Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Misno slavlje na Dušni dan za sve hrvatske branitelje

Srijeda, 02. 11. 2016.

Homilija msgr. Jure Bogdana, vojnog ordinarija u RH

Dan 12, 1-3; Rim 14, 7-9. 10b-12; Lk 23, 44-49. 24, 1-6a;

Braćo i sestre

U našim srcima, živo je ozračje slavlja Svih svetih jučer, te spomen i molitva za sve vjerne mrtve. Pohod grobljima ovih dana, na osobit način jučer i danas, obnavlja u nama veze s dragim osobama koje su nas napustile. Smrt čuva ono što život ne može zadržati: Kako su naši mrtvi živjeli, što su voljeli, čega su se plašili i čemu su se nadali, što su odbijali? Sve to nalazimo kod grobova i na spomenicima iz kojih se zrcali njihova egzistencije, njihov svijet. Grobovi nas uvode u dijalog s njima, u dijalog kojeg je smrt poremetila. Smrt je uvijek takva! Tako, mjesta pokopa postaju mjesta u kojima živi susreću mrtve, s njima učvršćuju veze zajedništva koje ni smrt nije mogla i ne može prekinuti.

Tako i ovdje u našem gradu Zagrebu, na Mirogoju kao i na drugim grobljima, u našem kraju i mjestu podrijetla, s nadgrobnih natpisa i spomenika, mnoštva upaljenih svijeća, osjećamo čvrstu poveznicu s našim pokojnicima koja je duboko protkana kršćanskom porukom. Stupajući na groblja, jučer i danas, imamo dojam kao da smo prešli nematerijalni prag i kao da smo stupili u izravni kontakt i komunikaciju s onima koji tamo čuvaju svoju prošlost, radosti i žalosti, svoje neuspjehe i nadanja. To se događa stoga jer se smrt tiče čovjeka podjednako danas kao što je to bilo i prije, kad su oni živjeli, kao i uvijek otkako je čovjeka. Premda su nam mnoge stvari iz prošlosti posve strane, nedohvatljive, nerazumljive, i ne zahvaćaju nas, smrt je ostala uvijek ista.

Naspram ovoj stvarnosti tajanstvenosti i okrutnosti smrti, ljudsko biće uvijek je tražilo i traži svjetlo koje otvara perspektivu, budi nadu, teži životu i preko groba. I tu se postavlja osnovno pitanje: Kako mi kršćani odgovaramo na pitanja o smrti? Koji je naš odgovor? Stojimo li pred njom nemoćni, bez nade, pokošeni, neutješeni, bez riječi? Ne! Mi jednostavno odgovaramo vjerom u Boga s pogledom čvrste nade koja se temelji na smrti i uskrsnuću Isusa Krista. O tome nas izvješćuje sv. Luka u evanđelju koje smo upravo slušali. Po svim prirodnim zakonima, njegovo tijelo trebalo se početi raspadati u grobu. On je treći dan po smrti, uskrsnuo od mrtvih u tijelu svome, proslavljenome tijelu, koje više ne podliježe zakonima prostora i vremena, fizike i kemije. Dotad nečuveno ali povijesno i stvarno istinito! To je temelj vjere naše. To je razlog nade naše u vječni život. „Ako li Krist nije uskrsnuo uzalud je vjera naša, uzalud je propovijedanje naše“, kaže sv. Pavao.

U svjetlu ove činjenice Isusova uskrsnuća, koje jasno pokazuje da je svaki čovjek besmrtan, smrt otvara vrata životu, onome vječnome životu koji nije beskonačni duplikat sadašnjeg vremena, nego nešto posve novo i drugačije. Osnaženi vjerom otkrivamo da istinska besmrtnost kojoj težimo nije nekakva ideja, koncept, nego da je to odnos punog zajedništva s Bogom živih: to je i to znači biti u njegovim rukama, u njegovoj ljubavi, postati u njemu jedno sa svom braćom i sestrama koje je On stvorio i otkupio sa svime stvorenim. Naša nada počiva na Božjoj ljubavi što odsjeva s Križa Kristova i koja odjekuje u duši dobrog razbojnika: „Danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23, 43). To je život koji je došao do svoga vrhunca, do svoga ispunjenja. Život u Bogu, kojeg mi sada tek polagano vjerom naziremo kao vedro nebo kroz gustu maglu…

U toj vjeri i ozračju molitve, okupljeni smo oko Gospodnjeg oltara da bi prinijeli misnu žrtvu za naše pokojne branitelje koji su završili tijek svoga zemaljskog života tijekom Domovinskog rata i u godinama poslije rata. Od Boga, dobrog i milosrdnog Oca molimo da im udijeli vječnu nagradu, zajedništva u nebu sa svima svetima. Razmišljajući o svjedočanstvu njihova života, ljubavi prema vlastitome domu i Domovini, u njima prepoznajemo ponizne, milosrdne, čiste srcem, mirotvorce o kojima govori apostol Matej. U njima prepoznajemo prijatelje Gospodinove koji su i u vremenu progonstva i rata znali sačuvati vjeru, a sada zauvijek žive u Očevoj kući gdje uživaju nebeske nagrade. Oni su se trudili služiti svojoj Domovini vjerno i s ljubavlju.

Dva su snažna događaja koja su prethodila ovogodišnjoj proslavi Svih svetih i Dušnoga dana i koji s pravom izazivaju veliko zanimanje: u prvome redu to je objavljivanje dokumenta „Ad resurgendum cum Christo“ (Da bi se suuskrslo s Kristom). To je naputak Kongregacije za nauk vjere o pokapanju tijela preminulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja. Crkva je od samih početaka s velikim poštovanjem pristupala pokojnicima te je imala vrlo jasne upute o pokapanju tijela pokojnih. Među ostalim u ovome dokumentu stoji:

„Držeći se veoma drevne kršćanske predaje, Crkva snažno preporučuje da se tijela preminulih pokapa na groblju ili na drugome svetom mjestu.

U spomen na Gospodinovu smrt, ukop i uskrsnuće, otajstvo u svjetlu kojega se očituje kršćanski smisao smrti, pokop je povrh svega najprikladniji oblik za izražavanje vjere i nade u uskrsnuće tijela.

Crkva, koja je kao Majka pratila kršćanina na njegovu zemaljskom putovanju, prikazuje Ocu, u Kristu, dijete njegove milosti i predaje zemlji njegove smrtne ostatke u nadi da će uskrsnuti u slavi.

Pokopom tijela umrlih vjernika, Crkva potvrđuje vjeru u uskrsnuće tijela i želi istaknuti uzvišeno dostojanstvo ljudskoga tijela kao sastavnog dijela osobe s kojom tijelo dijeli povijest. Ne može, dakle, dopustiti stavove i obrede koji uključuju pogrješna poimanja smrti, gdje se smrt shvaća bilo kao konačno uništenje osobe, bilo kao trenutak njezina stapanja s Majkom prirodom ili sa svemirom, bilo kao etapu u procesu reinkarnacije, bilo kao izbavljenje iz »tamnice« tijela.

Osim toga, pokop na grobljima ili na drugim svetim mjestima na prikladan način odgovara pobožnosti i poštivanju koje se duguje tijelima pokojnih vjernika, koji su po krštenju postali hram Duha Svetoga i kojima se, »kao oruđima i posudama, Duh Sveti sveto poslužio da učini tolika dobra djela«.

Pravednoga se Tobiju hvali zbog zasluga stečenih pred Bogom, zato jer je pokapao mrtve, a Crkva smatra pokapanje mrtvih djelom tjelesnoga milosrđa.

Na kraju, pokapanje tijela pokojnih vjernika na grobljima ili na drugim svetim mjestima potiče članove obitelji i cijelu kršćansku zajednicu na spomen i molitvu za pokojnike, kao i na čašćenje mučenikâ i svetaca.

Pokapanjem tijelâ na grobljima, u crkvama ili na za to predviđenim mjestima, kršćanska je predaja čuvala zajedništvo između živih i pokojnih te se protivila težnji da se prikriva ili privatizira događaj smrti i značenje koje ona ima za kršćane” (Ad resurgendum cum Christo, br. 3).

Premda Crkva ostaje na dosadašnjim pozicijama pokapanja tijela pokojnika, ona dopušta i kremiranje tijela ali uz određene uvjete. Pepeo pokojnika valja s poštovanjem pohraniti na prikladnome mjestu na groblju.

U svijetlu crkvene prakse, važećih kanonskih propisa o pokapanju mrtvih i najnovijeg dokumenta Kongregacije za nauk vjere o pokapanju mrtvih, kao vjernici katolici i hrvatski građani, s velikim zanimanjem pratili smo pokop žrtava iz rudnika u Hudoj Jami na groblju Dobrave u Mariboru. Iz rudnika u Hudoj jami eshumirano je skoro osam stotina pokojnih koji su ubijeni na najokrutniji način 1945. godine. Pretpostavke su da je još više od dvije tisuće žrtava u istome rudniku koje će također biti eshumirane i nakon sedamdeset godina civilizacijski pokopane. Radujemo se da su na oproštaj s pokojnicima iz Hude jame došli i najistaknutiji predstavnici vlasti iz naše države: Predsjednica RH, Predsjednik Sabora i Predsjednik Vlade. Obredu pokopa na mariborskome groblju Dobrave prethodila je sv. misa u mariborskoj prvostolnici u kojoj su sudjelovala četiri slovenska i četiri hrvatska biskupa i apostolski nuncij koji je Poljak, nekoliko desetaka svećenika i više tisuća vjerničkoga puka.

Naši susjedi Slovenci, premda su imali otpore i žestoka protivljenja, napravili su veliki iskorak i to pozdravljamo. Jasno su odaslali poruku da su civilizirani ljudi i kršćani i da žele pokojnike iz rudnika, jama, vrtača, parkova i ostalih masovnih grobnica kršćanski i civilizacijski pokopati. Isto tako jasno su naglasili da nema nacionalnog pomirenja bez priznavanja istine, i da ne mogu biti dvije ili više istina. Istina je samo jedna. Dokle god povijest budu pisali pobjednici, jači i nažalost puno puta okrutniji i krvaviji, nema mira. Povijest moraju pisati događaji. Istina se teško probija ali to je jedini put pomirenja. A u smrti, svi ljudi zaslužuju isto dostojanstvo, poštovanje i pokop.

U prvome redu kao kršćanski vjernici, ali i kao građani Republike Hrvatske, želimo se nadati da će slovenski primjer potaknuti i naše hrvatske vlasti da se znanstveno istraže sve masovne grobnice u Republici Hrvatskoj kojih je nažalost i previše, da se objektivno predoči općinstvu što se je i zašto dogodilo i, da konačno svi mrtvi, iz masovnih grobnica, bez obzira na naciju, političku opredijeljenost, vjeroispovijest nađu svoj mir i da sukladno našoj europskoj kulturi i običajima budu pokopani u grobnicama i na grobljima kamo se pokapaju i svi drugi ljudi.

Kao što se pravom danas na Dušni dan sjećamo svih preminulih i poginulih branitelja i želimo pronaći grobove svih nam milih i dragih nestalih u Domovinskom ratu i dostojanstveno ih pokopati, isto tako se s poštovanjem sjećamo i svih žrtava iz masovnih grobnica i želimo da i oni nađu svoj mir i pokoj na našim grobljima.