Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Križni put Hrvatske vojske i policije u Lourdesu

Četvrtak, 18. 05. 2017.

Homilija fra Frane Musića, biskupskog vikara za pastoral MUP-a, na Križnom putu u Lourdesu

Ima li što teže od govora o patnji. Teška i vrlo zahtjevna tema. Mučna je i sama pomisao da netko pati u bilo kojemu obliku. Patnju gledamo, o njoj slušamo, nezaobilazna je na životnome putu smrtnika, prolaznika ovoga svijeta. Ne treba nam povoda za ganuće, daleko od toga da nam nedostaje potresnih događaja, posvuda su oko nas traumatične slike, svijet ispunjen mukom i patnjama najširega opsega i najvećega intenziteta. Kamo god se okrenemo, vidimo križeve i one koji su iznemogli i slamaju se pod teretom. Toliko je lica i naličja ljudske patnje.

Čovjek je biće patnje – podnosi muke, ali i nanosi bol i zadaje muku; pati, ali je izvor i razlog patnje drugima.

I u najvećoj se ljubavi skriva patnja, bol nemjerljiva; čovjek pati i onda kada voli, štoviše, pati najviše kada voli. Ne izazivlje patnju samo mržnja ili odbacivanje, makar stvaraju snažnu bol i potresaju nas uvijek iznova. Mnogi su raspeti zbog ljubavi, na križu vjernosti, istinoljubivosti, čestitosti i ideala. Posvuda su bremena, ožiljci i rane neiskrenosti, licemjerja, prijevare, izdaja i zatajenja, osamljenosti, gubitka posla, ugrožena zdravlja, gubitka dragih osoba.

Bol je stalna i nezaobilazna, križ je stvarnost koliko god se promiče i zagovara lagodan život pa se svim silama nastoji odagnati svaka pomisao na trpljnje; bol je stalna i nezaobilazna usprkos svijetu kozmetike i salona u kojemu se nude rješenja za sve, brzo i učinkovito, uljepšano. Ljudska je povijest neizbrojiv niz križnih postaja, potopljenih i uništenih nada, ugasla svjetla i propuštenih prilika, ropstva navikama, okorjelosti i zabluda, tjeskoba i grozničavih briga, bolnih žalaca razočaranja, svojevoljnih robovanja grijehu.

Ma koliko bio snažan bijeg od križa i patnje, svaki je čovjek ranjiv i smrtan, podložan patnjama i ništa nam nije tako blisko i ljudsko kao patnja i križ.

Ispod naslaga trenutnoga i odvraćanja misli od patnje jasno se prepoznaje temeljna istina: Rješenje je zapravo u onome od čega se zazire i panično bježi – u prihvaćanju patnje, u poljupcu svoga križa. Prigrliti svoj križ strpljivo, s vjerom, vjerno, to je životna škola koju svatko mora proći. To su mali koraci koji vode daleko, jer Bog ni svoga Sina ne poštedje, nego ga za nas predade, kao otkupninu za naše grijehe (usp. Rim 8, 32).

Patnja ostaje najveći izazov. Patnja nevinih, male djece i nejakih najteže je iskušenje i za najčvršću vjeru. Kamen spoticanja vjernima, ali još više onima koji su na putu prihvaćanja vjere i Boga, i gotovo nepremostiv duboki jaz onima koji ne vjeruju.

Bliska nam je otuda misao koju je izrekao Dostojevski: «Sva bogatstva svijeta ne vrijede jedne suze nevinoga djeteta.»

Mučno je govoriti o patnji, ali je neizbježno; reći svoju bol, ono što nas satire – otvoriti dušu znači olakšati patnju i otupjeti oštricu bola, bar nakratko.

Ne govori se svakomu o svojim patnjama, ne otvara se srce pred nepoznatim, jer bi to bilo diranje u žive rane koje ne vodi zacjeljenju, nego samo produbljenju bola. O svojim se bolima ne govori bučno, ne izvikuje se pred mnoštvom, nego se potiho izriče, šapatom, tiho u otvoreno srce.

Blažen svaki onaj koji ima komu reći svoj bol, koga ima tko čuti!

Kao pojedinci i narod nosimo svoje križeve, nebrojene su patnje na našim licima i duboko u duši; gotovo da nam sve trga mir, otimlje osmijeh i gasi povjerenje, izazivlje nesigurnost i strah, plaši nas i slabi nam snage.

Da je na trenutak moguće zaviriti u nutrinu, u dubinu srca i vidjeti koliko je jada i boli u nama okupljenima u ovoj nepreglednoj povorci dok slijedimo Onoga koji je naše bolesti ponio, naše je boli uzeo na se, kojega za naše grijehe probodoše, za opačine naše njega satriješe, čije nas rane iscijeliše (usp. Iz 53, 3.5) koji u svojemu tijelu ponese naše grijehe na drvo, da umrijevši grijesima živimo u pravednosti, čijom se modricom izliječismo (usp. 1 Pt 2, 24), bilo bi nam odveć jasno kako ljudskim snagama ne bismo mogli sve podnositi, da nas Bog snažno ne privlači i vodi, da ne stupa s nama, da ne supati s nama.

Zato slijedeći Njegov križni put, prigibamo život zastajući na svakoj od četrnaest postaja i tražimo svjetlo svojim koracima. Molimo za snagu, za svaki korak naprijed i ustrajnost, svemu usprkos i unatoč, da se hod nasilno ne prekine. Sigurni smo i znamo: Dokle god se slijedi Kristov križ, svijet je spašen; svjetlo Kristova križa obasjava put i tama ga ne može obuzeti. S Kristova križa dopire najsnažnija poruka ikada upućena – beskrajna ljubav i dobrota. Po Kristovoj spasiteljskoj žrtvi na križu, križ više nije mučilište, mjesto okrutne smrti, nije okrutno i zloglasno «stratište najgorih razbojnika».

Kristov križ je arbor vitae – drvo života – znak pobjede u kojemu je pobijeđen i u kojemu se pobjeđuje «stari oholi neprijatelj» i svaki oblik zla.

Govor o križu može i dalje biti «ludost onima koji propadaju, a onima koji se spašavaju križ je sila Božja», kao što Pavao poručuje Korinćanima (usp. 1 Kor 1, 18).

U Isusovu primjeru razumijemo da se križ ne prihvaća kao neizbježnost, nego ga treba prigrliti kao sredstvo do cilja – našega posvećenja, spasenja i života u vječnosti. To je preobrazba pameti i srca koje u križu otkriva nezamjenjivo i uzvišeno djelo ljubavi koje preobražava i posvećuje.

Križ je mjesto gdje prestaju sva neprijateljstva, sve protimbe; križ je mjesto pomirbe, izmirenja i praštanja između ljudi i izmirenja s Bogom.

Odbačena i raspeta na križu ljubav Pravednika nad pravednicima, Patnika nad patnicima, na znaku sramote, izvrgnuta je ruglu i prijeziru. Ali ta ljubav raspeta postaje izvorom ljubavi i snage svakoj pravoj ljubavi; izvorom snage za naše križeve i ljubavi.

Bez križa, patnje, oslobođena križa – ljubav nije ljubav. Samo je lijepa riječ na usnama i ništa više. Bez djela i potvrde. Prazan pojam. Judini poljupci. Ljubav kese s trideset srebrnjaka. Procjena neprocjenjivoga.

U Isusovu križu su križevi svih ljudi. U Njegovoj boli su boli svih ljudi; suze bola i žalosti – isplakane i neisplakane, potisnute i prigušene boli. Naše su boli i Njegove boli.

Sjetimo se danas toga na svršetku ovoga Križnog puta. U Isusovu križu ljubimo svoje križeve, patnje i boli, osobne i obiteljske, stradanja svoga naroda i čitavoga svijeta. Ali nas Isusov križ podsjeća i opominje da se ne zaustavljamo samo na patnjama i o njima govorimo, o izdajama i nepravdama, nepravednim osudama i svakim zlom koje nas okružuje. U trenutcima sveopćega straha, od svega i svakoga, straha za sebe i za najbliže, za egzistenciju i posao, potrebna je nada i vjera. Ne u ljude, nego u Boga.

Olako padamo u zaborav i dopustimo da nas vode pogubne misli, želje i djela. I postanemo križevi jedni drugima.

Pred Isusovim smo križem okupljeni svatko sa svojim križem. U Njega gledamo i tražimo svjetlo, put i snagu. S Isusova križa pada svjetlo koje olakšava sve naše terete. On je patnik za nas i s nama, ali je i pobjednik s križa. S križa dopire najsnažnija poruka ljubavi i praštanja. Nema osude. I mi smo pozvani praštati sa svojih križeva i ljubiti sve one koji su nam nanijeli nepravde.

Isusovoj ljubavi na križu raspetoj preporučujemo sve nepravedno optužene, izdane, izigrane, ostavljene, razočarane, patnike, bolesnike s teškim križevima, branitelje koji su ostali nepokretni i ovisni o skrbi drugih, one koji se suočavaju s teškim dijagnozama koje mijenjaju život i s kojih nema povratka na prijašnje, s neizlječivim bolestima i neublaživim bolima, prikovane za postelju i bepomoćne prema umiranju, očajne, napuštene, sve koji su neutješni zbog gubitka dragih osoba, majke koje su izgubile svoju djecu, djecu koja su ostala siročad, siromahe i prezrene, sve koji su žrtve ljudske okrutnosti i bešćutnosti, i sve kojima treba svjetlo i utjeha.

Sačuvao nas Gospodin svake uznositosti i drskoga pogleda bez poštovanja, okrutnosti i hladnoće prema tuđim patnjama. Neka nam uvijek križ i svačija patnja budu sveti!