Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Misno slavlje u bazilici sv. Pija X. u Lourdesu

Subota, 20. 05. 2017.

Homilija msgr. Jure Bogdana, vojnog ordinarija u RH

Dj 16, 1-10; Ps 100 (99), 1 b-2,3.3; Iv 15, 18-21

Prošle smo godine u ovoj bazilici u homiliji razmatrali o obitelji. Prvoga dana našega boravka u Lurdu ove godine, u četvrtak ujutro, na svetoj misi pred Špiljom ukazanja, u središtu našega promišljanja bila je Blažena Djevica Marija, slika i Majka Crkve. Slijed nastavljamo danas govorom o majci, njezinoj nezamjenjivoj ulozi u nastanku života i izgradnji svijeta i čovječanstva. Iako nam ne treba poseban povod za ovu temu, valja svakako spomenuti da smo prošle nedjelje proslavili Majčin dan.

Nadahnuće za svaki govor o našim zemaljskim majkama polazi od uzora svih majki, Majke nad svim majkama, Nebeske Majke. Crpeći s toga divnog i bistrog vrela života i svetosti, Crkva je uvijek govorila i ne prestaje pozivati na čuvanje uzvišenosti i svetosti majčinske uloge.

Bog je u svome promislu majkama namijenio posebnu ulogu u povijesti čovječanstva. I svaka je pojedinačna povijest neizbrisivo obilježena likom majke, izvora i kolijevke života, uzgajateljice i čuvarice života od samoga početka, odgojiteljice i čuvarice moralnih vrjednota.

Majka je prvi dodir sa svijetom, zraka i dah, prva kap života. Majka je prvo i najsnažnije iskustvo ljubavi, prvo biće koje pruža ljubav. Sva su druga iskustva ljubavi tek prisjećanje i podsjetnici na već doživljenu majčinsku ljubav. Od majke se usvaja ljubav i sve potrebno za život najnježnije i najdublje, tako nježno, a neopisivo snažno. Sve su riječi slabe i usporedbe blijede da bi mogle opisati majku. Jedna je riječ ipak toliko snažna i pogađa u samu bit majčinstva: ljubav. Svaka majka nosi ime ljubavi. Dok nosi dijete, majka se posve podređuje, čak i svoj dah usklađuje, diše kako dijete želi, da ne naruši sklad. Osjeća djetetove potrebe i razumije jezik bez riječi, u pogledu i izrazu lica, svakoj gesti. Ima srce osjetljivo na najmanje promjene, najsavršeniji prijamnik i radar.

Majka je ognjište ljubavi. Gdje je majka, ondje je dom. Čitavim je svojim bićem usmjerena na ljubav i život. Majka je najveća svetinja svakoga čovjeka i naroda, jer daruje nešto najviše što se može dati, daruje život iz ljubavi. Nema tako brižne čuvarice od majke, od prvih posrtaja i slabih koračića, do budnoga oka i srca u posvemašnjim brigama za djecu i kada su odrasla. Lakoćom sve rane blaži i iscjeljuje, nježnim poljupcima i riječima iz dubine srca. Pa i njezin prijekor zvuči blago i lako se prihvaća.

Majka je više nego svi pedagoški priručnici s polica svjetskih znanstvenih simpozija i istraživanja. Majka je prvo slovo i lektira, uvod u tajnu života i temelje života, sva znanost ovoga svijeta.

Krasan i dirljiv opis majčine brige i ljubavi prema djetetu, pa i kada je odraslo, nalazimo u crtici Frana Mažuranića pod naslovom «Majka» koja pripovijeda o sinu koji je zdrav i čio otišao u svijet, a vratio se slomljenih krila. Majčinskim okom i srcem koje sve vidi, njegova majka odmah primjećuje velike promjene na njemu, da je blijed i bez osmijeha, nesretan. Ne usuđuje se pitati ga, ali je zamišljena i pokušava odgonetnuti razloge, prisjećajući se prvih koraka i riječi kojima ga je učila, prve molitve koju ga je naučila, kako ga je hranila i odgajala. Mažuranić opisuje: «Noć je. Majka nema mira. Ide k sinu. Spava. S blijedog mu lica iščeznu osmijeh. Starica kleči mu kraj uzglavlja i gleda ga suznim okom, a uvele usne šapću: - Usreći ga, Bože!»

Toliko je blizak i jasan ovaj unutarnji portret majčina lika da ne iziskuje dodatnu interpretaciju, nego evocira duboke uspomene i žive slike. Širok je spektar u kojima se majčine brige i žalosti, tuge zbog djece ozbiljuju, kada preostaju samo suzne oči, tihi uzdasi i molitve Bogu. Majka razumije i ono što dijete ne izgovori i u majčinu je krilu najbolje mjesto za utjehu. Majčino je srce bezdan u čijim se dubinama krije neizmjerna snaga i bezgranična ljubav. Sva ljubav svijeta počinje i završava s majčinom ljubavi.

Zato nikada nije dovoljno isticati ulogu majke u obitelji, Crkvi, društvu. Ali se ne smije zadržati na riječima nego treba svjedočiti, čuvati tajanstveni promisao Božji po kojemu je majka dostojna nositeljica i čuvarica života. Kao što je Marija otvorena srca i puna ljubavi prihvatila Božju riječ i postala svetište ljepote, neokaljani hram, kolijevka Božje ljubavi koja se utjelovila i postala čovjekom, svaka majka koja se otvara životu nježna je i živodajna, sveta kolijevka ljubavi. I nikakve druge vrste zamjenskih kolijevaka, surogata majčinstva, nisu prihvatljive. Sveta kolijevka majčinske ljubavi koja daje život nema alternative.

Možda nikada kao danas ova neraskidiva veza između majke i djeteta nije došla u pitanje, raznim pokušajima i diranjem u samu svetost stvarateljskoga čina, suprotno Božjemu stvarateljskom planu, kojim se nagrađuje i ranjava slika i narav majčinstva, a onda i djeteta.

U rođenju svakoga djeteta uključeno je rođenje majke, jer se majka rađa u istome trenutku kada i dijete, jer prije toga nije bila majka. Bila je žena, ali ne i majka.

U Pismu ženama, sveti papa Ivan Pavao II., pozivajući se na Apostolsko pismo Mulieris dignitatem, naglašava dostojanstvo i prava žena u svjetlu Božje Riječi. Svoje pismo počinje riječima zahvalnosti Presvetomu Trojstvu za «misterij žene», kao i «za svaku ženu, za ono što čini vjekovnu mjeru njezina ženskog dostojanstva, za 'velika Božja djela' koja su se, u povijesti ljudskih generacija, ostvarila u njoj i po njoj» (MD, br. 31).

Nastavlja sveti papa: «Taj hvala Gospodinu za njegov plan o pozivu i poslanju žene u svijetu, postaje konkretan i izravan hvala ženama, svakoj ženi, radi onoga što ona predstavlja u životu čovječanstva. Hvala tebi, ženo-majko, koja si krilo ljudskog bića u radosti i muci toga jedinstvenog iskustva, po kojemu si Božji osmjeh djetetu koje dolazi na svijet, vodilja njegovih prvih koraka, podrška njegovu rastu, uporišna točka na životnom putu. Hvala tebi, ženo-suprugo, koja neopozivo združuješ svoju sudbinu sa sudbinom muškarca u odnosu uzajamnog darivanja, u službi zajedništva i života. Hvala tebi, ženo-kćeri i ženo-sestro, koja obiteljskoj jezgri i cjelokupnom društvenom životu daruješ bogatstva svoje senzibilnosti, intuicije, velikodušnosti i ustrajnosti. Hvala tebi, ženo-radnice, zaposlenoj u svim područjima društvenog života, ekonomskog, kulturnog, umjetničkog, političkog, za doprinos neophodan u razvoju kulture sposobne spojiti razum i osjećaje, u poimanju života uvijek otvorenog smislu za „misterij“, u izgradnji najbogatijih političkih i ekonomskih struktura čovječanstva. ...Hvala tebi, ženo, zbog same činjenice što si žena! S percepcijom svojstvenom tvojoj ženstvenosti, ti obogaćuješ razumijevanje svijeta i doprinosiš punoj istini ljudskih odnosa» (Pismo ženama, 2).

Mnoge su opasnosti koje ruše dignitet žene i majke, kao što i «vrtoglavi tijek suvremenoga ljudskog života može dovesti do zamagljenja i čak do gubitka onoga što je ljudsko» Možda je našemu dobu kao ni jednomu drugom razdoblju povijesti potrebna «ona 'umnost' žene, koja će jamčiti osjetljivost za čovjeka u svakoj prigodi» (MD, br. 30).

Majke su svojevrsni jamac pravoga bogomdanog poretka ljubavi, «civilizacije ljubavi», jer su čitavim svojim bićem usmjerene prema životu, ne pitajući za cijenu.

U medijima se pojavila dirljiva priča o majci koja je, unatoč ozbiljnoj i po život ugrožavajućoj bolesti, silno i po cijenu vlastita života željela roditi dijete. Nakon šezdesetak dana kome, rodila je zdravo dijete, ali je preminula. Ljudski i vjernički gledano to je ljubav bez granica, koja se ne pita vrijedi li život bola i patnje, nego je u službi života kao najveće vrijednosti na ovome svijetu. Život i po cijenu smrti, koliko god se paradoksalno činilo.

Snažan je ovo i svijetao primjer u svijetu koji traži sve moguće načine da otkloni uzroke boli, patnje i muke; u svijetu kojim nezaustavljivo nadire sebičnost, karijerizam i uspjeh; u kulturi smrti i nerađanja, pobačaja zbog najsebičnijih i najprizemnijih razloga. Dokaz je ovo da oko nas i u našemu svijetu, sebičnome i prožetome interesom, ima svijetlih primjera, da ima ljubavi i nesebičnosti, vjere u život i prave vrjednote. Itekako ih ima, ali se teško probijaju kroz gustu maglu trenutnoga i gotovo u pravilu su potisnuti i gurnutu u stranu. O takvima treba govoriti i pisati. Svi smo njihov glas.

Dobriša Cesarić u pjesmi s naslovom «Jedne noći» pjeva:

Te noći pisah sjedeć posve mirno,

Da ne bih majci u susjednoj sobi

Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,

Sasvim sam tiho išao po sagu.

U svakoj kretnji bila mi je briga

Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.

A tad se sjetih da je više nema.

Sjetimo se danas u ovome Marijinu svetištu svojih majki i svih majki koje su s vjerom i nadom prihvatile Božji plan i izabrale život. Molimo za majke koje su nas brižno i s puno ljubavi nosile, u radosti rodile i bdjele nad našim posteljama, nad svakim korakom, koje su nas pratile i još uvijek prate molitvama povjeravajući Marijinoj zaštiti. Molimo i za majke nerotkinje koje čeznu za potomstvom, sa svojim suprugom žele i od Boga mole dijete ali iz ovog ili onog razloga nemaju potomstvo. Nažalost, danas je takvih sve više.

Upravo je svjedočanstvo Marijine majčinske ljubavi najsnažnije u našim majkama, jer su crpile snagu na nepresušnome Marijinu vrelu.