Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Propovijed don Marka Mede na Veliki petak - dan muke Gospodnje!

Subota, 03. 04. 2021.

don Marko MEDO, generalni vikar Vojnog ordinarijata u RH

Kapela Vojnog ordinarijata , Zagreb, 2. travnja 2021.

Veliki petak - dan muke Gospodnje!

Svjedoci smo teške tragedije koja se nadvila nad ovim svijetom. Pred nama klize zastrašujuće slike ljudske patnje prouzročene zarazom korona virusa, ili pak zahvaćena potresima i prirodnim katastrofama. Svjedoci smo i očevidci zastrašujućih slika umirućih ljudi u prepunim bolničkim ležajevima. Ljudi gorko nariču nad svojom sudbinom.

Kao kršćani danas - na Veliki Petak svoj pogled usmjerujemo prema Lubanjskome mjestu, Golgoti - Kristovom križu tražeći utjehu, smisao i nadu. Tu se Bog u Isusu Kristu poistovjetio s onima koji pate, sa svakom žrtvom, sa svakim čovjekom. Nitko nije isključen iz domašaja i dosega Isusove ljubavi i blizine

Čovjek osjeća: ”Moje misli nisu vaše misli”, da je Bog upravo i onaj posve Drugačiji. Tako se isto iskusi da Bog od čovjeka traži i zahtjeva također stvari za koje se sam prije mora dobro obratiti da bi ih razumio i da postoji, oprezno to ponavljajući, Isusov molitveni vapaj na križu: ”Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”. U Getsemaniju naime javljaju se i riječi: “Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš”.

Naslov posljednjih bilježaka Dietricha Bonhoeffera iz zatvora, smatram za nas, današnje ljude, važnim: “Otpor i predanje”. Mi se ponekad opiremo Bogu. Bože moj, što li se sve očekuje da će podnijeti ljudi, ako imaju neizlječivu bolest, što se očekuje da će podnijeti njihovi najbliži! Koliko se tu treba opirati i boriti! Čovjek bi htio živjeti. On živi stoga uvijek u protestu i revoltu. Vidimo u kojem je očaju čovjek pred bolešću i smrću. Umire prije smrti! Zaboravio je “ars moriendi”, umijeće umiranja - predanja, vjerničkog predanja: Bog zna bolje što je za njega nego on sam. Ovo nije veličanje čiste pasivnosti, nego može značiti aktivnu strpljivost i vrhovnu aktivnost.

Veliki petak je trenutak da dublje shvatimo paradoks križa, patnje, predanja na kome se temelji kršćanska vjera. Sveti je Pavao poruku križa sažeo u znani izričaj: „Kad sam slab, onda sam jak!“ (2 Kor 12,10). Za Pavla križ je znak Božjega poniženja i predanja, križ je mjesto gdje svemoćni Bog postaje nemoćan u Isusu Kristu.

Sveti Pavao je govorio i pisao da ga je strah da križ Kristov ne izgubi svoju nutarnju snagu i poruku. A upravo se to događa među suvremenim kršćanima. Poruka križa je uvelike oslabila.

Svjedoci smo kako mnogi podižu svoj glas protiv križa. Najprije je izgubio smisao i značenje u njihovom srcu, zatim ga žele ukloniti iz škola, učionica, javnih mjesta, zgrada. Križ se predstavlja kao neutralni ‘zapadni kulturološki simbol’, koji navodno ništa od nas ne iziskuje. Za neke je to ures, sastavni dio folklora, privjesak, do kraja lišen smisla i u svojoj poruci i srži obezvrijeđen. S vremenom je postao beznačajnim znamenom.

Papa Benedikt XVI., u knjizi “Kršćanstvo i kriza kultura” govori o protjeranosti Boga iz ljudskog života, a posljedice toga su vidljive na svim razinama. Da bi se prevladala ta kriza papa Benedikt XVI., upućuje prijedlog laicima nevjernicima koristeći izokrećući prosvjetiteljski aksiom: “i onaj koji ne uspijeva naći put da prihvati Boga morao bi nastojati živjeti i upravljati svoj život veluti si  Deus daretur, kao da Bog postoji.” Taj Bog jest Bog njegove savjesti, koji ga čini svjesnim njegove konačnosti, njegove bijede i njegove veličine… Bog njegovih tjeskoba i njegovih ushita. I nastavlja: “I to svi: mi, naši narodi, naši zakoni, naša Europa i sama ova naša civilizacija koju su oblikovali sv. Augustin, sv. Toma, Machiavelli, Galileo, Kant, Einstein i mnogi drugi, ali koja potječe s Golgote i sa Sinaja.

Križ je objava naše ljudske povijesti. Pogled na križ otvara nam oči za našu, ljudsku zbilju. Naša je povijest upravo tu, u križu. Treba uprijeti vlastiti pogled u tu zbilju križa, jer ćemo u križu, Kristovu križu, dobiti istinsko i pravo prosvjetljenje glede povijesti čovječanstva koja (op)stoji upravo u znaku patnje i križa!

Križ po sebi ne može biti bez sadržaja. Kršćanstvo ne naviješta samo da je Bog u Isusu Kristu postao čovjekom, nego da je taj Bog morao umrijeti, u poniženju, boli i patnji da spasi čovjeka. U Evanđeljima – sva četiri –  opisuju Isusov život u kratkim crtama, a krajnje opširno, nadugo i naširoko, sa svom silinom pripovijedaju Isusovu muku – od ulaska u Jeruzalem, Posljednje večere s učenicima, Judine izdaje, Petrova zatajenja, sudište pred Velikim vijećem i svećenicima, Pilatom, potom Herodom, bičevanje i izrugivanje, smrtna presuda i razapinjanje na Golgoti, pribijanje na križ, na kome umire između dva razbojnika.

To je naš Bog! Upravo je to gola istina! Ovaj raspeti na križu jest sami Bog!

U kršćanstvu Bog nije pobjednik nego gubitnik, nije savršenstvo nego mučenik, nije besmrtnik, nego je na križu preminuo u očajničkome kriku. Slika Boga ujedno je i slika čovjeka, idoli i ideali prema kojima se život orijentira i u kojima se kristalizira predodžba dobrote, istine, ljepote. Križ jest prevrat svih vrijednosti i čovjekovih poimanja. Kršćanstvo stavlja pod znak pitanja svjetska mjerila i uspjehe. Onaj prosjak ili beskućnik koji spava u kartonu na kolodvoru ili pješačkoj zoni, nije samo objekt komu dajem milostinju; on je moj brat, u njemu se očituje i objavljuje moj Sudac i moj Gospodin.

Kršćanstvo je teško - težak je križ! Križ u životu nije dobrodošao, svatko od njega spontano bježi. On nam ne ‘leži’, križ nam se ne sviđa, nije nam prihvatljiv. Kršćani su izdali križ, nesposobni prihvatiti patnju i propadanje kao dio čovjekove stvarnosti i života.

Draga braćo i sestre,

križ je naprotiv znamen spremnosti prihvatiti i izdržati negativnosti života, križna i krizna stanja, a ne bježati od njih. Križ i Raspeti nisu nikakav bezazleni zapadnjački kulturološki simbol, nego je križ bio i ostao znamen i slika Boga i čovjeka, čovjeka ugrožena.

Jesu li  ova vremena, je li sada krajnje vrijeme da počnemo misliti na Boga? Vjerujem da u sljedećem vremenu mnogo toga moramo gurnuti na drugo ili treće mjesto, možda čak ostaviti daleko, uz jedinstven, korijenit napor za nas same, da bismo drugim ljudima uvjerljivo pokazali da je Bog u našem životu. Živi li on i u nama. Toliko je toga ritualističkog, sakramentalističkog, što se odvija kao po sebi razumljivo. Mora nas uvijek iznova istrgnuti iz nas. Uvijek smo na putu s njim u jednom izlasku. Samo to može onda i druge uvjeriti. Tako život opet ima cilj i tako čovjek zadobije orjentaciju.

Potrebna nam je orjentacija u ovom vremenu u kojem fundamentalizam postavlja pitanje: ima li neka nenadmašna sigurnost u mojoj egzistenciji, koja čvrsto stoji i u življenju i u umiranju?

Židovski filozof Martin Buber u knjizi “Božji mrak” govori da riječ Bog najviše je zlorabljena među svim ljudskim riječima i da je u nekom velikom času opet treba podići s tla i dati joj da opet zasja. Večeras upiremo svoje oči prema Kristovom križu i u njemu prepoznajemo tu nenadmašnu sigurnost naše egzistencije u kojoj živimo i umiremo. Amen