Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Božić – ostvarenje djela Božjega po Duhu Svetom

Ponedjeljak, 07. 12. 2009.

Božićna poruka vojnog ordinarija mons. Jurja Jezerinca, Božić 2009.

„Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti.

Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.“(Lk 1, 26-38)

1. Božić – ostvarenje djela Duha Svetoga u povijesti

Slaveći blagdan Božića pokušavamo ući u sadržaj obećanog u Starom zavjetu, iščekivanog od naroda i ostvarenog u punini vremena. Bog je po stvaranju svijeta pokazao svoju ljubav jer je htio nekoga tko će s njime moći „razgovarati“, s njime ući u odnos. Vrhunac Božjeg djelovanja je upravo taj odnos jer, kao da u jeki kod stvaranja žene, u riječima „Nije dobro da čovjek bude sam“ uočavamo i razlog stvaranja svega stvorenog, kao i krunu stvorenja - čovjeka. I u trenutku kad je čovjek odbacio Božju susretljivost prema njemu, kada je odbacio komunikaciju s Bogom i sakrio se od njega jer je prihvatio krivi put samodostatnosti, čovjekoljubac Bog obećava novi susret koji će se dogoditi u njegovu silasku čovjeku po utjelovljenju.

„Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu“ (Post 3, 15). Ovo proročanstvo izrečeno u Edenu postaje nada čovječanstva kroz cijelu povijest spasenja. Sva bratoubojstva, svi ratovi, sva stradanja imali su jedan jedincati izvor: u čovjekovom krivom izboru, u samodostatnosti, u odbijanju razgovora – susretanja s Bogom. Upravo zato u Starom zavjetu susrećemo istinu Božjeg objavljivanja čovjeku i neprestani izlazak iz postojećeg stanja na put koji Bog pokazuje, a koji se ostvaruje po čovjekovoj suradnji. Otkrivamo to u Noi i njegovoj obitelji koja je spremna slijediti Božji put mimo sveg ruganja sunarodnjaka (usp. Post 6-9), susrećemo se s tom istinom u Abrahamovu lutanju i prihvaćanju poziva koji ga dovodi do nerazumijevanja njegovih najbližih (usp. Post 12-18), pokazuje nam to i posebnost življenja Lota u Sodomi koji će ga dovesti u sukob sa stanovnicima tog „trulog“ grada (usp. Post 19), ostvaruje se to u Izakovu rođenju koje se događa „mimo nade“ po Božjoj volji, ali i po Abrahamovoj vjeri (usp. Post 21).

Upravo u Abrahamu pokazan je put nade po kojem će Božji pristup čovjeku i čovjekovo povjerenje ostvarivati ono što je ljudski gledajući nemoguće. To je stvarnost koja stoji kao ideja vodilja kroz cijeli Stari zavjet. To je ideja vodilja koja će nadahnjivati Mojsija dok bude vodio narod kroz pustinju i to će biti temelj Saveza na Sinaju. Narod će postati „predraga svojina mimo sve narode (…) vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet“ (Izl 19, 5-6). I upravo ova misao bit će kamen-međaš u ponašanju Izraelaca po dolasku u obećanu zemlju. Ukoliko bude narod koji se susreće s Bogom i koji slijedi svoja obećanja dana pod Sinajem bit će blagoslovljeni narod, a ukoliko ne bude bit će prema prorocima nazvan „preljubničkim“ narodom, koji će nositi svoje prokletstvo na sebi, biti u progonstvu i izgubiti svoj ponos i identitet. Tek onda kada shvati bit svoga pada, a to je Adamov grijeh samodostatnosti „ne, neću iskati i neću iskušavati Jahvu“ (Iz 7, 12), te prihvati da mu je potrebno vratiti se prvoj ljubavi, onda će moći uspostaviti i svoju samostalnost i hramski kult i postati ponovno „predraga svojina“. Tek tada će postati svjestan samoga sebe i svoga dostojanstva. Upravo zato će se ispuniti punina vremena kada će Bog odaslati Sina svoga koji će od žene biti rođen Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te će moći primiti posinstvo (usp. Gal 4, 4; Ef 1, 10) kada „izabrani narod“ izgubi svoj ponos, svoju slobodu, svoj identitet. Tada će Bog ponovno ući u dijalog s čovjekom tražeći načina kako ostvariti susret s čovjekom. Dogodit će se to u otajstvu Božića kako se je događalo i u povijesti spasenja ali na potpuniji način jer će Riječ tijelom postati i nastaniti se među nama (usp. Iv 1, 14). Marija je u tom djelu prava suprotnost Evi i Adamu. Dok prvi čovjek smatra da može stvoriti svijet bez Boga dotle Marija u dijalogu s anđelom postaje svjesna da se spasenje može dogoditi isključivo u dijalogu i povjerenju.

Marija je svjesna da Duh Božji ne može ući u njezin život i ne može se ostvariti po sili ako mu se ona ne otvori. Njezin dijalog s anđelom nije traženje koje vrijeđa nego traženje po kojem se čovjek pokazuje potreban istine do koje sam ne može doći, ali u isto vrijeme je pokazatelj spremnosti prihvatiti Riječ koja po otvorenosti Duha može Tijelom postati i nastaniti se među nama (usp. Iv 1, 14). Na djelu je Duh Božji koji silazi nad čovjeka i kome se po osobnom prihvaćanju omogućuje djelovanje u čovjeku, mijenjanje čovjeka, pobožanstvenjenje čovjeka. Plod takvog odnosa bit će utjelovljenje, dolazak Druge božanske osobe na zemlju. Početak otkrivanja Božjeg života i djelovanja u njemu samome po kojem vjerom prihvaćamo „božansku dinamiku“ života Presvetog Trojstva.

2. Bog nam se po Isusu objavljuje kao jedan u trima osobama

Utjelovljenjem Sina Božjega i Isusovim naviještanjem otkrivamo božanski život u Bogu koji je veoma dinamičan u samome sebi, ali i u odnosu prema čovjeku. U starozavjetnoj povijesti spasenja naslućujemo intenzivan život u Bogu koji se objavljuje čovjeku. To je združeno poslanje Očeve Riječi i Duha, koje je skriveno ali i djelatno (usp. KKC 702). „Duh Božji pripravlja Mesijino vrijeme, a jedan i drugi, premda nisu još potpuno objavljeni, već su obećani da budu očekivani i prihvaćeni u vrijeme svog objavljenja. Zato Crkva, kada čita Stari zavjet, istražuje što nam Duh, “koji je govorio po prorocima”, želi reci o Kristu“ (KKC 702). Ovu stvarnost susrećemo na mnogim mjestima u Starom zavjetu, a vidljiva je pri stvaranju, u objavi Boga i u zadanom zakonu, u svijesti o državnosti i u izgnanstvima, u očekivanju Mesije i njegova Duha.

Po Ivanu Krstitelju zaokružuje se taj ciklus priprave jer u njemu Duh Sveti prestaje „govoriti po prorocima“, nego „konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu“ (Heb 1, 1). Ivan će biti prvi svjedok istine o božanskom životu Presvetog Trojstva jer njegovo svjedočanstvo „na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim. I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji“ (Iv 1, 33-34) ući će u temelje novozavjetnih tekstova o božanskom životu Trojedinoga Boga. Jasno je da mu ta istina dolazi od obećanja danog njegovom ocu Zahariji: „Duha Svetog bit će pun već od majčine utrobe“ (Lk 1, 15). Samo navještenje utjelovljenja Sina Božjega otvoreno nam govori o toj stvarnosti. „Prvi put u naumu spasenja, budući da ju je (Mariju) njegov Duh pripravio, Otac nalazi Prebivalište u kojem će njegov Sin i njegov Duh stanovati među ljudima“ (KKC 721). Duh Sveti je na djelu u utjelovljenju Sina Božjeg jer on je Sin Svevišnjega „njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova...“, a to će se djelo dogoditi po djelovanju Duha Svetoga: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji“ (usp. Lk 1, 32-35). Isus je svjestan svoga poslanja i bitne povezanosti s Ocem. Naviješta istinu o sebi da je pomazan Duhom Svetim. Kada govori o Euharistiji naglašava svoje poslanje od Oca: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac - Bog - opečati”. Rekoše mu dakle: “Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?” Odgovori im Isus: “Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao” (Iv 6, 27-29). On tu istinu o sebi iznosi i u razgovoru s Nikodemom koji teško može razumjeti njegov govor jer je njegov način razmišljanja još uvijek starozavjetni. „Odgovori mu Isus: ‘Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!’ Kaže mu Nikodem: ‘Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?’ Odgovori Isus: ‘Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je. Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha’“ (Iv 3, 5-8). U trenutcima kada Isusovo priznanje da je poslan od Oca i da sve čini u snazi Duha Svetoga znači i moguću osudu on će pred velikim svećenikom na njegov upit jasno odgovoriti. „Zaklinjem te Bogom živim: Kaži nam jesi li ti Krist, Sin Božji? Reče mu Isus: Ti kaza! Štoviše, kažem vam: Odsad ćete gledati Sina čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim“ (Mt 26, 63-64). Ova Isusova svijest o sebi da je povezan s Ocem i da sve čini u snazi Duha Svetoga bit će najjači dokaz njegovim učenicima da će se i na njima ostvariti ista stvarnost.

Da bi se to moglo dogoditi bilo mu je potrebno proći kroz vazmeno otajstvo muke smrti i uskrsnuća da bi otišavši Ocu mogao poslati Duha Tješitelja. „Duha istine, drugog Tješitelja, dat će Otac na Isusovu molitvu; bit će poslan od Oca u Isusovo ime; Isus će ga poslati od Oca jer je on izašao od Oca. Duh Sveti će doći, upoznat ćemo ga, s nama će biti zauvijek; učit će nas svemu i dozivati nam u pamet sve što nam je Krist rekao i svjedočit će za njega; uvodit će nas u svu istinu i proslavit će Krista. Što se svijeta tiče, Duh će mu dokazati zabludu s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud“ (usp. Iv 14, 15 – 17, 26; KKC 729). Na sam dan svoga uskrsnuća učenicima će dahnuvši u njih podati Duha Svetoga (usp. Iv 20, 22), ali punina tog predanja dogodit će se tek kada ode k Ocu i kad po Duhu na dan Pedesetnice budu osnaženi za svjedočanstvo u Jeruzalemu, „po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje“ (Dj 1, 8). Od ove istine živi prva Crkva.

3. Duh Sveti u povijesti Crkve

Poslije Isusovog odlaska k Ocu apostoli, zajedno s Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom i ženama, vjerujući u njegovo obećanje „bijahu jednodušno postojani u molitvi“ (Dj 1, 13-14) očekujući ispunjenje riječi koju im je govorio. Događaj Pedesetnice bit će i za njih, kao i za one koji su u Jeruzalemu živjeli zajedno s njima, iznenađenje ali i poziv na ispunjenje obveze koju im je dao. Događaj koji se je zbio u toj maloj zajednici toliko je snažan da će proizvesti učinak koji će označiti život čitave Crkve. Crkva u tom trenutku postaje svjesna onog dubokog u sebi što je odjeljuje od svijeta u kojem živi. Postaje svjesna karizmatičnog dijela same sebe koji će je duboko povezivati ali, u isto vrijeme, i svoje društvene zbilje s kojom će ljudi morati računati. Uvijek će biti označena ovom dvostrukom stvarnošću: da nastupa u snazi Duha Svetoga te govori jezikom koji je ljudima koji žive izvan nje često nerazumljiv i stran, a u isto vrijeme živi u ovom svijetu kao zajednica koja želi biti prepoznatljiva po idealu za kojim čezne, a često i sama ne ostvaruje. Ne može je se razumjeti niti samo duhovno kao ni samo sociološki jer upravo Duh Isusa Krista kojega je Otac poslao u svijet čini je posebnom i samo ljudski neshvaćenom. To se dogodilo i apostolima na svetkovinu Duhova kada su nastupili u Kristovo ime. Čudo razumijevanja različitih jezika ljudi nisu mogli razumjeti. Jedni će, ne dohvativši u tom trenutku onu duhovsku dimenziju, govoriti o pijanstvu apostola, a drugi će postaviti pitanje „Što nam je činiti, braćo?“. Od ovih drugih nastat će prva zajednica Isusovih sljedbenika ili, bolje rečeno, ljudi koji će se obratiti i od kojih će svatko biti kršten u ime Isusa Krista da dobije oproštenje grijeha i primi dar Duha Svetoga (usp. Dj 2, 1-41). Od te stvarnosti živi prva kršćanska zajednica (usp. Dj 2, 42-47), tu stvarnost Crkva predaje u nasljeđe sve do današnjega dana.

I danas je Crkva svjesna tog jedinstva u dvostrukosti, svjesna je da je ljudi često ne razumiju jer je promatraju isključivo kao sociološku stvarnost, a ona je nositeljica Duha kojeg joj Otac šalje i danas po Sinu Isusu Kristu, koji je obećao prisutnost u Crkvi do kraja vremena. I svi sukobi kao i svi nesporazumi polaze odatle što ljudi koji nemaju ovo iskustvo (pa makar bili i kršteni) ne razumiju riječi crkvenog učiteljstva koje nosi sigurnost Istine koju joj je Krist zajamčio. Crkva je svjesna da Istina ne ovisi o broju sljedbenika i ne boji se ostati malo stado, ali ono što će čuvati u svojoj biti je upravo svijest o svom božanskom karakteru koji je svijetu često neshvatljiv.

Bilo bi potrebno često u dijalogu sa svijetom znati izreći ovaj dvostruki karakter Crkve: karizmatični i sociološki, a u isto vrijeme ljudi bi morali dozvoliti Crkvi da rekne istinu o sebi i uvažavati tu istinu. To je polazna točka za dijalog sa svijetom i bez definiranja te istine teško je uopće govoriti o autonomiji svijeta i autonomiji Crkve. Crkva vjeruje da se Pedesetnica događa i danas i da ona živi u svijetu koji je željan duhovskih događaja, ali je u isto vrijeme svjesna da se taj događaj ne može dogoditi bez jednodušne molitve koja predviđa otvorenost Duhu i spremnost prihvatiti odgovor na upit „Što nam je činiti, braćo?“ (Dj 2, 37).

4. Duh Sveti nam se daje u Riječi i sakramentima

Crkva je kroz cijelu svoju povijest bila svjesna svoga poslanja u naviještanju Riječi i po slavljenju sakramenata. Riječ koju je naslijedila od židovske zajednice o djelovanju Boga među ljudima do Isusovog dolaska ostvaruje se u svojoj punini po dolasku Isusa Krista na svijet i u njegovom djelu. Upravo zato ona ljubomorno čuva i starozavjetne i novozavjetne tekstove jer u njima vidi povijest spasenja koja i danas čovjeku ima što reći. „Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban“ (2 Tim 3, 16 – 17). I kada promatramo okupljanja zajednice Crkve onda ćemo brzo uočiti ovaj sklad između Sinagoge – Staroga zavjeta i Crkve – Novoga zavjeta. Židovska zajednica okuplja se na slušanje i razmišljanje o djelu kojeg je Bog proizveo u svijetu. Bogoslužje riječi duboko je povezano s tom stvarnošću. Čitajući u službi riječi starozavjetne i novozavjetne tekstove Crkva vrijeme Božjeg djelovanja posadašnjuje i čini mogućim Božje djelovanje i danas u svijetu. Duh Isusa Krista, Duh Sveti, prisutan je i danas na djelu u Crkvi. Kao što je nadahnjivao pisce Božje Riječi da jezikom i kulturnim dosegom vremena u kojem su živjeli donose čovjeku vječne istine tako i danas navješćujući riječ Crkva vjeruje u prisutnost Božjeg Duha, koji prihvaćen po Riječi Pisma i danas čini isto ono što nam opisuju objavljene svete knjige. Uz ovo sinagogalno naslijeđe poštivanja Riječi Crkva u svetim znakovima – sakramentima vjeruje u Božju prisutnost među nama. Ti vidljivi znakovi koje je Isus ostavio zajednici uprisutnjuju Boga među nama i čine ga prisutnim u zajednici koja je povjerovala. Kao što je u utjelovljenju bilo potrebno da Duh Sveti siđe nad Mariju da bi se Druga božanska osoba moga utjeloviti tako Crkva nad materijalnim znakovima zaziva Duha Svetoga da „posveti darove, koje donosimo za žrtveni prinos da postanu Tijelo i Krv Sina, Gospodina našega Isusa Krista...“ (usp. Treća euharistijska molitva). U svakom sakramentu zaziva se Duh Sveti da dadne duhovnu snagu materijalnoj stvarnosti da bi ona postala duhovna stvarnost za dobro čovjeka. Po toj sakramentalnoj stvarnosti poslanje Krista i Duha Svetoga ostvaruje se u Crkvi, Tijelu Kristovu i Hramu Duha Svetoga. To združeno poslanje sad već Kristove vjernike pridružuje njegovu zajedništvu s Ocem u Duhu Svetom: Duh ljude priprema, svojom ih milošću pretječe da ih privuče ka Kristu. On im objavljuje uskrsloga Gospodina, on im dozivlje u pamet njegovu riječ i otvara im duh za shvaćanje njegove smrti i uskrsnuća. On im uprisutnjuje Kristovo otajstvo, nadasve u euharistiji, da ih pomiri i uvede u zajedništvo s Bogom te mognu donijeti “mnogo ploda” (Iv 15, 5.8).

5. Potvrda – sakrament kršćanske inicijacije

I u podjeli sakramenata uvažava se ljudsko sazrijevanje i prihvaćanje odgovornosti za vlastite čine. Kao što čovjek u svom sazrijevanju prolazi kroz različite faze prihvaćajući vrednote koje mu najprije obitelj, a onda zajednica kojoj pripada nudi, tako je i kršćanin pozvan živjeti i kršćanski sazrijevati u zajednici kojoj pripada. Inicijacija u društvo koje po povjerenju u zrelost ljudske osobe daje čovjeku određene zadaće da ih odgovorno izvrši samo je predznak kršćanske inicijacije u kojoj sakrament Duha Svetoga – sakrament potvrde ima svoje posebno mjesto. Ovaj sakrament, po tradiciji Crkve koja potječe od apostolskih vremena, podjeljuje se poslije krštenja. Djela apostolska nam govore da već na dan Pedesetnice apostoli polažu ruke na novokrštenike i podjeljuju im sakrament potvrde. Tako će u Samariji apostoli podijeliti ovaj sakrament obraćenicima koji „bijahu samo kršteni u imenu Gospodina Isusa“ (Dj 8, 16), a „kad je Pavao došao u Efez, nađe neke učenike pa ih upita: „‘jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?’ Na to će on: ‘Kako ste onda kršteni?’ ‘Krštenjem Ivanovim’, odvrate oni. Na to će Pavao: ‘Ivan je krstio krštenjem obraćenja govoreći narodu da vjeruje u Onoga koji za njim dolazi, to jest u Isusa’. Čuvši to, krste se u ime Gospodina Isusa, pa kad Pavao položi na njih ruke, dođe Duh Sveti na njih te stanu govoriti drugim jezicima i prorokovati“ (Dj 19, 1-6). Iz novozavjetnih tekstova je očito da je za ovaj sakrament preduvjet sakrament krštenja po kojem se ulazi u zajednicu onih koji su povjerovali Isusu Kristu. „Vjernici naime, po krštenju nanovo rođeni, jačaju se sakramentom potvrde...“ (Pavao VI. Apostolska konstitucija o sakramentu potvrde). Kršćanska tradicija kaže o ovom sakramentu: „natkriljuje se tijelo polaganjem ruku da se i duša Duhom osvijetli“ (Tertulijan). Ovaj sakrament nazvan je i sakramentom kršćanske zrelosti jer kršćanin osnažen Duhom Svetim u Crkvi preuzima odgovornost za Crkvu i na poseban se način uključuje u mistično tijelo Kristovo kao onaj koji se po općem svećeništvu nakalemljuje na Isusa Krista i donosi plodove Duha. Upravo zato materija ovog sakramenta koju Crkva rabi od samih početaka je različita od sakramenta krštenja. U ovom sakramentu bitno je polaganje ruku kao stari biblijski znak silaska Duha Svetog, a i prenošenje one ovlasti na drugog koju je sam polagatelj dobio. Uz polaganje ruku materija ovog sakramenta je i ulje koje biskup posvećuje na Veliki četvrtak u zajedništvu sa svojim svećenicima. Ovo ulje mješavina je maslinovog ulja i mirodija koje se u njega ulijevaju. Ono se koristi i u obredima u kojima se uzima neka materijalna stvar ili osoba i posvećuje se Gospodinu za trajnu službu. Tako se ono, osim kod potvrde, upotrebljava i kod ređenja svećenika i biskupa, kod posvete oltara i crkava, kod krunjenja katoličkih kraljeva... Ono je znak da je osoba i predmet posebno posvećen Gospodinu i da s njime ulazi u poseban odnos. Forma koja se upotrebljava kod ovog sakramenta su polaganje biskupovih ruku i zazivanje darova Duha Svetoga na potvrđenike te riječi koje se upotrebljavaju kod mazanja čela potvrđenika: „I primi pečat dara Duha Svetoga“, a potvrđenik odgovara s „amen“; „Mir tebi“, potvrđenik odgovara: „I s duhom tvojim“. Redoviti djelitelj je biskup, a izvanredni djelitelj je svećenik koga biskup ovlasti.

6. Potvrda – sakrament koji potvrđuje krsnu milost

U ovom dijelu našeg razmišljanja susrećemo se sa stvarnošću koja nije toliko bliska suvremenom čovjeku. Čovjeku potrošačkog mentaliteta koji ponekad svoju pripadnost Crkvi promatra samo kao mogućnost sociološkog poistovjećenja s grupom i u tome vidi svoju materijalnu sigurnost veoma je teško prihvatiti pojam milosti. A sakrament potvrde-krizme ne možemo vjerom prihvatiti ako ga ne postavimo u relaciji Božje prisutnosti u čovjeku i zajednici onih koji su povjerovali. Ovo naglašavamo tim više što sakrament potvrde shvaćamo kao sakrament kršćanske zrelosti po kojem kršćanin u Crkvi preuzima odgovornost za Crkvu, zajednicu onih koji su poput njega povjerovali Kristu i pokušavaju živjeti u svijetu, a ne biti od svijeta. U tom svjetlu milost možemo definirati Kristovim riječima: „tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati (...) Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“ (Iv 14, 21-23). U ovom tekstu otkrivamo da je temelj vjere povjerenje između Boga i čovjeka. Povjerenje koje po prihvaćanju Božje riječi čini čovjeka raspoloživim za susret s Bogom koji po Duhu Svetom šalje u svijet Isusa Krista da nas uvede u istinu. Ovakvo povjerenje traži od čovjeka angažman prihvaćanja puta Isusa Krista koji za sebe reče da je „Put, Istina i Život“ (Iv 14, 6). Promatrajući milosnu stvarnost u kontekstu cjelovite biblijske poruke, a osobito Ivanovog evanđelja, otkrivamo da je temelj milosnog susreta u ljudskoj ljubavi prema Bogu koja je spremna prihvatiti taj drugačiji put. I ljudska ljubav je znak zrelosti koju možemo izreći riječju: biti spreman darovati se i prijeći u neprestano darivanje. Takav čin isključuje egoizam, samodostatnost i traži neprestani samoodgoj za zrelost ljubavi. Takav stav se odražava u davanju, a ne u traženju. Upravo na ljudsku zrelost Bog nadograđuje kršćansku zrelost izrečenu u riječima „veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam“ (Iv 15, 13-14). Sakrament potvrde, dakle, kao sakrament kršćanske zrelosti je milosni dar Božje prisutnosti u čovjeku koji se događa po Božjoj ponudi i čovjekovom prihvaćanju te Božje prisutnosti u čovjeku. Tek ovdje možemo razumjeti Pavla koji će ustvrditi „Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene“ (Gal 2, 19-20). Jasno je da je ovakva suradnja čovjeka s Bogom ideal koji je ponuđen čovjeku i kojeg čovjek nastoji iz dana u dan ostvarivati hodom u zajednici Crkve. Crkva je zajednica onih koji su u nastojanju za ostvarenjem ovog ideala, a kršćani koji su prihvatili sakrament potvrde-krizme su oni koji u toj Crkvi po vjeri kao zreli kršćani nastoje ostvarivati ovaj ideal prisutnosti Božje u životu i po sakramentima, posebno euharistiji, živjeti tu božansku stvarnost i biti svjetlo, biti grad na gori i sol zemlje.

7. Potvrda – sakrament Duha Svetoga

Bog, koji nam se objavljuje kao jedna božanska narav u trima osobama, svako svoje djelovanje usmjereno prema čovjeku ostvaruje jedinstveno. Možemo reći da je i kod utjelovljenja kao i kod otkupljenja djelovalo čitavo Presveto Trojstvo. Ipak, Crkva pojedine spasenjske događaje pripisuje pojedinim osobama Presvetoga Trojstva. Upravo u sklopu toga možemo govoriti o djelu Duha Svetoga kojeg Otac šalje u Isusovo ime da uvodi ljude u svu istinu (usp. Iv 16, 13). Upravo zato kažemo da je sakrament potvrde sakrament Duha Svetoga. Naime po ovom sakramentu kršćanin je pozvan na istinsko življenje, najprije prema Bogu, zatim prema samome sebi, a onda prema zajednici u koju je po povjerenju u Isusa Krista poslan. Istinsko življenje prema Bogu sastoji se u tome da je kršćanin, koji je po svetom krštenju ušao u suživot s Isusom Kristom, po sakramentu potvrde pozvan živjeti u iskrenom dijalogu s Bogom u kojem je spreman pred njim iznijeti čitavog sebe sa svim svojim vrednotama, ali i sa svim svojim slabostima. Krizmanik je čovjek-kršćanin koji je iskren pred Bogom i koji se ne skriva pred njim jer u Bogu otkriva dobrog Oca koji je spreman oprostiti sinu u svakom trenutku kada se ovaj otvara poticaju Duha za povratkom (usp. Lk 15, 11-32). Krizmanik je zrela osoba koji je svjestan svojih pozitivnosti u susretu s Bogom, ali i svojih slabosti i ima hrabrosti reći: „oprosti“. Upravo zato Pavao veli: “Nitko ne može reći ‘Gospodin Isus’ osim u Duhu Svetom” (1 Kor 12, 3) i na taj način ulazi u puninu spoznaje po Duhu Svetom koji mu je darovan da spozna svu istinitost poslanja i vrijednosti Isusa Krista. Kršćanin je pozvan živjeti u iskrenosti prema samome sebi. Nema veće laži nego one kojom čovjek zavarava samoga sebe popuštajući sebi u zlu. Neiskrenost prema samome sebi vodi čovjeka u vrtlog samouništenja jer nikada neće moći napraviti onaj iskorak rasipnog sina „ustat ću, poći svome ocu i reći mu: Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom“ (Lk 15, 18). Tek kada je čovjek spreman iskreno se susresti sam sa sobom i kada je spreman sebi oprostiti slabosti može ustati i krenuti osnažen milošću – prisutnošću Duha Svetoga u sebi i dobiti oproštenje od Oca. Ta Pavao nam veli: „Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete“ (Rim 8, 26-27). Koliki nemaju tu snagu, koliki padaju u očaj doživljavajući Boga kroz nametnuti strah i ne doživjevši ga nikada kao dobrog Oca što on zapravo jest i tako nam se objavljuje. Možda su u sebi doživjeli strah od Boga kroz strah od zemaljskog oca, možda nose određene traume u sebi bojeći se Boga. Takvima je potreban upravo Duh Sveti koji nas uvodi u svu istinu (usp. Iv 14, 15-17).

Po ovom istinskom življenju prema Bogu i samome sebi događa se jedan novi odnos u Duhu i u zajednici. Jer onaj koji je uspostavio pravilan odnos u Duhu Svetom prema Bogu i prema samome sebi postaje graditelj jednog novog svijeta i u zajednici. Luka u opisu događaja Duhova osjeća potrebu nabrojiti mnoge narode koji razumiju jedan jezik zbog spremnosti i otvorenosti prema događaju koji se zbio po dolasku Duha Svetoga. Kao da nam želi postaviti taj događaj u suprotnosti sa starozavjetnim događajem gradnje Kule babilonske gdje čovjek u svojoj oholosti želi postati Bog. Onamo će se dogoditi pomutnja jezika gdje više jedan drugoga ne razumiju, a ovdje Duh Sveti povezuje različite narode u jedan jezik kojeg svi razumiju. Pavao upravo to naglašava u prvoj poslanici Korinćanima na temelju iskustva događaja Duhova. On govori o različitim darovima a istom Duhu; o različitim službama a istom Gospodinu i različitom djelovanju a istom Bogu koji čini sve u svima. „A svakome se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednome se po Duhu daju riječi mudrosti, drugomu riječi spoznanja po tom istom Duhu; drugome vjera u tom istom Duhu, drugome dari liječenja u tom jednom Duhu; (...) A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakome napose kako hoće“ (1 Kor 12, 4-11).

8. Potvrda – sakrament poslanja i svjedočenja

Prije svog odlaska na nebo Isus će još jednom okupiti svoje učenike i dati im posljednje upute. Najvažnije od svega je poslanje: „pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16, 15), a na drugom mjestu u istoj prigodi: „primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje“ (Dj 1, 8). Očito je da dar Duha Svetoga koji se posebno prima po sakramentu potvrde-krizme ima svoj učinak ne samo na pojedinca nego i na zajednicu. Spomenuli smo već da je čovjek pozvan po ovom sakramentu živjeti u posebnoj povezanosti prema Bogu, stvarajući posebno ozračje prema sebi i konačno kao novo stvorenje uključivati se u zajednicu svijeta. Ovdje želimo sagledati i ovo posebno poslanje koje je dano učenicima prije odlaska na nebo, ali i predano svima nama koji smo po vjeri i sakramentima ušli u suživot s Isusom Kristom. Isus nas šalje u svijet. Drugi vatikanski sabor posebno je naglasio pastoralno poslanje Crkve u suvremenom svijetu.

Kada ovdje spominjemo Crkvu onda doista mislimo na sve koji joj pripadaju po vjeri i krštenju. Suvremeni kršćanin-katolik mora ponovno posvijestiti istinu da je po sakramentima, a posebno po sakramentu krštenja i potvrde, poslan svjedočiti svojim životom za Isusa Krista. Očito Isus predmnijeva da je za to poslanje potrebna snaga „odozgor“, snaga Duha Svetoga. Dapače, apostolima naređuje da ne odlaze iz Jeruzalema dok ne budu obučeni u tu silu. Nemoguće je svjedočiti Isusovu posebnost bez Duha Svetoga, bez te sile koja u nama mora unijeti sigurnost istinitosti puta kojim idemo i po kojem djelujemo. I Pavao je svjestan te istine kada Crkvi u Galaciji tumači: “Bog odasla u srca vaša Duha Sina svoga koji klice: Abba - Oče!” (Gal 4, 6) i tek po tom poslanju Duha u srcima možemo ispuniti svoju zadaću poslanja i svjedočenja. Upravo zato je potrebno živjeti kao živi ud Kristove Crkve. Zato je potrebno okupljati se kao zajednica na nedjeljnu-uskršnju Euharistiju. Zato nam je potrebno hraniti se njegovim Tijelom i Krvlju, nadahnjivati se nad njegovom riječi, otkrivati mogućnosti kako ostvarivati tu navještenu riječ u tjednom življenju. Udaljavati se od zajedništva Crkve znači sam sebe udaljavati od živog vrela i kopati sebi nezdrave kladence koje ne daju živu vodu korisnu za duhovno piće. Ovo poslanje i svjedočenje događat će se najprije u obiteljskoj zajednici gdje će roditelji živeći međusobnu ljubav biti otvoreni životu i svjedočiti svojoj djeci ljubav prema Bogu, međusobnu ljubav i ljubav prema Crkvi i Domovini. Tu u obiteljskoj zajednici – u Crkvi u malom - događat će se suradnja između Boga i ljudi osnažena prisutnošću Duha Svetoga po predanoj Riječi i suradnja između čovjeka i čovjeka koji u Isusu Kristu biva prepoznat kao brat Isusov (usp. Mt 25, 40). Sakrament potvrde-krizme očito nas poziva na djelovanje i uprisutnjenje Isusa Krista u svijetu u kojem živimo. Ovako su živjeli mnogi živi udovi Crkve sve do danas i takvom njihovu življenju možemo zahvaliti i našu kršćansku životnost danas.

9. Darovi Duha Svetoga

Da bismo sve to mogli ostvariti Bog nam po sakramentu potvrde-krizme daje i svoje darove. U Crkvenoj tradiciji veoma snažno se razabire stvarnost sedam darova Duha Svetoga. Ti darovi su: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Na prvi pogled svi ovi darovi imaju svoj korijen u ljudskoj naravi. Međutim promatrani u snazi objavljene Riječi oni dobivaju jedno sasvim drugačije značenje.

Govoreći o mudrosti ljudskoj i Božjoj sv. Pavao u poslanici Rimljanima govori „gradeći se mudrima poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova“ (Rim 1, 22-23). Pavao uočava kako se ljudsko mudro često suprotstavlja Božjem mudrom. Očito je da su različita polazišta i ciljevi. Ljudska mudrost često je zatvorena u egoizam i ne stavlja na prvo mjesto Božju zamisao o svijetu nego svijet uzima kao objekt s kojim može raspolagati po volji. Božja mudrost je otkrivanje Božje zamisli o svijetu i pokušaj ostvarenja te zamisli. Mudar po Bogu je čovjek koji je odgovoran za darovani svijet i koji pokušava otkriti što je Stvoritelj zamislio sa svijetom te pokušava slijediti taj put.

Razum kao dar Duha Svetoga pokušava nas uvesti u svu istinu koju nam je Bog objavio. Čovjek svojim razumom, po kojem je slika Božja, pokušava otkrivati istinu o sebi i o stvarima koje su oko njega. Otkriti istinu znači ući u bit stvari i u smisao stvorenja. U isto vrijeme čovjek je pozvan na kreativan odnos sa stvarima koje su mu darovane. Ta kreativnost mora poštivati svako stvorenje i njegovu zadanost. Razum kao dar Duha Svetoga stvarnost promatra na jedan drugačiji način. On je promatra kroz objavljenu riječ te u njoj nastoji otkriti u čemu je bit vlastitog poslanja u svijetu, a u isto vrijeme i koje je poslanje stvorenja u svijetu. Razuman čovjek čita u stvorenjima Božje djelo i ljubav prema čovjeku, a nerazuman „nema ga tko bi Boga tražio“ (Rim 3, 11). Razuman čovjek otkriva uzrok svega što postoji i vjeruje da sve ima svoju svrhu i smisao. On će vjerom prihvatiti Božji zahvat u svijet pa makar ga često ne razumio shvaćajući da se onima koji Boga ljube sve okreće na dobro.

Savjet je dar po kojem je čovjek spreman primiti i dobiti dobru uputu. Ljudi se veoma često zatvaraju u sebe. Smatraju da im nitko nije potreban i da su dostatni sami sebi te da je njihov put jedini te tako postaju isključivi. Nisu spremni na dijalog jer smatraju da ih drugačiji stav i drugačije mišljenje poništava. Nisu spremni primiti savjeta. U isto vrijeme promatrajući zlo oko sebe te svjesni da se zlo događa nisu spremni ponuditi dobro rješenje savjetom koji bi mogao drugima pomoći. U isto vrijeme spremni su poradi profita iznositi krive stavove i defetizmom rušiti mogućnost dobra u svijetu. Duh Sveti darom savjeta pokušava nas uvoditi u istinu. Savjet ćemo najprije tražiti u objavljenoj Riječi Božjoj, a onda u crkvenoj zajednici kojoj je Krist zajamčio svoju prisutnost sve do kraja svijeta (usp. Mt 28, 20). U isto vrijeme znat ćemo dati savjet onima kojima je potreban uvažavajući njihovu posebnost. Znat ćemo u pravom vremenu upotrijebiti pravu riječ da pomognemo onima koji su potrebni naše duhovne pomoći i tako ih pridobijemo za dobro.

Jakost kao naravna ljudska snaga omogućava čovjeku da se suprotstavi zlu u svijetu i oko sebe. Dana mu je jakost da svladava teškoće u svijetu da bi mogao sačuvati vlastiti život, ali i život zajednice kojoj pripada. Ljudi često mnogo čine za svoju tjelesnu jakost osobito kada se pripremaju da na sportskim borilištima pokažu svoju moć. I u naravnom redu govorimo o jakosti duha pojedinaca. Vladati sam sobom, ne dozvoliti biti isprovociran, znati uvažavati drugog u komunikaciji… sve to pokazuje unutarnju jakost. Duhovna jakost o kojoj nam govori ovaj dar Duha Svetoga ima svoju drugačiju poruku. Jakost kao dar Duha Svetoga je ono unutarnje stanje milosti po kojoj je čovjek, otkrivajući nadnaravno dobro, spreman sve „pregoriti“ da bi ostvario to duhovno dobro. To je dar koji su imali mučenici, to je snaga koju žive bračni drugovi u svojoj vjernosti danim obećanjima, tu snagu pokazuju mladići i djevojke kada uz sve teškoće ostaju vjerni svojim idealima i žive život slijedeći ne lakši nego bolji put.

Znanje je mogućnost usvajanja spoznaja koje su ljudi do našeg vremena spoznali i ostavili nam kao bogatstvo koje pripada svima nama. Nema napretka bez ljudskog znanja. Nema znanja bez poštivanja prošlih naraštaja koji su izgrađivali znanost nastojeći doći do srži istine o stvorenim stvarima. Znanje uvijek uvažava poštovanje prema generacijama koje su živjele prije nas ali i o ljudima koji žive i rade te se trude doći do objektivne istine. Znanje se uvijek događa po uvažavanju drugog. Božansko znanje koje nam se daje kao dar Duha Svetoga uvodi nas u svu istinu koju nam je Krist objavio. Spoznajemo da nam se Bog postupno objavljivao, a u Isusu Kristu nam je objavio puninu istine o sebi. Čovjek osnažen Duhom Svetim u ljubavi prema Bogu koji mu se objavljuje rado ga želi upoznati. Znanjem jača svoju vjeru, osnažuje je i opravdava. Boga spoznati i po spoznatom u povjerenju prema njemu živjeti je životna mudrost svakog čovjeka. Zato kršćanska obitelj rado čita Sveto pismo, otvara se poticajima spoznaje Duha i tim znanjem krijepi svoju vjeru.

Pobožnost je dar po kojem čovjek uspostavlja odnos s Bogom. Postaje svjestan da je stvorenje i da je sve što ima dar nebeskog Oca te zna zahvaljivati i moliti. U obiteljima gdje se uzgajaju dobri međusobni ljudski odnosi osjeća se duh uvažavanja i duh prihvaćanja. Djeca uvažavaju svoje roditelje te ih doživljavaju kao one koji im kroz svoju zahtjevnost žele dobro, a roditelji uvažavaju posebnost svoje djece te ne žele od djece praviti svoje „klonove“ nego otkrivajući njihovu posebnost pomažu im da je razviju. Pobožnost kao dar Duha Svetoga pomaže nam da u Božjem svjetlu otkrijemo istine o sebi, da shvatimo koliko nas Bog ljubi i da s njime uspostavimo odnos u iskrenosti razgovora u molitvi. Zato će naša pobožnost biti označena duhom hvaljenja Boga i priznanja svega onoga što je učinio i čini za nas, duhom zahvaljivanja za sve darove te duhom prošnje po kojem ćemo u slobodi djece Božje znati Bogu reći kako doživljavamo pojedine stvari oko sebe i ono što nam se događa. Uvijek svjesni da Otac zna što je za nas najbolje.

Strah Božji na prvi pogled kao da čovjeka stavlja u podređeni položaj prema Bogu. Da, na prvi pogled izgleda doista tako. Međutim, to nije strah od Boga koji kažnjava čovjeka, to nije strah pred sudom nego je duboko sinovski strah po kojem oca i majku toliko ljubim da jednostavno ne mogu dozvoliti samome sebi da ih uvrijedim. Bojim se uvrijediti ih jer bi time prezreo njihovu ljubav. U obitelji u kojoj se doista nastoji živjeti ljubav djeca neće čuvati roditeljske zapovijedi samo zbog toga da ih roditelji ne kazne nego u prvom redu zato da ne bi povrijedili ljubav. I upravo ta ljubav bit će smjerokaz njihovog djelovanja. Da bi mogli u svom duhovnom životu živjeti taj sinovski strah koji se temelji na ljubavi potrebna nam je sila „odozgor“ u daru Duha Svetoga koji nam se dariva. Osnaženi tim milosnim darom možemo sačuvati ljubav prema Bogu i bližnjemu kao temeljnu novozavjetnu zapovijed.

10. Čestitka

S Isusovim utjelovljenjem u Mariji po Duhu Svetom započeo je jedan novi svijet u kojem će Duh Isusa Krista imati presudnu ulogu. Njegovo rođenje u Betlehemu, kao i njegov život, početak je ostvarenja obećanja danog po prorocima. Međutim, danas on ima povjerenje u nas da ćemo i mi po sakramentu Duha Svetoga – po sakramentu kršćanske zrelosti nastaviti njegovo djelo na zemlji dok on ponovno ne dođe. Tom snagom osnaženi i ponosni na povjerenje koje ima u nas vjerujem da ćemo i ovaj Božić doživjeti kao novu šansu ostvarenja Kraljevstva Božjeg na zemlji. Rodio se kao dijete, ostao je među nama da bi nam pomogao živjeti život dostojan čovjeka. Potaknuti tom njegovom ljubavlju pokušajmo ga uprisutniti u svojim životima kao i u zajednici u kojoj živimo. Budimo doista njegovi svjedoci u svijetu da bi ga mogli učiniti prisutnim među ljudima. Danas kada Hrvatska ravnopravno i ponosno korača pokušavajući stvarati mir u svijetu u sklopu NATO zajednice, kada se priprema ući u Europsku zajednicu naroda učinimo sve da uz naše domovinske vrijednosti budu prepoznate i duhovne vrijednosti po kojima možemo svjedočeći za Krista obogatiti svijet. Želimo biti ponuda dobra koje izlazi iz naše ljubavi prema novorođenom Kristu.

S tim željama obraćam se svima Vama: gospodo ministri, gospodine načelniče Glavnog stožera, gospodine ravnatelju policije, gospodo državni tajnici, pomoćnici ministara, gospodo generali i admirali, gospodo časnici i dočasnici Hrvatske vojske i policije, dragi vojnici i redarstvenici, poštovani državni službenici, poštovani branitelji i umirovljenici, braćo svećenici i djelatnici Vojnog ordinarijata da po Kristovu rođenju još više spoznate svu dubinu darova Duha Svetoga i neizmjernu vrijednost življenja po tim darovima u odgovornosti jednih za druge, kako bismo dostojno živeći sakrament potvrde-krizme mijenjali svijet na bolje i pridonijeli dobru Crkve i Domovine.

Želim Vam sretan i blagoslovljen Božić i uspješnu novu 2010. godinu!

Mons. Juraj Jezerinac, Vojni ordinarij u RH

U Zagrebu, 22. studenoga 2009., na svetkovinu Krista, Kralja svega stvorenja