Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Dan OS RH, Dan HKoV-a i 26. obljetnica OS RH

Nedjelja, 28. 05. 2017.

Homilija msgr. Jure Bogdana, vojnog ordinarija u RH

Dj 1, 12-14; 1 Pt 4, 13-16; (Iv 17, 1-11)

Draga braćo i sestre

1. Slavimo ovih dana na Državnoj razini Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske, Dan HKoV-a i 26. obljetnicu formiranja Oružanih snaga. Čestitam Vam svima Dan Oružanih snaga i dan HKoV-a.

I kao što priliči i ove godine Dan Oružanih snaga i Dan HKoV-a obilježava se različitim sadržajima kroz više dana i na više mjesta i u više hrvatskih gradova. Tako je ovdje u Zagrebu prije dva dana na Hrvatskome vojnome učilištu “Dr. Franjo Tuđman”, u srcu Oružanih snaga gdje se pripremaju mladi vojni kadrovi, održana prigodna svečana akademija… Tada je održana i svečanost imenovanja dvorana na HVU “Dr. Franjo Tuđman” imenima gardijskih brigada kako bi i na ovaj način sačuvali memoriju na slavne dane i velike ratne uspjehe obrane Domovine u nametnutome nam ratu.

Uz bogati glazbeni program orkestra Oružanih snaga Republike Hrvatske koji redovno daje izvrstan doprinos na slavljima u Oružanim snagama, jučer je na Trgu sv. Marka u Zagrebu, nakon sedamnaest godina neshvatljive nam pauze, ponovno održana Velika smjena straže.

I sutrašnji dan obiluje bogatim programom. Ovdje u Zagrebu, u Koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ održava se svečana akademija na kojoj sudjeluju mnogi visoki uzvanici među kojima predsjednica države te predsjednici Sabora i Vlade Republike Hrvatske.

I danas u nedjelju nismo bez svečarskih tonova. U mnogim hrvatskim gradovima i selima izaslanstva MORH-a i OS RH polažu cvijeće, pale svijeće, izgovaraju molitve na grobovima i kod spomen obilježja hrvatskih braniteljima i drugih zaslužnih sinova i kćeri našeg naroda koji su dali veliki i dragocjeni doprinos slobodi neovisne i samostalne nam domovine Hrvatske. Znak je to naše ljudske, građanske i vjerničke zahvalnosti i poštovanja prema svima njima. I danas poslije podne u gradu Zagrebu na Jarunu, bit će više manifestacija u znaku Dana Oružanih snaga.

I kao što dolikuje ovome Danu, nedjelji, u okviru ovih značajnih domovinskih spomena naše vojske, pristupili smo sada u ovoj crkvi Sveta Mati Slobode oltaru Gospodnjem. U Božjem hramu prinosimo Gospodinu svoje molitve, prikazujemo sv. Misu za duše svih stradalih i nestalih u Domovinskome ratu. Molimo također i za duše onih koji su preminuli od posljedica Domovinskoga rata. Neka Bog ljubavi, koji proniče ljudska srca, koji poznaje i najintimnije sfere i dubine ljudskoga bića, primi sva njihova dobra djela i neka im bude blag i milosrdan sudac.

2. Vjerujem da su mnogi od nas, izravno ili neizravno sudjelovali u posljednjim danima i satima života kod uzglavlja bolesnika ili ranjenika, osoba koje pri punoj svijesti napuštaju ovaj svijet. Uvijek su to dramatični trenutci koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Mnogi očevi i majke, muževi i žene, okupe svoju djecu i rodbinu oko bolesničkog uzglavlja kako bi se od njih oprostili i kako bi im uputili posljednju riječ.

Mnogi od vas prisutnih, dragi hrvatski branitelji, mogli biste nam također i danas i ovdje posvjedočiti kako je to bilo kad ste se na ratištu rastajali od svojih prijatelja suboraca kojima niste mogli pomoći, a Vi i oni bili ste svjesni da je to kraj… Ili, uoči obrambenih osloboditeljskih operacija s neizvjesnim ishodom, što ste govorili jedni drugima…?“Ako se meni što dogodi a ti preživiš, učini to i to…” Posljednje poruke na kraju života, riječi, uvijek su nabijene emocijama, i često sadržavaju ono bitno i temeljno što su roditelji htjeli dati svojoj djeci ili svojim krvnim srodnicima, prijateljima, pa se te riječi i poruke dugo pamte a neke se nikada ne zaboravljaju.

3. Tekst današnjeg evanđelja, dio je cjeline Evanđelja sv. Ivana, od 13. do 17. poglavlja koja opisuju Isusovu Posljednju večeru u Jeruzalemu, u Cenakulumu na Sionskome brdu, niti 24 sata prije njegove smrti. Kako je to izgledalo?

Sa svojim učenicima Isus je uzišao u Jeruzalem kako bi s njima i svim sunarodnjacima proslavio Pashu, veliki blagdan kojim se komemoriralo nacionalno oslobođenje – Izlazak iz egipatskog ropstva pod Mojsijevim vodstvom. I to se kod Židova, onda kao i danas, slavilo na veliko i bitno je određivalo i određuje identitet židovske nacije!

Teško nam je predočiti i zamisliti, kojim tonom, ozbiljnošću, ljubavlju i pažnjom Isus izgovara ove riječi. Dvanaestorica njegovih učenika su s njime. Pažljivo upijaju svaku njegovu riječ. Isus je svjestan svega što slijedi: Judina izdaja, uhićenje, suđenje, maltretiranje, muka i smrt. Njegovi sustolnici nisu ni slutili osim jednoga, Jude izdajnika, koja će se drama odvijati u naredna 24 sata. Juda je napustio u jednome trenutku slavlje Posljednje večere pa nije bio u Dvorani kad je Isus izrekao riječi današnjeg evanđelja.

Ovo je ustvari posljednji sustavni Isusov govor učenicima prije njegove muke i smrti. Ovo je njegova oporuka učenicima i svima koji će na njihovu riječ povjerovati. Dakle riječ upućena svim krštenicima – kršćanima, svoj Crkvi! I koliko god Isusove riječi imaju trajnu vrijednost, ove su nekako posebne, jedinstvene. Poglavito sedamnaesto poglavlje, koje je vrhunac njegovog dugog govora a koji je izrečen u obliku molitve. To i nazivamo Isusovom velikosvećeničkom molitvom. Isus se molitvom izravno obraća Ocu nebeskome. Što on traži, što moli?

a) Isus traži kod svoga Oca da, nakon što je završio svoje poslanje ovdje na zemlji, bude proslavljen. U svemu je vršio volju Očevu. Poslušan mu je do smrti, smrti na križu. “Ja Tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo”(Iv 17, 4-5). Kako li bismo i mi željeli da u posljednjim trenutcima svoga života možemo smireno izgovoriti molitvu u kojoj priznajemo da smo učinili sve što smo mogli učiniti i u kojoj molimo Oca da nas u nebu proslavi?! Koliko li je naših junaka i junakinja Domovinskog rata i uopće nas kršćana Isusovih vjernika različitih životnih dobi koji su smireno mogli i mogu reći “Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru po riječi svojoj u miru…?”

b) Gospodin moli za svoje prisutne učenike da budu jedinstveni, složni, jedno kao što je on i njegov Otac. Nejedinstvo, razdori, sumnjičenja, svađe uvijek donose zlo, nikad dobro! “Oče sveti, sačuvaj ih u svome imenu, koje si mi dao, da budu jedno kao i mi” (Iv 17, 11).

c) Isus konačno moli i za svoju buduću zajednicu vjernika, za Crkvu, za sve krštenike u svim vremenima i prostorima. “Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene, da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao” (Iv 17, 20-21).

4. Dobri poznavateljiSv. pisma - egzegete, uspoređuju Isusovu velikosvećeničku molitvu s molitvom Očenaša. On se izravno obraća svome Ocu riječju Oče. Osim njegovih riječi, dubine i sadržaja koje one u sebi nose, svaka njegova gesta ima snažnu poruku. Isus, koji je Druga božanska osoba ali i u potpunosti čovjek, jednostavno moli. Moli u raznim zgodama svoga života, poglavito prije važnih događaja. Njegovi učenici su vidjeli, koliko molitva znači za njega osobno i koliko provodi u molitvi pa su ga pitali i od njega tražili da ih nauči moliti.

Mlada Crkva u pouskrsno vrijeme, u Djelima apostolskim započela je svoju djelatnost komunitarnom molitvom. To je naučila od svoga utemeljitelja i učitelja. Molitva je uvijek temelj i polazište svake naše vjerničke aktivnosti ali razlog naše upornosti, kršćanske ustrajnosti izdržljivosti i u najtežim okolnostima života. Nema uspjeha u izgradnji kraljevstva Božjega bez istinske i dubinske povezanosti s Bogom kroz molitvu. Svaki uspješni pothvat u Crkvi koji donosi plodove uvijek i redovito proizlazi iz kontemplacije, iz molitve, iz osobnog odnosa zajedništva kršćanina u dubini svoje savjesti sa svojim Bogom. Ovdje se rado vraćamo počecima našeg obrambenog Domovinskog rata i podsjećamo na jednu komponentu. Ugroženi sa svih strana, razoružani, politički nepriznati, a rekao bih i prezreni od mnogih, plebiscitarno smo izabrali slobodu i neovisnost. Svjesni svoje moći i nemoći, spontano smo se prihvatili krunice. Primijenili smo u praksi staro načelo “Ora et labora” – „Moli i radi“. Svojim sposobnostima srca i uma, umijećima krenuli smo organizirajući se u obrani vlastite Domovine. Naše pothvate hranili smo vjerničkom molitvom. S vjerom, s dubokom vjerom uz Božju pomoć išli smo dalje. Krunica je postala naš zajednički znak i simbol s kojim smo krenuli u obrambeni rat. Molitva u životu kršćanina, duboko osobna molitva, ne vodi u pasivnost, naprotiv, budi u nama snagu i želju za djelovanjem, za akcijom. To tvrdimo iz dvomilenijskog iskustva Crkve. To tvrdimo iz vlastitoga iskustva. A naši duhovni učitelji puno su govorili o molitvi. Jedan od njih sv. Efrem Sirski među ostalim je rekao:

“Krjeposti se oblikuju po molitvi.

Molitva čuva uzdržljivost.

Molitva suspreže bijes.

Molitva sprečava osjećaje oholosti i zavisti.

Molitva privlači Duha Svetoga u dušu i uzdiže čovjeka na Nebo”.