Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Komemoracija – molitveni spomen za Josipa Jovića

Četvrtak, 31. 03. 2016.

Govor mons. Jure Bogdana

Ovaj potresni izvještaj evanđelista Luke o Isusovoj muci i smrti (Lk 23, 44-49, 24, 1-6a), potvrda je da su se na Isusu ispunile njegove riječi: „Nema veće ljubavi nego da tko život svoj položi za prijatelje svoje“. Isus nije ostao samo na riječima nego ih je potvrdio i vlastitim životom.

Sveti Luka nas izvješćuje u ovome svetopisamskome ulomku, o temeljnoj istini naše vjere o Isusovome uskrsnuću. Nije to mit, nije legenda nego stvarna povijesna činjenica. Isus je tri dana počivao u grobu, i po svim prirodnim zakonima njegovo tijelo se trebalo početi raspadati. Ali dogodilo se nešto neočekivano, dotad nečuveno. Isus je ustao od mrtvih u tijelu svome, u proslavljenome tijelu. Njegova smrt i uskrsnuće, za nas kršćane, temelj su i razlog nade naše da sve ono što se događa u ovome životu, gdje je sve prolazno, relativno i lagano zaboravljivo, ne propada, nego da ima svoj duboki smisao u Bogu. Isusovo uskrsnuće je temelj i razlog naše molitve za sve naše pokojne. On koji je Gospodar života i smrti poučava nas u svojoj riječi da će svaki čovjek uskrsnuti. Kad iza toga ne bi bio Božanski auktoritet i činjenica Isusova uskrsnuća, imali bismo razloga sumnjati i bili bismo bez nade u ovoj dolini suza gdje vladaju mnoge nepravde i gdje se događaju u nebo vapijući grijesi.

Kršćanska antropologija je vrlo jasna: Ljudski život ima svoj početak u trenutku začeća, ali nema svoga kraja. Nakon zemaljskog života čovjek dolazi pred lice Božje gdje sa sobom nosi samo svoja dobra djela. Čovjek je stvoren za nebo, za Boga. Od dobra što ga je ovdje činio zavisi njegova sretna ili nesretna vječnost.

U svijetlu riječi iz Evanđelja, uz pok. Josipa Jovića, promatramo u duhu i veliko mnoštvo onih, koji su u slavnoj hrvatskoj povijesti, od stoljeća sedmog pa sve do naših dana, žrtvu vlastitog života utkali u borbu „za krst časni i slobodu zlatnu“. Domovina za njih nije bila nešto sporedno, o čemu drugi trebaju voditi računa.

Josip Jović je pripadao je onoj skupini ljudi koji žive svoju vjeru, koji vole svoj narod i svoju Domovinu. Mi stariji se dobro sjećamo, krvavog Uskrsa kad je njegova vrela krv natopila hladnu hrvatsku okupiranu zemlju, ovdje na Plitvicama. Kako vrijeme odmiče sve je jača opasnost da se zaboravi njegova ljubav i odanost prema hrvatskoj Domovini i isto tako svih hrvatskih branitelja.

Svjesni smo da su upravo hrvatski branitelji svojom ljubavlju i žrtvom s Gospinom krunicom o vratu učinili veliko čudo: Zaustavili su napadača. Svi oni, zajedno s Josipom Jovićem, veliki su pred Bogom, pred Domovinom, pred svijetom.

Nakon pogibije Josipa Jovića hrvatski predsjednik dr Franjo Tuđman napisao je pismo sućuti i ohrabrenja ožalošćenoj obitelji u Aržanome. U tom pismu među ostalim napisao je: „Dok su nam oči, zajedno s vama, pune suza koje ne pokušavamo sakriti… poručujemo vam u duhu Uskrsa koji je po Vašem Josipu za sve nas postao i veliki Petak: „Ne plačite, jer vaš sin živi! Živi ne samo u Bogu, koji - kako kršćani vjeruju- žrtvu svakog pravednika pridružuje uskrsloj smrti Kristovoj, nego također i u svima nama, kojima Vaš Josip do sada svijetli, da ga slijedimo, živi u hrvatskoj slobodi, na kojoj je sada jamstvo njegove krvi. Budite zajedno s cijelom Hrvatskom, u svojoj boli beskrajno ponosni“.

Osnaženi vjerom u Uskrsloga Krista, čvrsto vjerujemo u uskrsnuće tijela i život vječni, u svojim molitvama upućujemo svoje vapaje za pokoj duše Josipove i duše svih pokojnih branitelja. Molimo također za sve nas žive da nam Isusovo uskrsnuće trajno bude izvor jakosti u životnoj borbi na našem hodu prema vječnosti. Amen.