Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Križni put Hrvatske vojske i policije na zagrebačkom Ksaveru

Nedjelja, 26. 03. 2017.

Homilija o. Jakova Mamića, generalnog vikara Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj

Braćo i sestre, na ovom Križnom putu sudjelujemo kao vjernici pripadnici Oružanih snaga i Redarstvenih službi u RH. Mi smo svjetlom vjere i žarom ljubavi molili, gledali i išli ukorak tragom 14 postaja Isusove patnje i smrti. Ovo otajstvo Isusove muke i smrti nas otkupljuje od grijeha i naše sebičnosti, ono nas prosvjetljuje mudrošću Sina Božjega i ono nas čini odgovornima u našem odnosu prema Bogu, sebi i ljudima. Osim čina pobožnosti kojim smo iskazali zahvalnost Bogu, rekli smo jedni drugima da smo uz čovjeka patnje i odbačenosti i da vjerujemo u smisao takvog života. Siguran sam da se u Isusu, u toj osobi križa, prepoznaju sve patnje nevinih ljudi i da su opravdani svi vapaji koji su žedni pravde. Ovo je onaj znak podignut u „pustinji“ ljudske nemoći u koji valja gledati da bi smogli snage za sljedeći korak svoga hoda.

Braćo i sestre, pobožnošću križnog puta rekli smo i sebi i drugima da vjerujemo u Isusa patnje i boli: vjerujemo u Isusa čija je cijena na tržištu vrijednosti ljudskih osoba dosegla iznos od 30 srebrnika; vjerujemo u Isusa kojeg njegov narod, uz povik „Raspni! Raspni!“, predaje na milost i nemilost tuđinu koji ga osuđuje na sramotnu smrt križa; vjerujemo u Isusa koji je u presudi izjednačen s ljudima kriminala i nasilnim rušiteljima državnog poretka; vjerujemo u Isusa koji će tri puta pasti, jer ne može dalje; vjerujemo u Isusa na kojem krvare rane udaraca i uvreda, a lice mu je obliveno krvlju; vjerujemo u Isusa koji će, u osjećaju nutarnje napuštenosti, s križa izreći stravične riječi upućene Bogu Ocu: „Eli, Eli, lama sabahtani?“ – Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Vjerujemo u Isusa koji će na tom istom drvetu križa „povika(ti) iza glasa“ (Mt 27, 5) „dovršeno je“ (Iv 19, 30) „i duh (svoj) ispusti(ti)“ - umrijeti (Mt 27, 5).

Drugujući s takvim Isusom, braćo i sestre, tko od nas smije očajavati zbog slabosti naše vjere, zbog određenih lutanja u koja smo upali i teško nam je bez njih. Isusov križni put nam otkriva istinu o nama. U sabranom hodu od postaje do postaje otkrivamo da i mi pripadamo ljudima koji se neće izvući bez božanske utjehe i nove snage: žedni smo međusobne podrške i razumijevanja, pomoći, milosrđa i pravednosti; osjećamo i slabost svoje vjere koja najčešće šuti kad trebamo odgovor. Potrebna nam je ljudska podrška i Božja ruka da ne klonemo u vjeri koja je iz dana u dan sve više i sve jače iskušavana.

Time se, poštovana braćo i sestre, poistovjećujemo s mnoštvom koje živi s pitanjima, nejasnoćama i sumnjama. Ali, znamo da idemo za onim koji pada pod teretom zla svih ljudi. Vidimo da on posve smireno i odvažno preuzima odgovornost za zlo ljudi, sebe predaje umjesto svih i time sve opravdava i oslobađa. Idemo njegovim tragom uvjereni da ćemo bolje razumjeti sebe kad vidimo da nam je On jednak u nemoći. Ovaj naš vjernički hod postaje životna škola u kojoj učimo kakav je put na kojem ljudi, narodi i povijest mogu postati drugačiji i graditi jedan novi svijet snagom Evanđelja.

Sveti Ivan zapisa da je „kod Isusova križa stajala njegova majka i sestra njegove majke, Marija Kleofe, i Marija Magdalena (i) učenik koga je ljubio“ (Iv 19, 25).

Dobro je prepoznati Mariju pod križem. Ona je majka i naše vjere te nas uči kako se odnositi prema Isusovoj patnji u braći ljudima. Dobro je prepoznati i učenika koji stoji uz majku Isusovu pod križem, jer nas uči uzeti odgovornost za one koji ostaju „nikome“ nakon što je patnja i smrt pokosila sva njihova uporišta.

Htjeli bismo na tom Križnom putu vidjeti i druge Isusove učenike. Nažalost, njih nema na tom putu. Ne vidimo da idu s njime: je li njima ovladao strah zbog učiteljeve sudbine i bojazan da ne bi i njih ta sudbina snašla? Možda su se zagubili u mnoštvu onih koji htjedoše biti svjedoci njegove smrti? Možda su se i sami prerušili da ne budu prepoznati kao njegovi. Nažalost, nisu nam pomogli razumjeti potrebu patnika i važnost ljudske utjehe.

Braćo i sestre, danas nam je biti pod mnoštvom osobnih i kolektivnih križeva ljudi i naroda. Izdvajam danas osobitu potrebu boravka pod križem našega naroda, jer vrijeme je to u kojemu i pojedinac i narod gube sigurnost, a beznađe i tjeskoba tiho ovladavaju ljudima, po zlu je krenuo i život i vrijeme. Danas biti pod tim križem pokazatelj je odgovornosti i zrelosti vjere. Biti pod križem osobne i kolektivne agonije, groznog straha od stvarne istine da možda nećemo opstati kao narod i da su ovo, možda, zadnja stoljeća našeg narodnoga bića na ovoj grudi.

Ističem da u tako sudbonosnoj situaciji čovjeka i naroda nije dovoljno da budemo tu „negdje“: riječ je o osobnom i kolektivnom ispitu odgovornosti glede vlastitog udjela u propasti ili spašavanju naroda. Ovo danas moramo razumjeti: riječ je o „povijesnom križu“ zemlje koju smo krvlju natapali da bi bila slobodna, vjekovima branili da bi bila „naša“, a sada smo ju sami osudili na smrt. U ovakvim situacijama ne smijemo ostati „puki“ pratitelji ili sudionici jednog kolektivnog „sprovoda“: ovdje smo kao odlučni subjekti budućnosti, jer će ona biti onakva kako se mi danas budemo ponašali.

Zato, drage vojnikinje i vojnici, drage policajke i policajci, dragi mladići i djevojke, mladi bračni parovi, pomozite ovoj zemlji da se ne strovali u ništavilo smrti zbog straha pred životom. Pomozite graditi one odnose između muškarca i žene, mladića i djevojke, koji vode k ostvarenju ljepote života, a ne smrti. Pomozimo mladima da ne budu tjeskobno uvjetovani pitanjima budućnosti i da se opredijele za život. Vas danas nazočne molim da i sami postanete prostor nastanka i razvitka života. Daj Bože, da se ova poruka danas čuje i razumije. Otvorite um i srce, ljubav i nadi za govor života.

Znamo, braćo i sestre, da se određene teškoće mogu nositi samo uz jaku Božju podršku, njegovo svjetlo i blizinu. Neka vam ova Kalvarija danas bude mjesto Vašeg iskustva Božje bliskosti i njegove ispružene ruke prema vama, vaše sličnosti s Isusom da birate život i pod cijenu smrti. Svaki život je plod ljubavi koja poznaje žrtvu. Prihvatite ovo, dragi mladi, jer vi ste najdragocjeniji sinovi i kćeri hrvatskog naroda. Budite rasadnici života protiv svih naših poriva sebičnosti.

Molim Boga da vas svjetlo vjere otvori slobodi „sinova Božjih“ kako ne biste podlegli raznim „pranjima mozga“ i „ponudama“ što nam ih suvremena kultura smrti, dnevna politika i nositelji nekršćanskog svjetonazora obilno nude. Neka vam vjera u Isusa Krista i zajedništvo s njime te privrženost njegovoj Crkvi budu mjesta mira, slobode i radosti vaše. Neka vam Domovina bude draga riječ na ustima, biser u srcu i stvarnost koja traži vašu odgovornost. Ostanimo s Isusom i budimo u današnjem svijetu ljudi koji žive, razmišljaju i ljube na Isusov način. Amen.