Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Nagovor biskupa Tome Vukšića na pobožnosti križnog puta

Srijeda, 10. 10. 2012.

Marija Bistrica, 7. listopada 2012.

20. vojno hodočašće završavamo pobožnošću križnoga puta, ovdje na vrhu brijega Kalvarije. Svaka ovakva pobožnost hod je za križem Kristovim i razmatranje toga otajstva. Svaka izaziva suosjećanje s Kristom, nedužnim patnikom, i zgražanje nad količinom zlobe koja se očitovala. Stoga osjećamo da je posvema opravdan ukor koji izražavaju riječi pjesme: Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe? Odgovori meni!

No pitanje koje trebamo postaviti sebi danas glasi: Što je križ značio Kristu samom u njegovu životu i koja je poruka Njegova križa nama danas? Je li križ prvenstveno mjesto patnje, smrti, poruga...? Ili mjesto vjernosti, patnjama usprkos... Križ je nedvojbeno bio to oboje! A zašto ga mi častimo? Sigurno ne zbog patnje same jer su na Golgoti bila tri križa a častimo samo jedan od njih. Častimo samo onaj križ – Kristov – na kojemu je visio onaj koji je bio vjeran Bogu Ocu do kraja, patnjama i smrti usprkos.

Tumačenje nam daje Poslanica Filipljanima: "Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe 'oplijeni' uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: 'Isus Krist jest Gospodin!' – na slavu Boga Oca." (2,5-11). – Dakle, vjernost Kristova je razlog čašćenja njegova križa!

Svaka pobožnost križnoga puta je blagdan Kristove vjernosti Bogu Ocu. Vjernosti poniženjima usprkos. Patnjama usprkos. Smrti usprkos! Ona je uvijek spomen na događaj Kristova otkupljenja ljudskoga roda, ali također pouka kršćanima koji tu pobožnost obavljaju.

Nakon Kristova mučeništva, tijekom povijesti kršćanstva mijenjali su se oblici mučeništva: ranokršćanski mučenici različiti su od onih iz doba dolaska barbarskih naroda; srednjovjekovni mučenici; misionarski mučenici; mučenici francuske revolucije; mučenici fašizma, nacizma, komunizma... No bez obzira na razlike motiva progonitelja i načine stradanja, svi su oni SVJEDOCI. Svjedoci, jer su ostali vjerni do kraja, kao i Krist sam.

Naše vrijeme donosi novi oblik mučeništva... Sve do prije 50-ak godina na području našega civilizacijskoga kruga bio je vrlo poštovan tko je branio neku vrijednost, istinu, pravilo, neki ideal. Nailazio je na vrlo široka odobravanja…

Danas, međutim, takav vrlo često biva izrugan, izvrgnut suvremenim oblicima psihološkoga linča… izložen posvema novom načinu mučenja… Usprkos tomu, kršćanin je pozvan biti svjedokom usred posvema novih metoda kojima se poziva na nijekanje kršćanskih vrednota, istina, pravila, ideala… Živimo u kulturološkom okruženju u kojemu je progonu izloženo kršćanstvo kao takvo, njegova načela, njegove vrednote.

Nekadašnji mučenici bili su izloženi prvenstveno fizičkim patnjama… Suvremeni kršćanski svjedok izložen je više unutrašnjim patnjama…

Suvremeno društvo često izgleda kao veliko jezero u kojega su se slile ogromne količine otpadnih voda te nije više sposobno samo se obnoviti… Kršćanski svjedok se pojavljuje kao 'etički ekolog', kao onaj koji upozorava na opasnost od gušenja. Njegov stil života je kao neki krik nade… Poziv na moralnu sanaciju…

Svjedočko življenje kršćanstva spojeno s puno trpljenja u nadi… Naime, onaj tko danas javno stoji na strani istine i katoličkoga morala mora računati na otpore, nerazumijevanje i ismijavanje.

Moramo računati da će u budućnosti katolička načela življenja još više negoli do sada biti stavljena u pitanje ili čak onemogućena – također donošenjem zakona od strane bezbožnog zakonodavca, ali trebamo naučiti da ono što je zakonito nije uvijek i moralno…

U takvoj situaciji kršćansko svjedočenje se pojavljuje kao znak nade i poziv na sanaciju ljudskoga društva, zagađenoga pritocima ideoloških otpada… To je zaista posvema novi oblik mučeništva kojemu je izloženo cijelo kršćanstvo…

Suvremeni kršćanin – dok trpi – redovito izgleda kao onaj koji se nada protiv svake nade…

Samo onima koji se tako nadaju Bog je blizu. Dapače, Bog je uvijek u onima koji se nadaju, jer Bog je naša nada…

Nada je 'božanska krepost'… Po svjedočkoj nadi kršćana Bog je već sada prisutan među ljudima…