Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Propovijed fra Frane Musića u Rijeci

Četvrtak, 22. 02. 2018.

Uvođenje u službu kapelana 12. Veljače 2018.

Mnogo je pitanja na koja ne možemo smisleno odgovoriti. Pred mnogim smo tajnama nijemi, bez riječi. Teško i gotovo nikako ne pronalazimo riječi kojima bismo opisali sve važno, Boga, čovjeka, život, njegov smisao, ljubav, vjeru. A toliko smo toga učili, usvajali, čitali, čuli, vidjeli, imamo životnoga iskustva da ponekada mislimo kako nam je sve jasno, sve znamo, ništa nam nije nepoznato i nejasno. Ustvari, sve to naše znanje i iskustvo pada u vodu kada se suočimo sa stvarnostima koje nas izazivlju i prisiljavaju na govor o njima. Život je po sebi velik izazov, uvijek nepredvidiv i počesto grub. Neprestani upitnici lebde oko nas u stvarnosti koju osjećamo i živimo. I kako ne pronalazimo odgovore, olako prelazimo i zaobilazimo toliko pitanja, ostavivši ih neriješenima. Sve to traje do ponovnoga susreta s istim pitanjima. Uznemire nas iznova i želja je jača za odgovorom. Vječita traženja i upinjanja.

            Svaki početak obilato plodi pitanjima. Čovjek je biće početaka, započinje uvijek iznova, dokle god živi, nada se i počinje. Uvijek smo na početku. Bez jasne slike pred onim što nas očekuje. Zato su početci izazovni i tajnoviti, ostavljaju istodobno i radost i strepnju.

            Veliki Goethe zapisa: «Što zovemo početkom često je i kraj. I dokrajčiti nešto znači otpočeti.»

            Svjedoci smo novoga početka u policijskoj kapelaniji u Rijeci. Odlukom i imenovanjem vojnoga ordinarija u RH mons. Jure Bogdana uvodimo u službu kapelana don Pavla Mokroga koji će se duhovno skrbiti za policijske službenike, zaposlenike i djelatnike Policijske uprave Primorsko-goranske. Ovaj početak kapelanske službe znači i kraj opsluživanja u policijskoj kapelaniji vojnoga kapelana patra Mirka Vukoje, kojemu ovom prigodom u ime Vojnoga ordinarijata i osobno izričem zahvalnost za dugogodišnju nesebičnost i zauzimanje u radu s policijskim službenicima i djelatnicima ove policijske uprave.  Hvala na otvorenu duhu i vedrini, ljudskoj i svećeničkoj blizini koja svjedoči o Božjoj blizini. Sigurni smo da se na tvoju pomoć i iskustvo, dragi naš pater Mirko, može uvijek računati, što će biti veliki poticaj i vjetar u jedra našemu novom policijskom kapelanu don Pavlu. Itekako bi danas bilo od velike koristi poslušati tvoje savjete i upute, ali kao biskupov izaslanik moram ipak ja uputiti koju prigodnu riječ.

            Promišljajući o dubini i smislu života, onoga što je važno, Meister Eckhart u dijaloškome pristupu pitanja i odgovora zaključuje: «Pitali su mudraca: 'Koji je trenutak u čovjekovu životu najbitniji, koja je osoba najvažnija i koje je djelo najnužnije?' Odgovor je glasio:'Najbitniji trenutak uvijek je sadašnji trenutak, najvažnija osoba uvijek je baš ona koja se sada nalazi ispred tebe, a najnužnije djelo uvijek je ljubav'.»

            Gotovo da nije potrebno ništa dodati. Jasno i jednostavno, da ne može jasnije ni jednostavnije. Život nas često odvodi u nejasnoće i zablude. Kao da nam lako zametne trag i odvede nas  na prečace koji odvode na lutanja, pokatkada i dugotrajna. Zamijenimo vrijedno i nevrijedno, smiješamo sve i ne prepoznajemo razliku. Potrebno je sigurno uporište i bistrina pogleda, srca i oka. Potrebni smo uvijek mudrosti i mudrih, kako nas potiče današnje prvo čitanje:»Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja, i dat će mu se. Ali neka ište s vjerom, bez ikakva kolebanja. Jer kolebljivac je sličan morskom valovlju, uzburkanu i gonjenu. Neka takav ne misli da će primiti što od Gospodina — čovjek duše dvoumne nepostojan na svim putovima svojim.»

            Tražiti dakle mudrost koja od Boga dolazi, ne ljudsku mudrost, mudrovanje ili nadmudrivanje. S povjerenjem, vjerom, bez kolebanja. Bog obilno daje i obasiplje svakoga tko je na putu traženja, uspinjanja i rasta, sazrijevanja koje pokatkada zna biti gorko i mučno, bolno. Ali bez straha i odustajanja, radosno, kako veli sv. Jakov:» Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka.»

            Snažno ohrabrenje i poticaj novomu policijskom kapelanu don Pavlu koji s podosta pitanja i nejasnoća, u svojoj ljudskosti i krhkosti, granicama i darovima započinje novu službu, kao i svima nama. Razne nevolje i kušnje u koje zapadamo utiskuju svoje biljege u naše duše i oblikuju nas, pročišćuju i oplemenjuju, pod uvjetom da ih prihvatimo kao sredstva našega rasta. Na tome putu nikako nismo sami i ne smijemo biti sami. Jedni smo drugima pružena ruka i čvrst oslonac.  Tako je snažan vapaj svetoga Augustina: «Bože, ne tražim lakši teret, već snažnija ramena.»

            Gladni smo i žedni utjehe i razumijevanja, potpore, otvorena srca i ispružene ruke, ramena koja će ponijeti dio naših tereta.

            Božja se snaga razlijeva u srcima onih koji ga traže i pronalaze utočište u Njemu. Bog je toliko blizak čovjeku da je potpuno nevjerojatno ne osjetiti Njegovu ljubav. Isus je posvuda i uvijek očitovao Oca puna ljubavi i sućuti, milosrđa. On je blizi Bog. Učenicima je rekao da mu je žao naroda koji je išao za Njim, slušao Ga, žeđao za riječima utjehe i nade.  Isus se sažalio nad narodom, koji je pritisnut nevoljama, bez orijentacije, izgubljen, gladan i žedan. Treba im uputiti pravu riječ, dati smjernice, pokazati put, nasititi. Ova Isusova rečenica odzvanja u svakome vremenu. Kada god su oni koji traže smisao života izgubljeni i lutaju. Kada god su ljudi gladni i žedni pravednosti, ljubavi, mira, vjernosti, dobrote. Kada god su slomljeni i pogaženi ideali.

            Vidio je Isus silnu glad i žeđ za smislom. Potrebna je narodu riječ utjehe. U Isusu prepoznaju sve ono što im nedostaje, za čim čeznu, nešto trajnije. Isus poziva na bistrinu pogleda, čistoću ruku i srca, ljepotu i snagu riječi.

            I naše vrijeme otkriva veliku glad i žeđ za smislom, za nečim trajnijim, za vrijednostima koje ne prolaze. Vidljiva je neutaživa glad za dobrotom i plemenitosti, ljubavi koja se ne svjedoči i ne potvrđuje samo riječima. Gladni smo zajedništva i razgovora koji oplemenjuju, dobre riječi, jer nas uništava mentalitet crnila, pesimizma, isticanja i veličanja lošega. Prazni smo zbog ispraznih i površnih razgovora, tračeva i klevetanja, bez svjetla i nade.

            Policijski posao, zvanje, kao i svećeničko zvanje poziv su na najuzvišenije ideale. Od jednih i drugih se nerijetko očekuje previše, pokatkada i nemoguće, bez razumijevanja i isprike.

            Dragi naš don Pavle, budi potpora, ohrabrenje, svježina i radost policijskim službenicima i djelatnicima kojima si poslan služiti. Svjedoči i govori im o dostojanstvu i ljepoti, časnome policijskom zvanju koji se ne može platiti, jer nema cijenu, neprocjenjiv je. Svjedoči i navješćuj Božju ljubav očitovanu i po ljudima, da je lijepo i časno biti čovjek, koji ima najviše dostojanstvo, stvorenje neizmjernoga Stvoritelja, Boga ljubitelja čovjeka. Navješćuj Božju blizinu svakomu, da je Bog ljubavi i naklonosti svakomu čovjeku, Bog koji pati zbog ljubavi kada se odbacuje. Da za Boga nema privilegiranih ni isključenih.  Svjedoči za Svjetlo i unosi svjetlo, budeći nadu i radost svima koji ti dođu shrvani i klonuli, beznadni i pritisnuti mrakom svakojakih nevolja i sumnji. Budi utjeha i nada svima kojima sunce davno zađe.

            Savijaj u srcu i brižno njeguj gnijezdo iskrenosti, čestitosti, poštenja, dobrote i nehinjene ljubavi prema svakome policijskom službeniku i djelatnicima koji su ti povjereni i kojima si poslan. Pomaži im otkrivati istinu o sebi i o svemu važnom, napose otkriti konačni smisao. Treba se međutim itekako u svakome pojavku i obličju kloniti sudačke uloge, isključivanja i osude. Naprotiv, svjedoči i navješćuj Boga koji ne odbacuje, ne isključuje, nego je pun sućuti i smilovanja, koji poziva i okuplja, povija i liječi. Posebice traži one koji su daleko i lutaju, kojima je potrebno svjetlo i putokaz. 

            Onaj tko ne poznaje sebe, vlastito srce, ne može znati što se krije u tuđemu srcu, ne može druge poznavati. Tko ne nosi ljubav u vlastitome srcu i ne iskazuje ju ne može očekivati ljubav. Tko nije osjetio milost i veličinu Božje ljubavi ne može se radovati onima koji je traže i koji su spremni na obraćenje. Put do tuđega srca uvijek počinje u vlastitome srcu. Odatle se širi miris, čovječnosti ili podlosti, ljubavi ili zavisti i ljubomore, poniznosti ili oholosti. Ljubav prema Bogu uvijek se mora iskazivati u ljubavi prema čovjeku. Samo tako i najmanje dobro djelo učinjeno ima veliku vrijednost, kao čaša hladne vode.

            Sve ovo je nemoguće bez Božje pomoći i pomoći onih kojima si poslan. Stoga molim sve, posebice načelnika uprave i sve načelnike, policijske službenike i djelatnike, da ti budu potpora i pomoć. Obostrano potpomaganje i rast u dobru.           Neka Bog blagoslovi tvoj novi početak!