Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Dan policijske kapelanije sv. Franje Asiškoga

Srijeda, 09. 10. 2019.

Propovijed, vojni ordinarij u RH msgr. Jure BOGDAN,

povodom Dana policijske kapelanije sv. Franje Asiškoga,

PU Međimurska,  Čakovec, 4. listopada 2019., 18.30 sati, crkva sv. Nikola[1]

Draga braćo i sestre u vjeri!

Čestitam Vam blagdan sv. Franje Asiškog. U prvome redu Vama poštovana i draga braćo franjevci i sestre franjevke, Vama koji ste nadahnuti životom i djelom sv. Franje, izabrali put nasljedovanja Krista u franjevačkom redu. Čestitam Dan kapelanije sv. Franje Asiškog, policijskom kapelanu vlč. Alojzu Vidačeku, svima Vama u Policijskoj upravi Međimurskoj na čelu s Vašim načelnikom, Vama policajcima i policajkama okupljenima na misnome slavlju. Čestitam sv. Franju svim Vašim kolegama i kolegicama koji su sada na svojim dužnostima, svima iz Policijske uprave Međimurske.

Draga braćo svećenici, poštovani i dragi vjernici! Želim da svima nama, okupljenima na ovom misnom slavlju, svetac iz Asiza bude trajno nadahnuće kako se ljubi Bog, kako se voli Crkva, kako se osluškuje Božji glas i kako se traži i izvršava njegova sveta volja.

"Jedno se sunce rodilo svijetu". Tim riječima, u Božanstvenoj komediji (Raj, 11. pjevanje), veliki talijanski pjesnik Dante Alighieri aludira na rođenje Franje Asiškoga, koje se zbilo krajem 1181. ili početkom 1182., u Asizu u Italiji. U našem razmišljanju danas, o životu i djelu sv. Franje, zaustavljamo se na nekim „događajima“ iz njegova života koji mogu biti svima nama poticaj za osobno i zauzetije življenje vlastite vjere. Exempla trahunt! (Primjeri privlače). Općepoznato je da sv. Franjo potječe iz dobrostojeće obitelji, bogatog trgovca tkaninom, Pietro di Bernardone[2]. Godine mladenaštva, živio je dosta slobodno. Poput mnogih vršnjaka svoga doba, u srcu je gajio viteške ideale. Kao dvadesetogodišnjak, sudjelovao je u nekoj vojnoj akciji i tamo je bio zarobljen. U zarobljeništvu je obolio i tada je pušten na slobodu. Ponekad nam životni križevi i nevolje, koje ne razumijemo i teško prihvaćamo pomažu da o svemu dublje razmišljamo te da u vlastitome životu  presložimo stvari. Obraćenje je redovito proces! Upravo to se dogodilo kod sv. Franje. U ovoj fazi života započeo je u njemu polagani proces duhovnog čišćenja, obraćenja. Malo pomalo, napustio je svjetovni i površni način življenja.

Iz toga razdoblja njegova života potječu poznati događaji: Susret s gubavcem, kojeg je Franjo, sišavši s konja poljubio, i poruka Raspetog Isusa u crkvici svetoga Damjana. Srcu otvorenom, poniznom i raskajanom Bog progovara i usmjeruje ga što činiti i kako ići naprijed!  Spasitelj čovjeka, raspeti Krist, tri puta mu se obratio riječima: "Franjo, idi i popravi moju kuću koja se ruši." Te jednostavne Isusove riječi koje je Franjo čuo u ruševnoj crkvi Svetog Damjana kriju u sebi veliku dubinu i značenje. Franjo je pozvan popraviti tu crkvicu. Ruševno stanje u kojem se nalazilo to zdanje bilo je samo slika - simbol teškog i dramatičnog stanja Crkve, zajednice Kristovih vjernika koji su u svakom vremenu i prostoru pozvani biti sol zemlje i svijetlo svijeta. Ali sol je obljutavila. Svijetlo je potamnilo! Oslabili su i zidovi i temelji Crkve! Crkva u Franjino vrijeme bila je Crkva slabe vjere. Malovjerna! A površna vjera ne formira, ne preobražava život. Nikoga ne oduševljava! Kler je bez apostolskog žara. Monasi, redovnici i redovnice nemaju u sebi čvrstog opredjeljenja za Krista i Crkvu. Samostani se prazne, sjemeništa zatvaraju! Duh svijeta uvukao se u Crkvu! Nestalo je duha pokore, žrtve, molitve… Crkva je bila oslabljena iznutra što je za posljedicu imalo nutarnje idejne i druge razdore, podjele, svađe… U tome ozračju, pomutnji ideja i stavova, u toj velikoj krizi identiteta same Crkve, „ruševne crkvice“ u središtu je Raspeti Krist. On snažno progovara i poziva sv. Franju da popravi crkvicu Svetoga Damjana. Bio je to poziv Franji, da živom vjerom i ljubavlju prema Kristu, obnovi Kristovu Crkvu. Franjo je tada imao oko 25 godina života.

Nešto kasnije, oko 1207. godine, zbio se i drugi važan događaj. Papa Inocent III.[3], u snu je vidio kako se urušava njegova stolna crkva bazilika svetog Ivana na Lateranu. Jedan mali i gotovo nepoznati redovnik svojim leđima podupirao je crkvu da se ne sruši. Papa teolog Inocent III., shvatio je poruku: Nije on – Petrov nasljednik onaj koji obnavlja Crkvu, nego mali i beznačajni redovnik, Franjo iz Asiza! Njega Bog izabire i šalje! 

Franjo nije Girolamo Savonarola! On ne obnavlja Crkvu bez ili protiv pape, već samo u zajedništvu s njime. Dvije stvarnosti idu jedna s drugom ukorak, idu zajedno: Petrov nasljednik, biskupi, Crkva utemeljena na apostolskom nasljeđu i nova karizma koju Duh Sveti stvara u tome trenutku za obnovu Crkve. Prava se obnova događa zajedno.

U obitelji sv. Franje sve su jače nesuglasice. Pietro di Bernardone Franjin otac, prekorava sina da je previše slab prema siromasima. Dijeli im previše od obiteljske baštine. Upropastit će sve. Sve će ih razbaštiniti! A Franjo ima svoj pravac i ne odustaje! Pred asiškim biskupom, simboličnom gestom skida sa sebe svoju odjeću, oblači jednostavnu suknenu, odriče se očeve baštine. Kao u trenutku rođenja, ostaje gol bez ičega! Franjo ne posjeduje više ništa osim života koji mu je dao Bog. U njegove se ruke potpuno predaje. Živi pustinjačkim životom. Duhovno sazrijevanje u tišini, molitvi, pokori, siromaštvu! Slobodan od svega.„Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko“ (Mt 5,3). Milost oblikuje njegovu nutrinu i priprema ga za veliko djelo.

Slušajući ulomak iz Matejeva Evanđelja – Isusov govor o slanju apostola da svjedoče i propovijedaju Isusovu nauku, i Franjo se osjećao pozvanim živjeti u siromaštvu i posve se posvetiti  propovijedanju. Bilo je to 1208. godine. Svojim stilom života i načinom djelovanja izazvao je zanimanje kod mnogih. Jedni su ga smatrali čudakom koji izlazi iz redovnih normi ponašanja a drugi su ga oduševljeno podržavali, pratili, slijedili…Neki su pošli za njim i tako je spontano nastala zajednica istomišljenika, malena jezgra koja će rasti i razrasti se u veliko stablo obnove Crkve. S nekoliko njih 1209. g. Franjo se uputio u Rim, ravno k papi Inocentu III. Papi je htio predstaviti kako on vidi obnovu kršćanskog života. Papa je bio uvjeren da Bog po Franji djeluje u Crkvi. Mladić Franjo u vjeri je znao da svaka karizma dana od Duha Svetoga mora biti stavljena u službu izgradnje mističnoga Tijela Kristova, Crkve. Franjo je stoga uvijek djelovao u punom zajedništvu i jedinstvu s crkvenim auktoritetom. To će biti i ostati jedan od kriterija za prepoznavanje autentičnih karizmi u Crkvi sve do naših dana.

Franjo i njegova, sve brojnija braća, nastanili su se u Porcijunkuli, odnosno crkvi Svete Marije Anđeoske, svetome mjestu u pravom smislu riječi franjevačke duhovnosti. I Klara, djevojka iz Asiza iz plemićke obitelji, stupila je u Franjin pokret, u njegovu duhovnu školu. Nju su slijedile mnoge djevojke. Tako je nastao Drugi franjevački red, red klarisa, koji će sve do naših dana donositi Crkvi velike duhovne plodove.

Papa Honorije III.[4], nasljednik Inocenta III., bulom Cum dilecti iz 1218. podupro je jedinstveni razvoj prve manje braće, koja su otvarala svoje misije u raznim zemljama Europe, pa čak i u Maroku. Franjo je 1219. godine dobio dopuštenje razgovarati, u Egiptu, s muslimanskim sultanom Melek-el-Kamelom, kako bi i ondje propovijedao Isusovo evanđelje. U vrijeme kad je vladao sukob između kršćanstva i islama, Franjo, oboružan samo svojom vjerom i osobnom blagošću, uspješno je kročio putovima dijaloga. Kronike nam govore o dobrohotnom i srdačnom prijemu na kojeg je naišao kod muslimanskog sultana. Model je to na kojem bi se i danas mogli i trebali nadahnjivati odnosi između kršćana i muslimana: promicati dijalog u istini, u međusobnom poštivanju i uzajamnom razumijevanju (usp. Nostra aetate, 3). Čini se kako je Franjo 1220. posjetio i Svetu zemlju, bacivši tako sjeme, koje će donijeti obilne plodove. Njegovi će duhovni sinovi učiniti od mjesta u kojima je živio Isus povlašteno polje svoga evangelizacijskog poslanja sve do naših dana. Teško je i zamisliti kako bi izgledala sv. Zemlja sa svetim mjestima bez djelovanja redovnika franjevaca.

Po povratku u Italiju, Franjo je predao upravljanje Reda svome zamjeniku, fra Pietru Cattaniju. Papa je novoosnovani franjevački red s mnogim redovnicima povjerio zaštiti kardinala Ugolina, budućem Vrhovnom svećeniku Grguru IX. Franjo, sav posvećen propovijedanju, sastavio je Pravilo, koje će papa kasnije odobriti.

U osami na  La Verni, 1224. godine, Franjo je imao viđenje Raspetog. Iz susreta s Raspetim dobio je stigme. Bio je to dar koji izražava njegovo duboko poistovjećivanje s Kristom.

Kao život tako i smrt sv. Franje bili su posebni. Preminuo je u Porcijunkuli, u večernjim satima 3. listopada 1226. godine. Mogao je tada imati oko 45 godina. Nakon što je blagoslovio svoje duhovne sinove, prostrt na goloj zemlji, predao je svoju dušu Bogu. Samo dvije godine poslije smrti, papa Grgur IX. ga je kanonizirao, uvrstio ga je među svece Katoličke Crkve. Njemu u čast podignuta je u Asizu velika bazilika, koja je i danas odredište mnoštva hodočasnika iz cijeloga svijeta. Slikar Giotto ovjekovječio je prekrasnim freskama iz Franjina života veliku baziliku.

U zbornoj molitvi na blagdan sv. Franje iz Asiza Crkva moli i ispovijeda da je „Franjo po siromaštvu i poniznosti“ bio „živa slika Kristova“[5]. Njega također nazivaju i Isusovim bratom. Bog podiže u svakome vremenu pojedince i skupine koji radikalno žele nasljedovati Isusa…Njihov ideal je biti poput Isusa. Razmatrati Krista iz evanđelja, ljubiti ga, oponašati njegove kreposti. Sveti Franjo je na osobit način, htio dati temeljnu vrijednost unutarnjem i izvanjskom siromaštvu. Biti slobodan od svega, na ništa navezan! Prvo blaženstvo iz Govora na gori – „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! (Mt 5,3) – našlo je ostvarenje u životu i riječima svetoga Franje. Doista, sveci su najvrsniji tumači Biblije; oni, utjelovljujući u svome životu Božju riječ, čine je privlačnijom no ikad, tako da nam ona stvarno govori. Oni su peto evanđelje. Oni su Isusova poruka upisana u njihovo srce, dušu, u svakodnevnu praksu, u život. To peto evanđelje čitaju svi.

Draga braćo i sestre! Franjo je bio veliki svetac i radostan čovjek. Zbog svoje jednostavnosti, svoje poniznosti, svoje vjere, svoje ljubavi prema Kristu, svoje dobrote prema svakom čovjeku, bio je živo Evanđelje. Mnoge je oduševio za Isusa. Njegov život i djelo poziv i poticaj su svima nama.