Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Budnost i odgovornost

Ponedjeljak, 02. 09. 2024.

Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana na 25. pokrajinskome hodočašću hrvatske vojske i policije u Ludbreg

Svetište Predragocjene Krvi Kristove, 30. kolovoza 2024.

1Kor 1,17-25; Ps. 33,1-2.4-5.10-11; Mt 25, 1-13

Draga braćo i sestre,

1. Četvrt stoljeća, iz sjeverozapadne Hrvatske katolički vjernici iz hrvatske vojske, policije, branitelja, zajedno s vojnim i policijskim kapelanima i drugim svećenicima, hodočaste u Svetište Predragocjene Krvi Kristove u Ludbreg. Našem hodočašću pridružuju se ove godine vatrogasci, pripadnici civilne zaštite, povijesnih postrojbi, vjernici iz više župa Varaždinske biskupije, drugih krajeva naše Domovine i susjednih zemalja. Naše hodočašće redovito se odvija u „Sveti petak“ u sklopu Devetnice - duhovne priprave za proslavu Svete Nedjelje u Ludbreškome svetištu. U sjeverozapadnim dijelovima Lijepe naše, za hodočašće se upotrebljava i riječ proštenje, (odatle i proštenište), što je povezano s bitnom sastavnicom hodočašća katoličkih vjernika, sakramentalnom svetom ispovijeđu i oproštenjem grijeha[1]. Poznata je i jedna pučka uzrečica „Nema proštenja bez oproštenja!“ I mi stoga i danas kod dolaska u Svetište Predragocjene Krvi Kristove imamo prigodu za sakramentalnu svetu ispovijed. U dubini srca, u skrušenoj molitvi pred Bogom, u mjestu dragocjene relikvije Krvi Kristove, prije nego pristupimo oltaru Gospodnjem – gozbi ljubavi, prebiremo po svojoj nutrini, promatramo koliko je dobroga Bog po nama učinio u našem svakodnevnome životu, koliko i kakvog ulja ima u svjetiljki našeg života ili je ulja ponestalo, pa nam se svjetiljke gase[2]. U svijetlu Božje riječi promišljamo o svome životu.

Milošću Božjom ojačani, želimo se vidjeti onako kako nas Bog vidi. U vlastitome ispitu savjesti o svome odnosu prema Bogu, ljudima, samome sebi, uočavamo i naše nesmotrenosti i nesnalaženja pred izazovima životnih situacija, vidimo manje i veće padove, vidljive i nama i drugima i one manje poznate. Savjest nas upozorava da su to grijesi – koji onečišćuju dušu, a oni teški oduzimaju nam krsnu milost[3]. Kao mrena na očima grijesi zasjenjuju jasnoću i bistrinu naših pogleda i odnosa prema Bogu i ljudima… I tu se onda iz dubina našega bića, na koljenima pred Bogom i samim sobom, uzdiže vapaj ranjene duše, često i slomljena srca, osobna molitva: „Ja se kajem Bože mili, od svakoga grijeha moga, moje srce gorko cvili jer uvrijedih tebe Boga“.

Pristupamo potom svećeniku koji nas čeka u tišini i diskretnosti ispovjedaonice. On je instrumenat - sredstvo Božje dobrote, kanal Božje milosti… I sam je svjestan svojih nedostataka, nesavršenosti, trajne potrebe Božje milosti i snage…. I sam je potreban nutarnje revizije vlastitoga života, svakodnevnog nadolijevanja ulja u svjetiljku svoga života i apostolskoga poslanja... On nije gospodar Božjih tajni, otajstava vjere, evanđelja, Crkve, sakramenata... On je samo poslužitelj, „znak i sredstvo Božje milosrdne ljubavi prema grješniku“[4]. Od Boga odabran[5], „uzet od ljudi za ljude“[6] da ih u svijetlu i snazi Božje milosti vodi dobrome Bogu. U svakoj ispovijedi je uvijek troje na djelu: pokornik koji se ispovijeda, valjano zaređeni svećenik s ovlastima koja mu je udijelila Crkva koji prima pokornika i nevidljivi Trojstveni Bog. I nema toga grijeha kojega Bog neće oprostiti ako li se čovjek za njega iskreno kaje! „Milosrđe tvoje veće, nego moje sve krivine, tvoja milost pustit neće, skrušen grješnik da pogine“ – molimo i pjevamo u jednoj od naših pučkih pjesama!

I na kraju ispovijedi svećenik, po ovlasti Crkve, u Božje ime izgovara riječi oslobađanja, odrješenja od grijeha. Redovito završava riječima, „I ja Te odrješujem od grijeha Tvojih, u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga“. U ime trojstvenoga Boga svećenik nam udjeljuje odriješenje. „Sva vrijednost sakramenta pokore jest da se u nama obnovi Božja milost i s Bogom nas sjedini dubokom ljubavlju“. Svrha i učinak ovog sakramenta je pomirenje s Bogom. Oni koji primaju sakramenat Pokore i s religioznim raspoloženjem postižu 'mir i spokoj savjesti zajedno s jakom duhovnom utjehom'. Sakramenat pomirenja s Bogom donosi istinsko duhovno uskrsnuće, vraća dostojanstvo i dobra života djece Božje, od kojih je najdragocjenije Božje prijateljstvo“[7].

2. Pristupajući sakramentu svete ispovijedi javljaju nam se mnoga pitanja, nedoumice…. Sami, osobno u potpunoj slobodi se ispovijedamo, želimo se osloboditi nekih grijeha, navika, donosimo odluke da nećemo više to i tako činiti. I to i kažemo u riječima kajanja, ali kad se vratimo u životnu svakodnevicu često nastavljamo po starome. Manje-više teško se popraviti i ne ponoviti iste pogrješke. To nas može odvesti u malodušje u duhovnome životu. Sakramenat sv. ispovijedi mogao bi se usporediti s održavanjem tjelesne higijene. Kad se umivamo, čistimo svoje tijelo od nečistoće, to ponekad činimo i više puta u danu. Zašto? Radi našega zdravlja i naših bližnjih. Kad se umivamo htjeli bismo uvijek biti čisti, ali ne prođe puno vremena, trebamo opet prati ruke, čistiti tijelo, redovito održavati higijenu. I dokad tako? Do smrti.

Sakramenat sv. ispovijedi, je jedno od milosnih sredstava što nam ih Bog ostavlja za redovno održavanje higijene naše duše, duhovnoga života, duhovnoga rasta, trajnoga zajedništva i života s njim. Ispovijed je jedan od sedam sakramenata kojem možemo pristupiti više puta, kad god nas savjest poziva i upozorava da treba očistiti, urediti odnose s Bogom i ljudima, presložiti stvari, ponovno započeti. Ljudska narav je ranjena istočnim grijehom. Sklonost prema zlu je u nama. Sveti Pavao kaže: „Neposluhom jednoga čovjeka svi su postali grješnici“[8]. Bog nam ostavlja, daje sredstva na raspolaganje da potaknuti i ojačani njegovom milošću uvijek budemo snažnoga duha, čvrsta i sigurna koraka, bistra pogleda, da kroz život hodimo zajedno s njime, bez straha i sigurni…..

3. Gospodin Isus u Matejevu evanđelju[9] kaže da će Kraljevstvo nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih a pet mudrih, pet razboritih a pet nerazboritih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak uzeše sa sobom u posudama u rezervi ulja. Ovo je jedna prispodoba – slika iz života Isusovih suvremenika. Svadbe su se tada odvijale u večernjim satima. Zaručnik je s pratnjom išao po djevojku i nikada se nije znalo kad će se vratiti u svoj dom, jer je veselje u djevojčinoj kući trajalo neplanski, dulje ili kraće vrijeme. Zatim je povratak svatova išao zaobilaznim cestama, kako bi mještani sudjelovali u radosti zaručnika koji stupanjem u brak prihvaćaju pred zajednicom građana i vjernika novu obvezu i imaju pravo na novu pažnju. Zaručnik iz današnjeg evanđelja je nepredviđeno otegnuo s dolaskom.... Što mu se dogodilo na putu ne znamo. Ulje u svjetiljkama se potrošilo, a djevice su od umora zaspale. Kad je o ponoći iznenada došao zaručnik, mudre djevice su nadolile ulja i s upaljenim svjetiljkama dočekale zaručnika. Lude nisu imale zaliha i njihove svjetiljke su se utrnule... Pokušale su ispravit svoju pogrešku, poći u trgovinu i kupiti ulje za svjetiljke. Često naknadna pamet ništa ne koristi! Nastala je prava drama. Ove s upaljenim svjetiljkama, koje su donijele ulje sa sobom u rezervi, ulaze na gozbu, a one koje ga nemaju, bez svijetla, ostaju vani u mrkloj noći u tami, iza zatvorenih vrata. Nemaju pristupa na gozbu.

Što nam Isus želi poručiti u ovoj prispodobi. U životu postoji jedno grozno i strašno kasno, prekasno! Ulje u ovoj evanđeoskoj prispodobi nije nikakav potrošni materijal nego je ono simbol - znak čovjekove spremnosti da čovjek cijeli svoj život usmjeri prema Evanđelju i Isusovoj osobi. I nije to stvar za neke povremene prigode, blagdanske ili nedjeljne svečanosti, nego to je trajna zadaća. Usmjeravati se prema Gospodinu Isusu, Spasitelju i Otkupitelju čovjeka, trajno, svakodnevno, neumorno, ustrajno! Uvijek imati sa sobom ulja u rezervi. Ne gubiti nadu, strpljivost, ne prepustit se malodušju, uspavanosti, duhovnoj lijenosti! U sakramentu krštenja milosno smo pozvani na gozbu Jaganjčevu. Svaki trenutak života kojeg živimo je milost. Biti budan, odgovorno budan u svim fazama i trenutcima života. S drugima, ponajprije domaćima u vjeri, ali i sa svima drugima, dijeliti radost i nadu. Obnavljati zalihe ulja u svijetiljci vlastitoga života! Naši veliki izvori i zalihe su Sveto Pismo, bogoslužje, hodočašće, osobna i zajednička molitva, redovita ispovijed, sakramenti...

4. Iščekivanje, „čekanje je čimbenik vremena“ piše njemački teolog bibličar Joachim Gnilka. „Mi stalno u životu moramo nešto čekati. Postoji prolazno i bitno čekanje. Bitno čekanje ispunja smisao čovjekova života. Takvo je bilo čekanje majki koje su se nadale nakon rata nestalim sinovima. Pametne djevice čekaju s osjećajem za bitno. To ne znači da je zemaljski život čekaonica za budući život, nego da ga trebamo živjeti odgovorno, imajući na umu Boga koji dolazi. Čekanje na Boga pretpostavlja vjeru... Nihilist i ateist smatraju takvo čekanje besmislenim i rugaju mu se“[10]. S Crkvom prvih stoljeća čvrsto vjerujemo i nadamo se da Gospodin ponovno dolazi u slavi suditi žive i mrtve[11]. Svakim otkucajem sekunde, svaki i svaka od nas, bliži smo pragu – prijelaza u vječnost, kad ćemo se osobno s one strane naći pred licem Gospodnjim, pred samim Gospodinom. Osobno svaki pojedinac! I nikoga ne možemo delegirati da to učini za nas. A kad će biti njegov posljednji dolazak na kraju ljudske povijesti mi to ne znamo. Prva Crkva je vjerovala da je to uskoro, blizu[12]. U susretu s njime bit ćemo suđeni po djelima milosrđa, a ne po svojim izvanrednim pothvatima. Potrebno je vjernički opredjeliti se za Isusa[13].

Živjeti, kršćanski živjeti znači nadati se sa sigurnošću susretu s Gospodinom u vječnosti, ali i njegovu ponovnome dolasku u slavi s anđelima svojim. Moja osobna povijest, povijest moga života, kao i povijest cijelog čovječanstva ide k svome cilju koja je Bog. Ona će jednom doći svome cilju. Uza sve mrkline i tmine života znademo kamo su naše tračnice života usmjerene i kamo vode. Unatoč svim životnim udarcima, neprilikama koje nas na putu snalaze, mi znademo tko nas u luci očekuje. Ne znamo kad će Gospodin doći, ali je izvjesno da će doći. Evo razloga zašto smo danas na hodočašću. Evo razloga zašto činimo pobožne vježbe, zašto pravimo reviziju vlastitoga života u svijetlu Božje riječi. Evo razloga zašto želimo živjeti budno i odgovorno! „Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa“ zaključuje Isus prispodobu o mudrim i ludim djevicama[14].

S prvom Crkvom, u vjerničkoj nadi i žarkoj molitvi i mi danas ponavljamo: Marana tha, Dođi Gospodine Isuse.