Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

435. obljetnica hrvatskog junaštva u Gvozdanskom

Nedjelja, 13. 01. 2013.

Homilija vojnog ordinarija msgr. Jurja Jezerinca

Prorok poziva na obraćenje i radost. Navodi i razlog radosti: "Evo Boga vašega" (usp. Iz 40, 9).

Prorokove riječi ispunile su se u Isusu Kristu. Narod je bio sav u iščekivanju dolaska Mesije. Mnogi su pitali Ivana da nije možda on Mesija, a on odgovara: "Ja vas istina vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem" (Lk 3, 16).

Da je Isus doista obećani Mesija evanđelist Luka donosi riječi Oca nebeskoga koje su se čule prigodom Isusovog krštenja: "Ti si sin moj ljubljeni! U tebi mi je sva milina." (Lk 3, 21-22). Tim riječima evanđelist daje do znanja da se sam Bog u osobi Isusa Krista očitovao na rijeci Jordanu kao Trojstveni: Otac, Sin i Duh Sveti.

Isus Krist je došao na svijet da nas otkupi i spasi od grijeha. Ustanovio je Crkvu da snagom Duha Svetoga nastavi njegovo djelo spasenja. Crkvi je povjerio svoju Riječ da je naviješta i sakramente kao znakove svoje prisutnosti.

U sakramentu sv. Krštenja preporađamo se na novi božanski život, postajemo djecom Božjom i baštinicima kraljevstva nebeskoga.

Stoga Ivan evanđelista kliče od radosti: "Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo: A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što će biti. Znamo kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest" (1Iv 3,1-2).

Apostol Pavao nas poziva da ne živimo kao bezbošci koji ne poznaju Boga; da razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista " (usp. Tit 2,12-13)

Braćo i sestre"

Isusom Kristom započeo je jedan novi svijet. Hrvati su kao pametan i mudar narod prihvatili kršćansku vjeru početkom 7. stoljeća u punoj slobodi, bez ikakve prisile. I tako smo krštenjem ušli u krilo Katoličke koju je osnovao Isus Krist.

O tome svjedoče brojni spomenici. Posebno mjesto zauzima Višeslavova krstionica.

Naši su pradjedovi prihvatili kršćansko svjetlo kao navještaj slobode i nade. I zato je tijekom stoljeća ostala kao neka duboka iskra u srcima sinova i kćeri hrvatskoga naroda da se nismo dali ni od koga pokoriti, jer se uvijek budila svijest da smo za slobodu ne smo rođeni nego i kršteni. Štoviše, Hrvati su se preko kneza Branimira obvezali da će svoje braniti a tuđe poštivati. I ta je naša odrednica ostala sve do danas. O tome postoje brojni primjeri, među njima i obrana Gvozdanskog u vrijeme najezde Turaka u naše krajeve.

Kad je godine 1463. na Krbavskom polju bila poražena hrvatska vojska, nastalo je među Hrvatima razdoblje nesigurnosti i borba za vlastiti opstanak. Više od dva stoljeća napori hrvatskoga plemstva i hrvatskoga naroda bili su usmjereni kako i sačuvati "ostatke ostataka". Najznačajniju ulogu u svemu tome imala je plemićka obitelj Zrinski te vojnici i težaci.

Turci su, naime, često i veoma duboko upadali u hrvatske krajeve. Da bi se domogli Europe trebalo je osvojiti područje oko rijeke Une, na kojem se nalaze mnoge utvrde, među ostalima i utvrda grad Gvozdansko. Ono se prvi puta spominje 1488. godine. Grad su izgradili Zrinski knezovi za potrebe i zaštite rudnika srebra i olova. Gvozdansko je bilo jedna od većih tvrđava, kao dio obrambenog sustava, koja je zapela za oko Osmanlija.

Godine l561. dva puta je poturica Malkoč- beg opsjedao utvrdu, a njegove je pokušaje nastavio Ferhard – paša Sokolović.

Na Božić godine 1577. Sokolović je krenuo s velikom vojskom na Gvozdansko.

Opsada tvrđave Gvozdansko počela je u jesen 1577. godine i produljila se u zimu 1578. godine. Paša Sokolović poveo je sa sobom 10 tisuća vojnika. Blokirao je sve prilaze prema tvrđavi Gvozdansko i počeo je postupno osvajati uporišta. Dvadesetog listopada l577. godine pao je prvi Zrin. Osvojio je zatim Kladušu, grad Podzvid, Ostrožac Drežnik i dr. Krenuo je tada prema Gvozdanskom čija se posada sastojala od tri stotine branitelja, sastavljena najvećim dijelom od rudara te stražara tvrđave. Nakon tri mjeseca blokade Turci su došli pod sam grad u kojem nije bilo više hrane. Ferhad - paša je pozvao branitelje na predaju, ali oni su odbili ponudu.

Kad su se Turci 13. siječnja, godine 1578, približili zidinama, spremni na posljednji udar, iz utvrde se nije oglasila nijedna puška. Kad su ušli u grad dogodio se sličan prizor kao na židovskoj Masadi. Svi branitelji bili su mrtvi i smrznuti.

Ovim junačkim prizorom bio je zadivljen i sam Ferhad - paša. Poštujući njihovo junaštvo dao je nalog da se pozove katoličkog svećenika i da se obavi pogreb po kršćanskom obredu, a preživjele stanovnike Gvozdanskog i okolice oslobodio je od plaćanja poreza.

Braćo i sestre!

Teško je naći u povijesti naroda primjere hrabrosti i junaštva kao što su to pokazali branitelji Gvozdanskog. U svojoj knjizi "Gvozdansko Hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora" gospodin Damir Borovčak piše da je to mjesto "svetište hrvatskog velejunaštva". Masada je danas najveći memorijalni simbol židovskog naroda na kojoj i danas mladi vojnici polažu prisegu vjernosti domovini. Ono što je Židovima njihova "Masada" to bi trebalo biti nama Hrvatima Gvozdansko.

Dok drugi narodi posvećuju svu pozornost svojim nacionalnim vrijednostima i ljudima koji su ostavili duboki pečat u njihovom životu, teško ćete naći narode koji toliko brzo zaboravljaju svoje "Masade" i svoje velikane kao što ih mi zaboravljamo.

Ipak moramo spomenuti da naše Gvozdansko nije zaboravljeno posebno od povjesničara, štoviše, zahvalni smo danas književniku Anti Tresiću Pavičiću, koji je autor najduljeg hrvatskog epa o Gvozdanskom, zatim profesoru magistru Anti Milinoviću koji je godinama promicao istinu o Pounju, Gvozdanskom i Zrinu i dr. te konačno blaženom kardinalu Stepincu koji je prema zapisima krašićkog župnika Josipa Vranekovića često govorio o velikim stradanjima Gvozdanskog, Zrinja i Pounja.

Kad je blaženi kardinal Stepinac bio na hodočašću u Jeruzalemu, bilo je to godine l939. , zajedno s hrvatskim hodočasnicima, rekao im je tada talijanski kardinal Pellegrineti: "Vi Hrvati imate veliki broj svetaca ali ih ne znate predstaviti svijetu". To također vrijedi i za hrvatske velikane. Prebrzo zaboravljamo njihovu veličinu.

Zar nismo u najnovijem Domovinsko -obrambenom ratu imali slične velikane? Umjesto da se njima ponosimo kao herojima domovinskog rata, spremni smo se njih odreći i poslati na međunarodna sudišta da im sude oni kojima bi trebalo suditi.

Zar ne osudiše blaženog kardinala Stepinca, koji je ubrojen među najveće u prošlom stoljeću zbog svoje hrabrosti, vjere, ljubavi prema svome hrvatskom narodu? Ideologija bezboštva uvijek je progonila velikane vjere i naroda. Naša povijest kontinuirano svjedoči o tome.

Braćo i sestre!

Već je vrijeme da budemo ponosni na svoje kršćanske korijene, koji su hrvatski i katolički.

Već je vrijeme da znamo cijeniti našu kulturnu i kršćansku baštinu s kojom bi se mogli ponositi mnogi narodi kad bi je imali.

Na to nas posebno obvezuje i ova godina koju je papa proglasio Godinom vjere, upravo zato da Crkva obnovi zanos vjere u Isusa Krista, koji je pravi Bog i pravi čovjek.

Gdje nalazimo istine vjere koje su se vjerno prenosile iz pokoljenja u pokoljenje? Nalazimo ih u Vjerovanju koje s ponosom ispovijedamo, a Katekizam katoličke Crkve razrađuje i na nama danas prihvatljiv način tumači i nudi kao hranu od koje će naša vjera živjeti.

Braćo i sestre!

Kršćanin ako ne poznaje dobro svoju vjeru, opasnost je da je gradi po svom ukusu.

Vjera nije privatna stvar. Stoga treba prijeći iz te privatnosti u javni život.

Svaka polovičnost vjere, bilo u načelu bilo u životu, nije sposobna za radikalnu i preporodnu akciju.

Živimo u vremenu dubokih i dalekosežnih promjena koje zadiru u temeljnu antropološku, osobito duhovnu strukturu čovjeka, braka, obitelji i društva. U ovom i u ovakvom vremenu nitko tko se osjeća Hrvatom i katolikom ne smije biti pasivan, jer će nas sutra osuditi naša djeca. Ovo je trenutak u kojem mora progovoriti vjera utjelovljena u narod i povijesno vrijeme. Ne samo da nam je braniti nauk vjere o čovjeku, braka , obitelji i društva, nego i ukazivati na razorne posljedice naše kolektivne šutnje. To nam budućnost neće oprostiti.

Aktivirajte snagu svoje vjere i snagu svojeg hrvatskog identiteta i recite javnosti da postoje svetinje koje se ne smiju rušiti.

Isus je osudio polovičnost kad je rekao: "Nitko ne može služiti dvojici gospodara" (Mt 6, 24).

Mrtvi branitelji Gvozdanskog, kao i poginuli branitelji Domovinskog rata, obvezuju nas da ne budemo polovični, da budemo hrabri, da se ne predajemo kad su u pitanju evanđeoska načela, da ne klečimo pred svijetom i Europom, nego da budemo uspravni. Imamo se, hvala Bogu, čime pohvaliti, to je naša kršćanska baština, prije svega vjera,. ali i obveza da je čuvamo i prenesemo na pokoljenja. "Tko pobjeđuje svijet, ako ne vjera naša", poručuje apostol Pavao.

Danas su posebno suvremene riječi Augusta Šenoe:" Budi svoj".

O budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš brate srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci, nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,

I budi svoj… I Šenoa, opisujući posljednje trenutke čovjekova života na zemlji, piše da će takvom čovjeku savjest biti čista a srce će mu šapnuti: Poštenjak, čovjek na zemlji si bio: Ta bio si svoj". Već je vrijeme da i mi Hrvati budemo svoji. To nam poručuju Gvozdanski branitelji. To nam poručuju pokojni branitelji Domovinskog rata Amen.