Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Korizmena poruka vojnog ordinarija

Petak, 17. 02. 2012.

Bog u svojoj privrženosti čovjeku ne posustaje. Prati ga i čuva, opominje i usmjerava, sve kako bi mogao doseći puninu svoga ljudskog dostojanstva - dostojanstva djeteta Božjega.

To nam uvijek iznova svjedoči korizma, koju započinjemo, a koja se svakako može i treba promatrati kao milosno vrijeme koje Bog daje čovjeku da preispita sebe i svoj život, svoje izbore i svoje djelovanje, s temeljnim usredotočenjem svakog vjerničkog promišljanja na pitanje: jesam li stvorenje po mjeri Stvoriteljevoj?

Riječ Božja poziva čovjeka vjernika na razmatranje svega što se već dogodilo u njegovoj osobnoj povijesti i u povijesti čovječanstva općenito, kako bi učeći na proživljenom iskustvu ispravio ono što nije dobro, pridonoseći boljitku svijeta, te tako ugradio tu povijest u povijest spasenja po povezanosti s Gospodinom Isusom Kristom, raspetim i uskrslim Spasiteljem.

Bog čovjeka odgaja i poziva ga na samoodgoj. To je korizma. I ove ćemo godine kroz pet susljednih korizmenih nedjelja slušati Riječ Božju namijenjenu mudrima koji znaju „da čovjek ne živi samo o kruhu“. Svaka od njih, i sve zajedno – kao jedinstveni sklop – ciljaju da čovjeka priprave ne samo na relativno brzoprolazno prigodno slavlje Uskrsa. Bog iznad svega želi čovjekovo obraćenje. Istinsko, nepatvoreno. Ono koje čovjekovo srce, cijelog čovjeka vraća njemu, Stvoritelju i Ocu. Prorok Joel poziva: „Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer On je nježnost sama i milosrđe“ (2, 13). Joel poziva na obraćenje ali i motivira, želi nas učiniti sposobnima za novi hod prema Bogu, riječima kako je Gospodin milosrdan te da ljubi svakog čovjeka kao svoga sina. Poziv „vratite se Gospodinu, Bogu svome“ traži odvajanje od svega onoga što nas drži daleko od Boga, od grijeha, što je bitna točka polazišta ka obnovi saveza s Bogom.

Da je Bog sama nježnost i milosrđe znao je i Izgubljeni sin, i to potvrdio izgovarajući: „Ustat ću i poći svom ocu i reći mu: Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom“ (Lk 15, 18). Bio je uvjeren u očevu dobrotu i to mu je dalo snagu i ustrajnost doći pred njegovo lice i tražiti oproštenje. To je smisao puta koji započinje na dan Pepelnice. Vratiti se Ocu noseći u svome srcu kajanje zbog vlastitih grijeha. Korizma je vrijeme duhovnog čišćenja koje je u potpunosti orijentirano spasenju. Dobro bi bilo da s takvim stavom vjernik započne svoj korizmeni hod, svjestan da Otac ide u susret svakom raskajanom grešniku, kako naznačuje prispodoba o Izgubljenom sinu: Otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga, i dade mu do znanja, da je, vrativši se kući, ponovno zadobio dostojanstvo sina: „bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se“ (Lk 15, 24).

Početak korizme prati snažna simbolika koja čovjeka treba podsjetiti na istinu stvorenja: „Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah vratiti“. Ove riječi uzete iz Knjige Postanka (3, 19) odnose se na povratak: povratak prahu. Izraz podsjeća na istinu da smo stvoreni te da smo samo „u prolazu“ na ovoj zemlji, da na nju nismo ništa donijeli, niti ćemo s nje išta odnijeti. Ta gesta je gesta poniznosti, poput izgubljenog sina priznajemo da smo krhka stvorenja, stvoreni od zemlje i poslije pada namijenjeni zemlji, ali i to da smo stvoreni na sliku i priliku Božju, da nam je namijenjeno živjeti s Ocem kroz život vječni. Čovjek, stvoren na sliku Božju po grijehu je izgubio svoju „nevinost“, ali se može vratiti „početnom stanju“ po vjeri u Isusa Krista jer je po njemu opravdan (usp. Rim 3, 24-26). Riječi: „Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah vratiti“ pozivaju nas da smatramo ispraznošću svako životno utemeljenje koje nije „u Gospodinu“.

Druga liturgijska formula, koja prati gestu „pepeljenja“ riječima: „Obratite se i vjerujte Evanđelju“ uzeta iz Markova evanđelja (1, 15), naglašava neophodan uvjet kako bi mogli koračati putem kršćanskog života. „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mk 4, 4), kaže Isus odgovarajući na prvu đavlovu kušnju u pustinji nakon krštenja. Za Isusa njegova „korizma“, četrdeset dana provedenih u pustinji, u molitvi i postu prije javnog djelovanja, značilo je potpuno se predati Ocu. I nama je nužno hraniti se Božjom riječju: „Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama, savjetuje apostol Pavao (Kol 3, 16), jer ako čuvamo riječ Kristovu i razmišljamo o njoj u srcu, znači da smo stalno uz njega. A to je znak da bez Boga ne možemo živjeti, znak da ga uistinu ljubimo. Molitva kojom dolazimo do tog stupnja kršćanske zrelosti jamstvo je otvaranja prema bližnjima – tko postaje slobodan za Boga istovremeno se otvara prema drugima. U ovom smislu shvaćamo i milostinju i post. I oni nas moraju, kao i molitva, jačati u ljubavi prema Bogu i prema bližnjima.

„Nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo“, kaže pisac poslanice Hebrejima (13, 14). Te riječi nas orijentiraju prema vječnom životu i potvrđuju da smo samo na „proputovanju“ na ovoj zemlji. Ne samo korizma, nego cijeli naš život treba biti  hod prema kući Očevoj. Ali korizma nam koncentrirano na blagdan Uskrsa, kamo sve vodi, želi ukazati na slobodu i na onoga koji uistinu oslobađa, na Isusa Spasitelja i Otkupitelja. Na putu povratka k Ocu, ostavljajući sve ono što nas udaljava od Boga, sigurno ćemo naći Boga koga tražimo, svjesni da nas i Otac traži, jer nam dolazi u susret, koji će nas zagrliti i izljubiti i dati nam obući „novu haljinu“. To neka bude korizmena motivacija.

I ostala korizmena čitanja, iz nedjelje u nedjelju, sve nas dublje uvode u vazmeni misterij: misterij muke-smrti-ukopa-uskrsnuća-uzašašća-poslanja. To nije samo Isusov misterij nego i misterij njegovih učenika. Naš misterij. Učitelj hoće da mi zaživimo taj misterij u svakdanjem životu. To je život Isusov s nama i naš život s njim. I po Kristu s Bogom Ocem. Tako i mi s Kristom postajemo „pšenično zrno“, koje donosi obilat rod. Isus je u ovoj najljepšoj i najkraćoj paraboli sročio sav vazmeni misterij. Svoj i naš. Sročio je svoj i naš „put križa“ kao put spasenja, svoj put smrti i ukopa kao put k uskrsnuću. Svaki njegov učenik, svaki koji ga sluša i ljubi, neka pođe za njim. Njegovim putem. Taj put vodi k proslavi.

Znao je to blaženi Alojzije Stepinac, pa ni po cijenu života nije dopustio da ga itko ili bilo što otrgne od Krista patnika, u konačnici uskrslog Gospodina.

Svima koji su na bilo koji način povezani s Vojnim ordinarijatom, želim blagoslovljenu i duhom plodonosnu korizmu.