanj (22. travnja), nesvjesno se reklo kako je upravo uskrsli Krist, čije uskrsnuće slavimo redovito u tom godišnjem dobu, jamac očuvanja izvornosti i budućnosti Zemlje te na taj način Krist-novost biva izazov i pokazatelj današnjem čovjeku da uoči potrebu vlastitog okretanja prema toj novosti među nama. Dubinska je povezanost Zemlje s čovjekom i s uskrslim Kristom. I mi, kao i onaj povijesni i danas uskrsli Krist, boravimo na Zemlji koju je Bog, njegov i naš Otac, stvorio za obitavanje, a povjerio ju je i blagoslovom potkrijepio svojoj slici, mužu i ženi te im naložio da se na njoj množe, da je napuče i sebi podvrgnu (usp. Post 1, 27-29); dao im je također nalog da ju „obrađuju“ (usp. Post 3, 24). Tako radeći čovjek obilježen „blagoslovom“, „prokletstvom“, „mukom“ i „znojem“ čini zemlju izvorom života za sve koji joj pripadaju. Dobro je ovdje uočiti da je ne samo „blagoslov“ i prosperitet zemlje (usp. Post 1, 28), nego i njezina propast i „prokletstvo“(usp. Post 3, 17) povezano s čovjekom i njegovim odnosom prema izvornom smislu što ga Bog dade svemu što stvori. Upravo čovjekov izbor ili odbijanje tog izvornog smisla sudbonosan je za budućnost i čovjeka i Zemlje. Danas je Zemlja zajedno s čovjekom ušla u stanje svoje nesigurnosti.

Kao da se upravo u ovom povijesnom času ostvaruje govor drevne Judite: „Planine će se iz temelja s vodama potresti, hridi će se pred tobom kao od voska istopiti…“ (Jdt 16, 15). Ili onaj Jobov iskaz o trešnji Zemljinog stupovlja (usp. Job 9, 6). Uz sudbinu Zemlje vezana je i sudbina nebesa, pa nam David govori da se „uzdrmaše temelji nebesa“ (2 Sam 22, 8). Čovjek je zagadio Zemlju. Ona „udiše“ zagađeni zrak što joj ga obilno nudimo misleći pri tome samo na svoju sebičnost. Njezina utroba joj je nemirna i sve praznija. Krvotok joj je sve slabiji, a njezin pokrivač sve je nesigurniji. Biljni i životinjski svijet sve je rjeđi, jer biljne i životinjske vrste nestaju. Ona živi gotovo od prisjećanja na svoje davnine. Nezadovoljna je sa svojim sada. Horizonti su joj sve tmurniji. I temelji nebesa su joj „uzdrmani“, a ona ih je davno s ponosom i povjerenjem motrila. Danas se tresu jer su puna raznih nosača smrti. „Anđeli“ koji danas „lete“ po tim nebesima nemaju istu poruku kao ona „silna nebeska vojska“ one božićne noći. Vapaji zemlje su uznemirujući i govore nam o nutarnjoj patnji kolijevke svega živoga. Zemlja se boji svojega „sutra“. Njezin strah nije zbog nje, jer je kroz svoju dugu povijest formiranja prikladnog čovjekovog obitavališta navikla na svoje razboje. Ali, ovi su se razboji događali kako bi čovjek na njoj imao mir i prirodne izvore svojeg održanja. Stoga, ona danas strahuje zbog čovjeka kojemu je predana u ruke da bi na njoj bio, množio se, rastao i do dana uskrsnuća tijela u njoj svoj mir našao.

Dragi vjernici, ova moja poslanica vama je božićna. Obilježena je stvarnošću otajstva Božjega među nama. Upravo zato razmišljamo o Zemlji i o vremenu prosvijetljeni božićnim govorom otajstva Božjega. Božić nam govori da je Druga božanska osoba, Sin Božji, postao tijelo u Isusu Kristu, i tako u svom tijelu uzeo na sebe materiju kako bi njezine sastojke, uskrsnućem oslobođene raspadljivosti, vječno sačuvao u svojoj uskrsloj stvarnosti. Time je Isus Krist Spasitelj Zemlje. Uskrsnuće ljudskog tijela govori nam da se spasenje Kristovo ne odnosi samo na našu dušu. Ono je spasenje čitavog čovjeka, pa stoga i svega onoga s čime smo sudbinski povezani kako bismo mogli postojati.

Isus Krist je Spasitelj čovjekovih vjekova

Živimo u XXI. stoljeću. U vremenu koje je zbir vremena. Onih od pamtivijeka do današnje „digitalne civilizacije“. Ova nam „digitalna civilizacija“ po svom nazivu (digitus znači prst) evocira u sjećanje Mikelanđelovo „Stvaranje“ sa stropa Sikstinske kapele u kojemu dominira dodir Božjeg i ljudskog prsta. Dodir Božjeg prsta prelijeva život u oblikovanog i beživotnog Adama. Smisao dakle ove civilizacije trebao bi biti, barem slijedeći njezino digitalno obilježje, unos života i potisak smrti.

Povijesno gledajući, ogroman je i raznolik „kapital“ u današnjem „zbiru vjekova“: od onoga što ga je čovjek stvarao u praskozorju svoje hominizacije, preko osviještenja svoje racionalnosti te umnog i svakog drugog stvaralaštva do otvorenosti posvemašnjoj novosti vjere i poruci Evanđelja. Danas smo slijednici sveukupne baštine pređa, pa nas ne treba čuditi niti naša nemoć, ali ni mogućnosti koje ovaj naraštaj nosi u svome pologu.

Ovaj XXI. vijek neposredni je slijednik nevjerojatnih ljudskih promašaja XX. stoljeća. Njegova događanja, s časnim izuzetcima, trebala bi nam služiti više kao zbivanja – mjesta trajnog srama, negoli pokazatelji dosega dostojnih čovjeka. Sva se ta negativna zbivanja temelje uglavnom u ljudskoj neotkupljenoj egzistenciji i sebičnoj samodostatnosti. Uzrok ovakvog stanja svakako je čovjekovo pretjerano uvjerenje i povjerenje u ispravnost i isključivost vlastitih nauma i pristupa. Naumi postadoše sustavi mišljenja – ideologije, a sustavi mišljenja stvoriše strukture moći koje izvršiše svoje razorne zadatke. Ako samo letimično bacimo pogled na Europu koja se danas oblikuje, zamijetit ćemo da čini određene korake kako bi zaboravila svoju sramotnu prošlost. Čini se da ona danas nastoji graditi barem nekakvo zajedništvo među ljudima za razliku od konfliktne Europe dobrog dijela XX. stoljeća s naslijeđem određene diskriminirajuće ideologije. Crkva i narod u državi Hrvatskoj posebno su kroz prethodnice Domovinskog rata, a naročito kroz svoj obrambeni Domovinski rat doživjeli brutalnost nadmoći političko-vojne nepravde agresora koji je imao za cilj učiniti nas narodom bez države i Crkvom bez nade. U sveukupnosti neposredne prethodne povijesti pokazala se daleko veća eruptivna snaga zla na površini nego u utrobi Zemlje. Tako, mnoštvo i različitost negativnih zbivanja kao što su ratovi, progoni, logori; mržnja, diskriminacija i nepravedna podjela dobara Zemlje; terorizam, nasilje i monopol medija; postupno nestajanje čovjekove intime i merkantilnost čovjekovih potreba, požuda i slabosti; sumrak ljudskog identiteta i kreativnog značenja spolnosti; degradacija onih vrijednosti koje su održale Zemlju i njezine žitelje u „kozmičkoj“ ravnoteži ljudskog bića i planeta, kao i druga doista nebrojena zla, upravo danas u svojim dalekosežnim posljedicama ubiru pune plodove smrti.

Sve nam ovo govori kako je čovjek sa svojim sebičnim i neodgovornim stavovima i odnosima uzrok „poljuljanosti“ Zemlje i nemoći vjekova. Možda nam se ponekad činilo kako suvremeni razvoj civilizacije obećava više od svođenja ljudskog bića na predmet potrošnje. Ipak, sve više izmiče mogućnost da suvremeni čovjek postane konstruktor sretne budućnosti ljudi i Zemlje. Već je gotovo iznemogao i promukao vapaj za potrebom moralnog i duhovnog zaokreta u ljudskoj vrsti. Neodgodiva je sveukupna potreba obraćenja odnosno spasenja čovjeka i njegovih vjekova. Krist Isus, Sin Božji, postavši čovjekom u povijesnom vremenu (usp. Mt 2, 1; Lk 1, 5), a kao izdanak ljudskih vjekova (usp. Mt 1, 1-16), među nama je kako bismo mi u miru srca i konačno svojim očima vidjeli spasenje svoje te spoznali svjetlost koja prosvjetljuje narode (usp. Lk 2, 29-32). Tako da današnji ljudski naraštaj, oblikovan tom univerzalnom spoznajom novoga, nikada više ne gradi crne ni crvene logore smrti, ni nasilne ideologije ni zloporabe vjere, ni pražnjenje čovjeka od svojeg izvornog identiteta, ni njegovo srozavanje na puku biološku razinu „potrebe“, na egzistenciju bez vertikalnih okosnica koje bi ga mogle održati uspravnim tijekom XXI. stoljeća. Vjekovi trebaju svoje otkupljenje.

Isus Krist je s nama da opstanemo i da se ostvarimo

„Nećete da dođete k meni da život imate“ (Iv 5, 40). U kontekstu poučavanja svojih učenika o naravi njihovog odnosa s onima koji vjeruju u Isusa, Isus iznosi slijedeće pravilo: „Tkogod u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas…“ te zaključuje: „Ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici“ (Iv 10, 1-8). Njegovo biti s nama je nuditi život u izobilju (usp. Iv 10, 10).

Upravo u vremenu u kojemu vam pišem ovo pismo zasuti smo informacijama o onima koji u „ovčinjak“ društva ne uđoše „na vrata“ nego „negdje drugdje“. Taj njihov prolaz možemo nazvati egoističnim interesom čiji je cilj doći do nezakonitog imutka na račun „demokratskog služenja“. Ne želimo ovim reći da smo podložni medijskim informacijama i da uzimamo sve „zdravo za gotovo“. Istovremeno ne možemo vam čestitati Božić, a da ne ukažemo na nezrelost onih pojedinaca i skupina koje na račun zakonitog i časnog poslanja demokratskog služenja podlegnu napasti iskorištavanja svog položaja na štetu društva koje ih je izabralo za svoju dobrobit. To zadobiva još veću težinu ako se dotični ljudi drže kršćanima. Kakvo je i koliko takvo kršćanstvo ima svoj objektivni temelj dostatno je pročitati navedeni tekst iz Ivanovog evanđelja.

Uz ovu javnu ranu našega društva, ukazujem također i na sve veću pojavu rezignacije među nama, osobito s obzirom na osjećaj nemoći sada i beznađa u budućnosti. Mnoštvo je pokazatelja koji govore da stvari među nama nisu takve da ih prešutimo: oskudica financijskih oslonaca za dostojanstveni život pojedinca i obitelji, nedostatak posla i uskraćivanje prava da čovjek svojim rukama stvara uvjete svoje egzistencije, sve veća upitnost mladih glede smisla studija kao izvora posla, netolerancija u obiteljima i srozavanje roditeljskog autoriteta u formaciji djece, maloljetnička delikvencija koja se očituje u neviđenom psihičkom i fizičkom nasilju, indiferentnost za potrebama ljudske topline i razumijevanja prema nemoćnima, bolesnima i starijima, sve veća napetost međugeneracijskog suživota, itd. Ovo i sve drugo što nije navedeno ovdje smatramo velikim iskušenjima i za ljude vjere, jer postavljaju pitanje o Božjem očinstvu u koje vjerujemo. Iako je božićno ozračje, ipak u traženju odgovora ne smijemo zaobići osloboditeljsku snagu križa. Ona se pokazala i u samom pojavku Sina Božjega koji je izabrao pojaviti se u liku nemoćnog djeteta i u potpunoj prepuštenosti ljudskoj sudbini. Isus nas uči da možemo dalje unatoč svemu. Povjerujmo u tu poruku, jer ona nam neće dopustiti da klonemo u svojoj nemoći.

Pozivam vas, dragi vjernici, da se okrenemo Isusu koji „život svoj polaže za ovce“ (Iv 10, 11). Učimo se od njega kako opstati i kako se ostvariti bilo kao pojedinci, obitelji i društvo. Egoizmom, bez obzira na kojoj se razini pokazivao, on uvijek ostaje sebičnost i njime se ne gradi civilizacija dostojna čovjeka. Budućnost ćemo imati ako uspijemo usvojiti Isusovu poruku o smislu osobne i kolektivne egzistencije i razumjeti ju kao mogućnost pružanja uporišta za život drugih (usp. Iv 10, 11-25). Upravo ovakav zaokret prema Kristovom obliku života i njegovom odnosu prema čovjeku i Zemlji omogućit će Zemlji da opstane, a čovjeku da pomiren s njome na njoj spokojno živi i gradi onaj svijet koji će u svojim vrijednostima jednostavno prijeći u novost vječnoga svijeta. Zato nam je doista potrebna stalna promjena „srca“, razmišljanja i obraćenja.

Isus Krist je s nama da se cjelovito duhovno obnovimo

Kad je Albert Camus 1957. godine u Stockholmu primao Nobelovu nagradu, rekao je da njegova generacija ima zadaću sačuvati mir. Bilo je to u jeku „hladnog rata“, koji je svijetu prijetio nuklearnim uništenjem. Iako danas uglavnom nema „hladnog rata, ne znam koliko je današnja situacija u tom pogledu povoljnija. Zahvalni smo Bogu da ga nema! Ali nas je u Hrvatskoj zapala jedna nepredvidiva i još manje očekivana dužnost obrane Domovine. Nismo mislili da ćemo ju doslovno morat braniti od uništenja. I za tu obranu zahvaljujemo Bogu i ogromnoj ljubavi branitelja. Sada nam pada u zadatak njezina izgradnja u zemlju slobode i mira. Neki drugi put niti nam treba niti ga tražimo. Zemlja slobode i mira je prostor i stanje u kojemu se ljudska osoba osjeća dostojanstveno i kreativno. Stoga, ne preostaje nam drugo, ako želimo dobro sebi i svome narodu, nego radikalizirati nastavak njezine obnove kako u materijalnom tako i u gospodarskom i političkom smislu. Prioritet, čini nam se, trebao bi biti moralno-odgojno područje: zahvatiti u čovjekovu promjenu iznutra, a to će se onda odlično odraziti i na svijet njegove odnošajnosti. Uvjereni smo da nisu dovoljne puke izvanjske promjene, kao što to mogu biti demokratske smjene ili-ili one političke vlasti ili promjena zakonodavstva, plasiranje nekih novih stavova: potreban je novi način razmišljanja i vrednovanja. Riječ je svakako o složenom procesu koji najprije iznutra zahvaća naše biće koje će snagom svoje obraćene novosti poći u navještaj i ostvarivanje novoga. Uvjereni smo da je neodgodiv ozbiljan i strukturiran pristup k potrebi duhovne obnove. S njom danas valja započeti i ne bi bilo dobro da zbog određenih omalovažavanja ili marginaliziranja ovakvih stavova podlegnemo napasti njezine odgode ili potiskivanja. Svi su pokazatelji da je neodgodiva. Ona treba zahvatiti pojedinca, obitelj, sustav izobrazbe, odgojne ustanove i druge ustanove te društvo u cjelini. Dio njezinog programa svakako je premišljanje nosivih vrijednosti odgovornog izrastanja čovjeka i građanina. Ona, stoga, nije isključivo pitanje Crkve ili religiozno-vjerskih ustanova i programa. Uključuje također građansku i društvenu odgovornost. Ta već je 1956. godine Robert Schuman, jedan od utemeljitelja procesa ujedinjavanja Europe, izrekao misao kako treba sve poduzeti da duhovni napredak ide paralelno s materijalnim napretkom, te nastavio da se u tom zadatku i procesu imaju prepoznati prvenstveno kršćani, jer oni svojim djelovanjem grade Kraljevstvo Božje na zemlji. Potrebna nam je jača svijest o poveznici onoga što ovdje stvaramo i onoga što će ostati u vječnim vjekovima.

Isus nas poziva i ohrabruje da se velikodušno uključimo u duhovnu i moralnu obnovu samih sebe, svojih obitelji, svoje Crkve, svoga društva. On nam i pomaže tako što nas obdaruje novošću spoznaje po vjeri i snagom milosti kojom ćemo uspjeti nadići sve apetite sebičnosti. Neka nam ova njegova božićna prisutnost doista pomogne postati i biti ljudi one novosti koja dolazi od Boga, a u njoj prepoznajemo i svoju budućnost, novu i punu nade. Žarko se nadamo da ćemo u tom duhu čuti, primiti i ostvariti one poruke Svetog Oca Benedikta XVI. koji će s puno nade u lipnju slijedeće godine doći u Hrvatsku kako bi nam pomogao da kao kršćani i narod odgovorno budemo i svjedočimo snagu Božju u svijetu koji danas osjeća oskudnost svjetla.

Braćo i sestre, Bog se udomio među nama te tako naši stanovi, kuće i domovi postadoše Božje obitavalište. Taj događaj posebno slavimo u božićnim danima kojima idemo ususret. Ali, neka se utjelovljeni i u božićnoj noći rođeni Krist, nastani u svima nama! S tim mislima i željama čestitam svima sretan Božić i Novu 2011. godinu.

Mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij za Republiku Hrvatsku

U Zagrebu o 1. nedjelji Došašća, 28. studenog