Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Propovijed fra Frane Musića OFM u Sisku

Četvrtak, 22. 02. 2018.

Uvođenje u službu policijskog kapelana 21.veljače 2018.

Jon 3, 1-10 Lk 11, 29-32

            Više od dvadeset godina traje sustavna pastoralna briga za katolike pripadnike oružanih snaga i djelatnike u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske i policijske službenike i djelatnike u Ministarstvu unutarnjih poslova. Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj utemeljen je prije dvadeset godina radi trajne i cjelovite dušobrižničke skrbi vjernika katolika ovih dvaju ministarstava (u prosincu prošle godine euharistijskim slavljem u zagrebačkoj prvostolnici obilježeno je dvadeset godina od uspostave i plodnoga djelovanja).

                Za što učinkovitije pastoralno djelovanje u Ministarstvu unutarnjih poslova kanonski su, a onda i pravno utemeljene policijske kapelanije, u policijskim upravama diljem Hrvatske. Jedna od dvadeset dvije policijske kapelanije je i sv. Kvirina Sisačkoga u Policijskoj upravi Sisačko-moslovačkoj, u Sisku. Zbog nedostatka svećenika koji djeluju u Vojnome ordinarijatu sve kapelanije nisu popunjene. Dugo godina i kapelanija u Sisku nije imala stalnoga policijskoga kapelana pa su na pomoći bili poslužitelji vojni kapelani, kojima u ime Vojnoga ordinarijata i ovom prigodom izričemo zahvalnost.             

                Odlukom i dekretom o imenovanju vojnoga ordinarija mons. Jure Bogdana policijskim kapelanom u policijskoj kapelaniji sv. Kvirina Sisačkoga imenovan je don Ivo Borić. Današnjim euharistijskim slavljem u ovoj stolnoj crkvi uvodimo ga u službu. Kao biskupov izaslanik prenosim najprije srdačne pozdrave našega vojnog biskupa Jure Bogdana. Kako je naš don Ivo bio policijski kapelan u Istri i Dubrovniku, ovo mu je treća kapelanija, biskup mi je rekao da kažem da je ovo posljednje njegovo uvođenje u službu policijskoga kapelana, nema više ni dalje.

                Svoj bih današnji govor započeo mišlju velikoga Alberta Einsteina:»Život je poput vožnje biciklom, da biste održali ravnotežu, morate se stalno kretati.»

                U započetoj slici pokušajmo pobliže sagledati život svih ljudi, bez iznimke. Život kao vožnja biciklom. Bicikl se ne može voziti tek tako, najednom, sjesti i odmah uhvatiti ravnotežu. Koliko god se činilo jednostavnim, itekako treba vježbati, biti osposobljen, steći vještinu održavanja. Nisu rijetki padovi, ozljede, katkada i ozbiljne, lomovi i ožiljci. Pa i oni najusjpešniji i vrhunskih sposobnosti koji s lakoćom znaju voziti bez pridržavanja rukama znaju doživjeti padove i bolne ozljede. Ravnoteža se postiže neprestanim i ravnomjernim okretajima zupčanika i lanaca koji pokreću kotače naprijed.

                Tko želi uspjeti u vožnji, mora biti okrenut prema naprijed i nema stajanja na mjestu, nego samo naprijed. Pogled mora biti usmjeren uvijek prema naprijed, prema smjeru kretanja, prema cilju. Ne može se osvrtati natrag i voziti naprijed. A nikako se ne može voziti unatrag. Nema retrovizora ni brzine unatrag. Svaka je vožnja posebna i nijedna nije ista. Konačno, bicikl je samo sredstvo do cilja.

                Život također traži pripremljenost, usvajanje, učenje i znanje, različite vještine. Život je pun zakonitosti i pravila koja treba usvojiti, držati ih se i poštivati. Ravnoteža je vrlo važna. Padovi su uvijek bolni, ali ne smiju obeshrabriti, valja ići naprijed, bez previše osvrtanja i žala za onim što je iza, što je prošlo. Život nije svrha sam sebi, nego je od Boga darovan, i svatko bi morao pronaći, otkriti i dohvatiti konačni smisao, cilj svoga života. Bog je konačni cilj i smisao, zajedništvo s Njim nema ograničenje. Sve drugo je prolazno i hod u prazno. Svi smo prolaznici na ovome svijetu, smrtni, ali pozvani na obraćanje od nedohoda i pozvani na hod u svjetlu Božje milosti, uvijek pristupati nepresušnomu vrelu Božjega milosrđa.

                Čovječanstvo je potrebno glasnika Božje ljubavi i milosrđa, onih koji pozivaju na obraćenje. Nijedno zanimanje ni poziv nije iznimka u tome, da mu Bog nije potreban. Policijski posao je težak i zahtjevan, ali častan i dostojanstven. Na najrazličitije se načine policajci susreću s toliko zla i sami su izloženi i ugroženi. Osjećaju se pokatkada nemoćnima. Previše je tragedija i potresnih događaja kojima svjedoče da je potrebno imati nadljudsku snagu i snažnu vjeru. Od iznimne je važnosti u tim trenutcima policijski kapelan. Mnogima je neodgodivo potrebna svećenička blizina, potrebno im je svjetlo. Svećenik je veliki znak, kao Jona prorok, u svakome naraštaju i svakomu zanimanju; veliki znak u svakome danu hoda svih Niniva ovoga svijeta, veći od njega nije potrebno tražiti, niti će se dati. Policijski je kapelan napose glasnik Božje blizine i suosjećanja, Božjega srca puna ljubavi i praštanja, milosrđa prema svima, bez sustezanja i bez isključivanja. Koliki ostaju u mraku zbog straha ili nepovjerenja jer se boje tražiti, možda nose suprotna iskustva. Zasigurno da ima i onih koji se svojevoljno udaljuju i ne žele čuti Božji zov, oglušuju se na svaki govor o obraćenju, te tako svjesno biraju svoju nevolju, bježe i skrivaju se pred nadom i svjetlom. I takvima treba biti glasnik nade.

                O Božjoj dobroti i ljubavi, milosrđu, praštanju i potrebi obraćenja treba, dragi don Ivo, neprestano govoriti i neumorno svjedočiti. Nastoj biti radost svima koji su ožalošćeni i nevoljni, malodušnima ohrabrenje, razočaranima i očajnima podrška i snaga. Budi nadu i snaži vjeru klonulima i obeshrabrenima, pogođenima zbog nepravdi i neljudskih postupaka. Svećenik je poruka nade i otvorena srca, ljubavi i vjernosti. Mnoštvo je nerješivih pitanja i poteškoća koja ostavljaju mnoge nejasnoće i upitnike, posebice u policijskome poslu, što je trebalo činiti, kako se postaviti, je li sve bilo po zakonu i pravilima postupanja, u konačnici je li nešto moralno. Uvijek se traži sigurnost u ispravnost vlastitih odluka i postupaka. Policijski kapelan je pozvan biti glas savjesti, ali uvijek ponizno i evanđeoski, prvi koji staje u obranu ljudskoga dostajanstva i prava bez iznimke. Skida terete s opterećenih savjesti, krijepi i svjedoči Božju naklonost i ljubav prema svakome stvorenju. Pozvan je biti liječnik koji ublažava rane grijeha i loših postupaka, a nikako kao onaj koji dodiruje tuđe rane i ostavi ih nezacijeljenima, ili, ne daj Bože, da ih još produbljuje. 

                Svećenik, policijski kapelan, nikada ne smije nuditi jeftine utjehe i kratke zanose, jeftina sviđanja i podilaženja. Mora biti istinoljubiv i nepristran. Nikada se ne smijemo pouzdavati samo u vlastite snage, u svoju pravednost niti se ponositi dobrim djelima, ali se možemo dičiti Božjom svemoćnom dobrotom i ljubavi koja nam je iskazana i koja nam pritječe u pomoć i liječi nas.

                Dragi don Ivo, zasigurno ti ne nedostaje iskustva u radu s policijskim službenicima i djelatnicima MUP-a. Svojom vedrinom i šaljivim duhom budi glasnik Velikoga Kralja, na raskrižjima života poslan svima koji su ti povjereni reći što je ljepota ljudskosti i ljudskoga dostojanstva zaogrnuta Božjim plaštem naklonosti i ljubavi, a to se ne može ni s čim mjeriti. Pred Bogom ima vrijednost samo ono što je učinjeno iz ljubavi, a ne iz prisile ili straha da se ne prekrši zakon, još manje iz straha od kazne.

                Dragi policajci i policajke Policijske uprave Sisačko-moslovačke, ne bojte se neprestano tražiti svjetlo u svome životu i rasti u vjeri i ljubavi. Poslan vam je u tome pomoći naš don Ivo, koji polazeći od sebe i duboko svjestan što je ljudski život u svojoj ljepoti, ali tegobama i patnjama, iznova započinje, ne bojeći se novoga, započeti iznova više puta, i u zreloj dobi kada već pomalo životna lađa naginje prema sigurnoj i mirnoj luci.

                Neka Bog blagoslovi vaš zajednički rad!