Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

„Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati” (Lk 12,48)

Srijeda, 23. 10. 2024.

Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana na 9. pokrajinskome hodočašću hrvatske vojske i policije u Ilok

Sveti Ivan Kapistran, Ilok,  23. listopada 2024.

Ef 3,2-12; Otpj. pj.: Iz 12,2-3.4bcd.5-6; Lk 12,39-48;

Draga braćo i sestre,

Evanđelje koje smo upravo navijestili poziva nas da u svomu životu gajimo dva važna stanja našeg duha ili dvije kreposti, vrline, koje su nam prijeko potrebne za naš kršćanski, štoviše za naš ljudski život. Prva od njih je budnost; druga pak zahvalnost.

1. Budnost je stanje bdijenja, trezvenosti. To je stanje  trajne pozornosti koja se bori protiv obamrlosti, uljuljanosti, osrednjosti i i ravnodušja. Ukratko: koja se bori od svih onih stanja koja nas odvlače od realnosti i konkretnosti života. U toj se konkretnosti, ispunjenoj raznim izazovima, odvija naša svakodnevnica. Tu smo u trajnoj borbi u kojoj su u igri i naša ovozemaljska i naša vječna sreća i spasenje. Zato je budnost važna. I baš zato budnost ima svoje važno, svoje presudno mjesto u našemu kršćanskom životu. Gospodin nas često u Evanđelju poziva na budnost: „Budni budite!“ (Lk 21,36).  On na nju poziva svoje učenike. Ni oni nisu bili imuni na pomanjkanja budnosti.

U dramatičnim trenutcima Isusova života nisu ostali budnima, nisu uspjeli ostati budni kraj njega. Ista ta tromost, umrtvljenost, obamrlost može obuzeti i nas. To je taj opasni san osrednjosti – rekli bismo „mamurluk“ osrednjosti do kojega se dolazi kada zaboravimo prvu ljubav i idemo dalje po inerciji, vodeći računa samo o mirnom životu. Ali, bez žara ljubavi prema Bogu, ne čekajući njegovu novost, postajemo osrednji, mlaki, svjetovni. To uništava našu vjeru, jer vjera je suprotnost osrednjosti. Vjera je žarka želja za Bogom, stalna hrabrost za obraćenje, hrabrost za ljubav i stalni hod naprijed.[1]

Vjera je lijek koji liječi takvo stanje. „Vjera nije voda koja gasi, ona je vatra koja žari. Isus ne podnosi mlakost. Stoga je potrebno trgnuti se iz tog sna, a to možemo učiniti bdijući u molitvi, jer moliti znači upaliti svjetlo u noći, znači uskladiti se s Gospodinom. Molitva omogućuje Bogu da nam bude blizu, te nas stoga oslobađa samoće i daje nadu. Molitva daje kisik životu; kao što ne možemo živjeti ako ne dišemo, tako ne možemo biti kršćani ako ne molimo.“[2] Molitva je lijek ne samo za manjak ili izostanak budnosti, nego i za  ravnodušje. Mlakost  rađa ravnodušjem a „ravnodušje je san onoga koji se ne zanima za druge nego je usredotočen samo na sebe. Kada se krećemo samo oko sebe i svojih potreba, kad smo ravnodušni na potrebe drugih, noć ulazi u naše srce te ono postaje mračno. Ubrzo se počinjemo žaliti na sve, onda se osjećamo svačijom žrtvom, i na kraju se u svemu stvaraju zavjere. Čini se da je ta noć pala na mnoge koji se žale za sebe, i ne zanimaju se za druge. [3]

Papa  Benedikt XVI. ističe da budnost znači „s jedne strane da se čovjek ne zatvara u sadašnjem trenutku, prepuštajući se opipljivim stvarima, već gleda dalje od trenutka i njegovih hitnosti. Poanta je imati na oku Boga kako bi od Njega primio kriterije i sposobnost da djelujemo na pravedan način. S druge strane, budnost prije svega znači otvorenost prema dobru, istini, Bogu, usred svijeta koji je često neobjašnjiv i zahvaćen snagom zla. Znači da čovjek svom snagom i velikom prisebnošću nastoji činiti ono što je ispravno, ne živeći prema vlastitim željama, već prema usmjerenju vjere “.[4]

Eto, zašto Gospodin u današnjem Evanđelju inizisitira na budnosti. Zato nam on govori da budemo pripravni, da budemo vjerni i razumni upravitelji. Upravitelj čega? Upravitelji svoga života, svojih odluka, svojih izbora i  odabira. Upravitelji koji upravljaju onim temeljnim i neprolaznim vrijednostima u našim životima koji, pa makar i uz teškoće i žrtve, zavrijeđuju Božju pohvalu i nagradu koja se očituje u neizmjernom Božjem povjerenju koje nam povjerava sve ono što ima – a to je samoga sebe: „Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim“ (Lk 12, 44).

Zbog svega toga, draga braćo i sestre, nikad dovoljno i nikad previše u našem životu vjere koja se hrani molitvom i koja onda našu budnost održava živom, te ne dopušta da se u naš život uvuče osrednjost, ravnodušje, mlakost i lakomislena opuštenost koja uvijek vodi u hladnoću i prema Bogu i prema bližnjemu.

2. Drugo stanje našeg duha ili krepost oko koje nam se valja ozbiljno potruditi jest zahvalnost. Ako smo nositelji zahvalnosti, i svijet postaje bolji; možda samo malo, ali to je upravo onoliko koliko je dovoljno da bi mu se dalo malo nade. Stoga, nemojmo zaboraviti brojne, bezbrojne razloge zbog kojih imamo zahvaliti Bogu i svojim bližnjima: „Bili smo u nečijoj zamisli prije nego smo naučili misliti; bili smo voljeni prije nego smo naučili voljeti; bili smo željeni prije nego što se u našem srcu pojavila želja. Ako život gledamo tako, tada „hvala“ postaje vodilja naših dana. Mnogo puta zaboravljamo reći to „hvala“.[5] A baš to „hvala“ uvijek je izričaj naše zahvalnosti. Ono gradi civilizaciju ljubavi međusobnog uvažavanja i poštovanja dobra i dostojanstva jednih prema drugima: „Ponekad se – poručuje nam papa Franjo - stječe dojam da postajemo civilizacija loših manira i loših riječi, kao da su one znak emancipacije. Čujemo ih mnogo puta i u javnosti. Uljudnost i sposobnost zahvaljivanja promatraju se kao znak slabosti, ponekad pobuđuju čak nepovjerenje. Protiv te tendencije treba se boriti u samom okrilju obitelji. Moramo postati nepopustljivi kada je riječ o odgoju za zahvaljivanje, za zahvalnost: dostojanstvo osobe i društvena pravednost imaju u tome svoje ishodište. Ako se u obiteljskom životu zanemaruje taj stil, izgubit će se i u životu društva. Zahvalnost je, nadalje, za vjernika u samom srcu vjere: kršćanin koji ne zna zahvaliti je osoba koja je zaboravila Božji jezik, govor evanđelja. To je loše! Sjećamo se Isusovog pitanja, kada je ozdravio desetoricu gubavaca a samo se jedan vratio zahvaliti (usp. Lk 17, 18).

Jednom sam prilikom, kaža Papa,  čuo jednu stariju osobu, vrlo mudru, vrlo dobru, jednostavnu, ali s onom mudrošću pobožnosti, života, kako govori: "Zahvalnost je biljka koja raste samo na tlu plemenitih duša". Ta plemenitost duše, ta Božja milost u duši potiče nas na zahvalnost uzvratiti zahvalom. To je cvijet plemenite duše.“[6]

Zahvalnost gleda na ukupnost našega života, na ukupnost darova koji smo od Boga primili. A od Boga smo sve primili. I ništa nemamo što od Boga nismo primili. „Što imaš a da nisi primio“ (1 Kor 4,7) i: „Kako ste primili Gospodina Krista Isusa, tako nastavite u njemu živjeti; u njemu čvrsto  ukorijenjeni, na njemu stalno naziđivani i učvršćivani vjerom, kako ste poučeni, obilujte sa zahvalnošću!“ (Kol 2, 6-8) – poručuje nam sveti Pavao.

Upravo se od nas kršćana, Kristovih vjernika očekuje da budemo zahvalni. Zašto? Odgovor na to pitanje glasi: Jer smo u svoje živote primili Boga, primili Krista! A to je ono najveće i najvažnije što smo mogli primiti, što nam je moglo biti darovano! U njega se stalno valja  „naziđivati i učvršćivati vjerom“. Bog nam je svima iskazao neizmjerno veliko povjerenje objavivši nam se u Isusu Kristu kojeg smo u vjeri prihvatili kao svog Gospodina i svoga Boga. I zaista, svima nam je mnogo  dano, mnogo nam je darovano. To sa sobom nosi veliku odgovornost za sadržaj i način  našega života. Kako smo živjeli i živimo, kako smo upravljali i upravljamo darovanim nam životom, darovanim nam darovima koje svatko od nas posjeduje u ovoj ili onoj mjeri? A mnogo nam je darovano! Zato Gospodin u današnjem Evanđelju poručuje: „Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati!« (Lk  12, 48). Svatko od nas se treba svaki dan podsjećati da je Bog ušao u naš život, da je Bog dotaknuo naš život, te se truditi ne biti ravnodušnima, niti polovično živjeti vjeru koja dobiva, ali ne daje, koja prima dar, ali ne čini se darom.[7] Tako se  očituje naša velikodušnost. Tako se očituje naše milosrđe prema drugim ljudima. Jer: „Primili smo milosrđe, postanimo milosrdni. Bez djela milosrđa vjera umire (usp. Jk 2,17).“[8]

3. Draga braćo i sestre, primjer sveca kojeg danas slavimo, svetog Ivana Kapistrana upravo nas podsjeća na ove dvije kreposti, ova dva stanja duha: Sveti Ivan Kapistranski je bio, vojni dušobrižnik. Pozivao je na  budnost vojnike kojima je služio. Pozivao ih je na budnost u onom duhovnom smislu riječi da kao kršćani ne upadnu u staje malodušja i mlakosti, nego da vode svoju kršćansku borbu kako bi svoj život trajno usklađivali s Kristovim Evanđeljem. Pozivao ih je nadalje i na budnost u onom fizičkom smislu riječi u borbi za obranu kršćanske civilizacije i  kršćankih vrijednosti pred opasnošću koja je prijetila  i kojoj se valjalo suprostaviti.

Nadalje, kao vojni dušobrižnik sveti Ivan Kapistran, navješćujući Kristovo Evanđelje milosrđa, navješćivao je i čovjekovu dubinsku potrebu zahvalnosti Bogu za sva primljena dobročinstva te na taj način na spoznaju milosrdnog Božjeg lica koje uvijek progovora kroz naše konkretno milosrđe i naša djela kršćanske ljubavi. U to, kao što to vrlo dobro znademo, upravo u ovom dijelu naše Domovine  spada i polaganje života za drugoga, žrtva vlastitog života u borbi za ljudske i Božje vrijednosti pred raznim ugrozama i Kapistranova i našega vremena. Od svakog od nas Gospodin i danas očekuje takvu trajnu i nesebičnu borbu da u sebi i oko sebe gradimo krepost budnosti i krepost zahvalnosti u izgradnji kršćanske civilizacije ljubavi. Molimo se danas našem svetom zaštitniku onom molitvom kojom mu se obraćaju kapelani diljem svijeta koji su u službi vojnih i redarstvenih snaga:

„O slavni sveti Ivane, čovječe Božji i Crkve, vođo hrabrih četa, mi vojni kapelani Oružanih snaga kopna, neba i mora molimo ti se istim žarom koji si imao kad si zazivao Gospodina da vodi ljude da čuvaju kršćansku civilizaciju. I mi, iz svete dužnosti prema Bogu i domovini, pozvani smo podržati nove generacije u traženju i obrani vrhunskih vrijednosti pravde i mira. Nauči nas voljeti naše vojnike kao što si ih ti volio, osjećati ih bližnjima i braćom, razumjeti ih u njihovim ljudskim i duhovnim težnjama. Pomozi nam da u srce naših postrojbi unosimo isti žar  vjere i dosljednosti našeg svjedočanstva. To naši vojnici traže od nas i to im moramo ponuditi. Tebi se dakle, nebeski zaštitniče, utječemo; od tebe, o serafski apostole, molimo i po tvojim zaslugama iščekujemo Darove Svetoga Duha. Amen“[9].