Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan (Lk 6, 36)

Ponedjeljak, 14. 12. 2015.

Božićna poruka vojnog ordinarija mons. Jurja Jezerinca, Božić 2015.

Ovu poruku u Godini milosrđa pišem vama dragi svećenici, pomoćnici i djelatnici Vojne biskupije, svima vama dragi vjernici koji ste mi povjereni u duhovnoj i pastoralnoj skrbi. Neka vas obasja utjelovljena Riječ – Isus Krist - milosrdno lice Očevo!

Godina milosrđa slavit će se u svim crkvenim događajima, biskupijskim, nacionalnim i sveopćim, proglašena od pape Franje s namjerom ispunjavanja Isusove zapovijedi: “Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan”.

Isus Krist – slika milosrdnog Oca

Isus je milosrdno lice Očevo. Njegova osoba, njegova djela, njegovo učenje su, stoga, temelj kršćanskog vježbanja praštanja i milosrđa. On, „pred mnoštvom ljudi koji ga slijede, vidjevši kako bijahu izmučeni i ophrvani, izgubljeni i bez pastira, u dubini svoga srca ima jake osjećaje prema njima (usp. Mt 9, 36). Snagom ove ljubavi ozdravlja bolesne koje su dovodili pred njega (usp. Mt 14, 14), i sa malo kruha i riba nahranio je veliko mnoštvo” (usp. Mt 15, 37).

Na ovoj bazi i na ovom temelju se oslanjaju i nalaze svoje opravdanje pojedinačni i zajednički putovi vježbanja milosrđa. Kao što je milosrdan Isus, tako smo pozvani biti milosrdni mi, jedni prema drugima.

Putovi milosrđa

Milost je, dakle, pravo lice Trojedinog Boga, objavljeno u osobi, djelima i učenju Isusa Krista. U svjetlu enciklike Ivana Pavla II. o Božanskom milosrđu (Dives in misericordia) te bule Lice milosrđa (Misericordiae vultus) pape Franje vidimo kako Crkva danas mora ići putem milosrdne ljubavi i suosjećanja. Gdje je Crkva prisutna, tamo mora biti dokaz Očeva milosrđa.

Milosrđe i dužnost opraštanja

“Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe” (Mt 5, 7). Čovjeka preobražava milosrdna Božja ljubav, njegovo milosrđe, u onoj mjeri u kojoj se sam iznutra preobražava u duhu milosrđa prema drugima. U povijesti kršćanstva i u našoj nedavnoj hrvatskoj povijesti imali smo prekrasne primjere opraštanja teškoća i nanesenih nepravdi (bl. Alojzije Stepinac).

Ivan Pavao II. u povodu Velikog jubileja 2000. godine, i papa Franjo u novije vrijeme, javno su zatražili oprost za zlo koje su u prošlim stoljećima počinili pripadnici Katoličke Crkve. U svim tim slučajevima, model, nadahnuće i ohrabrenje u davanju oprosta za kršćane uvijek je Raspeti Isus.

Koliko puta ponavljamo riječi molitve koju nas je Isus sam naučio, moleći: „Otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim“, tj. onima koji su krivi u odnosu prema nama! Kolike stvarnosti govore ove riječi svakom čovjeku o njegovom bližnjem i o njemu samome! Svijest da smo jedni drugima dužnici ide u korak s pozivom na bratsku solidarnost, koju je sveti Pavao izrazio u sažetom pozivu da podnosimo jedni druge „uzajamno s ljubavlju“. Kakva se samo pouka o poniznosti prema čovjeku ovdje krije, istovremeno prema bližnjemu i prema samome sebi! Kakva škola dobre volje za svakodnevni suživot, u različitim uvjetima našega postojanja! Ako krivo shvatimo ovu pouku, što će ostati od bilo kojega „humanističkoga“ programa o životu i odgoju?“

Milosrđe i dužnost pravednosti

Sama pravednost nije dovoljna. Bog milosrđem i opraštanjem ide iznad, s onu stranu pravednosti. To ne znači obezvrijediti pravednost ili je učiniti površnom, naprotiv. Bog je ne odbacuje nego je uključuje i nadilazi u izvrsnijem događaju u kojem se kuša ljubav koja je temelj istinske pravednosti. Ova Božja pravednost je milosrđe dopušteno svima kao milost u snazi Isusove smrti i uskrsnuća. Dakle, Kristov križ je Božji sud nad svima nama i nad svijetom, jer nam nudi sigurnost ljubavi i novoga života (Misericordiae vultus, 21).

Sada je naš svakodnevni život često obilježen uzajamnim uvredama, neshvaćanjima, i u najgorim slučajevima mržnjom i zloćom. U ovim slučajevima napast je na uvredu odgovoriti uvredom, na zloću zloćom, na nasilje nasiljem. U svjetlu upravo iznesenih principa, moramo na vrlo odlučan način pobijediti ovu kušnju i odbaciti logiku osvete. Kada je sveti Petar upitao Isusa: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?“ (Mt 18, 21), neizravno je želio postaviti neku granicu iznad koje bi bilo nemoguće opraštati, barem s ljudskog gledišta. Isus mu odgovara: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam“ (Mt 18, 22) i ne postavlja nikakvu granicu. Petar je zaokupljen pronalaskom nekog društvenog pravila praštanja drugima, i nije još svjestan koliko je i sam potreban oproštenja. Shvatit će to kasnije. Dakle, Isus nas uči da uvijek praštamo. U istoj prispodobi nas uči da milosrđe ne poništava pravednost. Završava Gospodin govoreći: „Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu“ (Mt 18, 35). Iz Isusovog učenja se razabire da postoje dva lica božanskoga Veličanstva: lice pravednosti i lice milosrđa, a sve se događa tako kao da božanska pravednost čini sve kako bi usmjerila grešnika prema rukama/zagrljaju milosrđa.

„Mjesta“ milosrđa

Srce - Prvo mjesto je svakako srce, odakle polazi i kamo dolazi najiskreniji osjećaj milosrđa, prema evanđeoskoj izreci: „Ta iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo“ (Mt 12, 35). Naime, ako ograničimo naše milosrdno djelovanje samo na izvanjsko djelovanje, riskiramo svesti milosrđe na neki društveni običaj, dok je ono prije svega osobni čin, stav srca. Ako se ne osjećamo grešnima, ne osjećamo ni potrebu za Božjim milosrđem, i stoga, ni potrebu za spasenjem.

Srcem se nalazimo sami pred Bogom, i nemoguće je pretvarati se i napredovati s izlikama i opravdanjima. Pred ljudima možemo i glumiti i hraniti osjećaje koji su u suprotnosti s djelima koja činimo. Ali pred Bogom i u dubini naše savjesti razoružani smo i siromašni i ne možemo se pretvarati.

Obitelj - Obiteljsko okruženje je, stoga, mjesto na kojem se mora pounutrašnjiti iskustvo milosrdne ljubavi i oproštenja, ako su roditelji „prvi učitelji“ svojoj djeci. Obitelj je mjesto na kojem treba iskusiti praštanje roditelja djeci i djece roditeljima, muža ženi i obratno. U obitelji treba postojati iskustvo praštanja u odnosu bračnoga para, koje često zahtijeva hrabrost prvoga koraka da bi se obnovio napuknuti odnos. Samo na taj način obitelj postaje školom ljubavi i života, odgaja za obostrano poštivanje, toleranciju i velikodušnost.

Da bi se stvorila idealna motivacija i duhovno vodstvo obiteljskog života nezaobilazno je promovirati i razviti uspješnu obiteljsku duhovnost, kojoj često nedostaje svjedočko iskustvo parova i obitelji. Ona se, naime, hrani svakodnevnim životom u obitelji koja zadobiva svoje istinsko i duboko značenje u Gospodinu. Papa podsjeća da svi imamo nedostataka, mana i ponekad činimo stvari koje nisu dobre i drugima nanose zlo. Stoga je potrebno imati hrabrosti potražiti mir, upotrebljavajući tri ključne riječi: tražiti „dopuštenje“ da ne bismo bili nametljivi; reći „hvala“ za ljubav koju primamo; tražiti „oproštenje“ za pogreške i uvrede u obitelji i braku. Ne bismo nikada trebali završiti dan a da se ne pomirimo, tražeći oproštenje i započinjući iz početka.

Crkvena zajednica - Može se citirati poznata poslovica: „Dobro propovijeda, ali ne prednjači primjerom“. U jednom razgovoru svetog Augustina se čita: „Ali gdje neprijatelj nije posijao kukolj? Koju vrstu, koje polje pšenice je pronašao i na njemu nije zasijao kukolj? Je li ga možda zasijao među laicima, a ne među klericima ili među biskupima? Ili ga je možda zasijao među supružnicima, a nije ga zasijao među onima koji imaju zavjet čistoće?“

Nesumnjivo je, sada, da u propovijedima svećenici uvijek pozivaju na praštanje i milosrđe. Očigledno je da se u crkvi s oltara ne može ne propovijedati oproštenje. Ipak, u ovim okolnostima poziv na opraštanje i milosrđe je toliko očekivan i gotovo obvezatan da gubi svoje značenje i ulogu evanđeoske revolucije. Stoga bi bilo mnogo bolje da se umjesto ponavljanja blagih opomena prepričavaju „evanđeoski događaji“ u kojima se može iskusiti moć božanskoga milosrđa koje preobražava ljudsku slabost. Problem nastaje kada se od propovijedanja u crkvi prelazi na svakodnevni život crkvenih zajednica. Tu doživljavamo različite pojave podjela, ljubomore, zavisti, zlobe na svim razinama. Vrijeme provodimo tražeći brvno u oku protivnika, neuki ili nesvjesni da su kritika i sumnjičenje rak rana svakog oblika zajedničkog života, civilnog ili crkvenog, i da je ogovaranje „sotonsko oružje“.

Nitko se neće osjećati siromašnijim zato što je oprostio uvredu; svatko će se osjetiti bogatijim jer je nekome oprostio. Svi možemo dati i primiti dar mira i pomirenja. Očigledno, ne samo u liturgijskom slavlju već i iznad svega u svakodnevnim životnim događajima. Različitost mišljenja, uvjerenja, usmjerenja, koja su uvijek moguća, mora služiti ne da bi se stvorili sukobi i podjele, već mogućnost življenja i djelovanja u zajedništvu, jedinstvo u bitnim, a sloboda u sporednim stvarima.

Svetišta patnje

Svakako da postoje privilegirana mjesta na kojima se milosrđe živi intenzivnije. To su svetišta patnje, kao bolnice, lječilišta, zatvori... Zauzimajući se za one koji žive na ovim mjestima patnje, papa Franjo predlaže kršćanskom narodu da tijekom Jubileja razmišljaju o tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa. Bit će to način da ponovno probudimo našu uspavanu savjest pred dramom siromaštva i da sve dublje uđemo u srce Evanđelja, gdje su siromasi povlašteni pred božanskim milosrđem. Isusovo propovijedanje nam predstavlja ova djela milosrđa kako bismo mogli shvatiti živimo li kao njegovi učenici ili ne. Otkrijmo ponovno tjelesna djela milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesna i utamničenika pohoditi, mrtve pokopati. I ne zaboravimo djela duhovnog milosrđa: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grešnika pokarati, žalosna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti.

Živjeti milosrđe

Prije svega, želimo ovo razdoblje živjeti kao jako vrijeme osobnog i zajedničkog obraćenja. Čitanje i osobno razmatranje Svetoga pisma bit će nam od velike pomoći da ponovno otkrijemo milosrdno lice Očevo! U sakramentu svete ispovijedi dotiče nas ruka velike Božje milosti, a vjernička hodočašća su prilika za velike Božje milosti na svetim mjestima. Dobar put obraćenja je onaj koji predlaže sv. Ivan Zlatousti sa svojih pet putova pomirenja s Bogom. „Prvi je osuda vlastitih grijeha. Drugi je praštanje uvreda. Treći se sastoji u molitvi, četvrti u milostinji i peti u poniznosti”.

Isus je pravedna Riječ Boga Oca; Riječ čovjekom postala; Riječ koja spašava i oprašta. Božić koji slavimo poziva nas da navijestimo tu Riječ, da je svjedočimo životom. Budimo uvijek (do)nositelji te Riječi i svjedoci toga milosrđa i spasenja.

Želim vam sretan i blagoslovljen Božić i uspješnu novu 2016. godinu!

Mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij u RH

U Zagrebu, 30. studenoga, na blagdan sv. Andrije apostola