Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Propovijed msgr. Jure Bogdana povodom Dana Hrvatske vojske

Utorak, 28. 05. 2024.

Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana povodom

Dana Hrvatske vojske, Dana HKoV-a

i 33. obljetnice ustrojavanja Hrvatske vojske

Zagreb, Crkva Svete Mati Slobode, 27. svibnja 2024.

Obrazac mise: VIII. tjedan kroz godinu, ponedjeljak

1Pt 1, 3-9; Ps 111, 1-2.5-6.9.10c; Mk 10, 17-27.

Uvod u misu

Poštovane obitelji poginulih, nestalih, umrlih branitelja i stradalih civila u Domovinskom ratu, hrvatski ratni vojni invalidi, hrvatski branitelji; poštovani izaslanici: predsjednika Republike Hrvatske, predsjednika Sabora RH, predsjednika Vlade Republike Hrvatske; poštovani potpredsjedniče Vlade RH i ministre obrane gosp. Ivane Anušiću, poštovani gosp. načelniče Glavnog Stožera Hrvatske vojske, poštovani izaslaniče Zapovjedništva Hrvatske kopnene vojske; poštovani časnici, dočasnici i vojnici; poštovani pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova, vlč. župniče Župe Duha Svetoga u „Svetoj Mati Slobode“, braćo svećenici, vojni i policijski kapelani, poštovani i dragi vjernici!

Povodom Dana Hrvatske vojske, Dana Hrvatske kopnene vojske (HKoV) i 33. obljetnice ustrojavanja Hrvatske vojske, sjećamo se povijesnog datuma 28. svibnja 1991. godine, održavanja svečane smotre Zbora narodne garde na stadionu NK Zagreb, u Kranjčevičevoj ulici, kad su hrvatskoj javnosti predstavljene prve brigade Zbora narodne garde. Bila je to prva službena smotra postrojbe koja je predala prijavak predsjedniku Republike. Sam čin označio je povijesno osnivanje Hrvatske vojske u suvremenoj, samostalnoj i neovisnoj državi Republici Hrvatskoj. Predsjednik RH dr. Franjo Tuđman tada je u svome govoru rekao: “Nadam se da ćemo demokratskim putem spriječiti one koji nam žele raditi o glavi. Ali, bude li potrebno branit ćemo svi skupa, do posljednjeg, svoju slobodu i suverenost”.

Hrvatski predsjednik tim je riječima izrazio smisao ustroja i postojanja nacionalne vojske u Republici Hrvatskoj kao i u svim državama svijeta. Drugi Vatikanski Sabor u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu „Gaudium et spes“ kaže: „...Državnici i ostali koji imaju udjela u odgovornosti za državnu zajednicu dužni su štititi dobrobit narodâ koji su im povjereni postupajući ozbiljno u tako ozbiljnim stvarima. Ali, dakako, jedno je poduzeti vojne aktivnosti radi opravdane obrane narodâ a drugo je htjeti podjarmiti druge narode. Niti oružana moć opravdava vojnu ili političku uporabu te moći niti je samim time što je rat nesrećom već buknuo, suprotstavljenim stranama sve dopušteno. Oni pak, koji se služeći domovini nalaze u vojsci, neka se smatraju služiteljima sigurnosti i slobode narodâ; oni uistinu pridonose učvršćenju mira“[1].

Nažalost, u našoj Domovini izbio je teški i krvavi rat. Trebalo je braniti Domovinu, svu njenu imovinu, sve njezine stanovnike. U ovoj svetoj misi mi molimo za sve stradale i nestale u Domovinskome ratu, preminule od posljedica Domovinskoga rata. Neka Bog ljubavi primi njihove duše u vječno zajedništvo u nebu sa svima svetima. Molimo i za pravedni mir među narodima, mir u našoj hrvatskoj domovini, mir u našim srcima i savjestima. Skrušimo se pred Gospodinom. Pokajmo se za svoje grijehe.

Propovijed

Draga braćo i sestre,

1. Evanđelje današnjeg dana donosi nam jedan vrlo zanimljiv susret i razgovor: susret Isusa i toga nekoga. Evanđelje nam ne kaže tko je bio taj netko, no iz ukupnosti teksta saznajemo da se radilo o mladom čovjeku. Ne znamo njegovo ime i prezime, no saznajemo da je taj netko očito bio dobra osoba, osoba sva u zanosu, pobožna osoba. Hiti k Isusu, dotrča mu, baca se pred Isusom na koljena, oslovljava Isusa Učiteljem dobrim, pita ga za prevažnu stvar: a to je kako živjeti na ovoj zemlji da bi se jednom zadobilo život vječni. Evanđelje nam, čuli smo, ovako kaže: „Dok je Isus izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: 'Učitelju, dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?'“ (Mk 10, 17) Važna se stvar događa u ovom susretu: susret dobrog čovjeka koji traži i nalazi Isusa, susret s Isusom čovjeka koji želi pravi odgovor na temeljna pitanja našega života. Očito je taj čovjek uvjeren da je Isus onaj koji na ta pitanja može dati pravi i uvjerljiv odgovor. O tomu susretu ovako govori papa Franjo: „Evanđelje nam ne spominje ime toga mladića što ukazuje da može predstavljati bilo koga od nas. On, osim što posjeduje mnoga dobra, čini se obrazovan i lijepo odgojen, te potaknut zdravom brigom koja ga vodi u potragu za istinskom srećom, to jest, za življenjem u punini. Iz tog razloga on kreće na put da bi susreo Učitelja koji je mjerodavan, vjerodostojan i pouzdan. Takav autoritet pronalazi u osobi Isusa Krista te ga stoga i pita: Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni? (Mk 10,17).“[2] I Gospodin mu odgovara nabrajajući mu zapovijedi iz Zakona. Ovaj mladić mu na sve to kaže: „Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.“ (Mk 10, 20) On je živio čestito, živio je po Zakonu, obdržavao je zapovijedi. Nije živio lakomislenim i neodgovornim životom. Isus ga, čuvši to, kaže Evanđelje, „pogleda, zavoli ga i rekne mu: 'Jedno ti nedostaje: idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu'“ (Mk 10, 21).

2. Gospodinu je draga čestitost ovoga mladića. Njegove zasluge pred Bogom nisu male, nisu zanemarive. On je dobar čovjek. Na tome on može graditi dalje, na tom temelju može se učiniti korak naprijed. To Isus i traži. Zahtjeva od njega korak koji će dirnuti u njegovu slabu točku, a to je njegova snažna navezanost na ono što posjeduje. Navodi ga da iz svijeta svojih netaknutih stečenih zasluga, učini iskorak prema njihovu darivanju drugima. Veli nam o tomu nadalje papa Franjo:„Stoga, Gospodin predlaže drugi korak, a to je prijelaz iz logike 'zasluge' u logiku dara: Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu (Mt 19,21). Isus mijenja gledište: poziva ga na razmišljanje o tomu kako osigurati vječnost, na potpuno darivanje sebe u ovozemaljskom životu, nasljedujući tako Gospodina. To je poziv na daljnji rast, prijelaz iz logike vršenja propisa da bi se zadobila nagrada, na bezuvjetnu i potpunu ljubav. Isus ga traži da ostavi ono što otežava srce i priječi ljubav. Ono što Isus predlaže nije toliko čovjek lišen svega, koliko čovjek slobodan i bogat odnosima. Ako je srce pretrpano dobrima, Gospodin i bližnji postaju samo jedno od mnoštva dobara. Naše previše imati i previše željeti guši srce i čini nas nesretnima i nesposobnima za ljubav.“[3]

3. Draga braćo i sestre, ovo Evanđelje odnosi se i na svakoga od nas. Svi smo mi taj netko iz Evanđelja. Svi se mi trudimo u životu činiti dobro i čestito živjeti. Zasigurno ne manjka zasluga i dobrih dijela koje smo svojim čestitim življenjem zaslužili i stekli. Pred Bogom je to sve itekako značajno. Na tome on može graditi dalje. No, to je tek prvi korak. Gospodin svakom od nas poručuje ono isto što i ovom mladiću: sve ono što jesmo i imamo ne bi nas nipošto smjelo zarobljavati u našim odnosima s Bogom i bližnjima. Bog i bližnji, kako kaže Sveti Otac, nam ne bi smjeli postati „samo jedno od mnoštva dobara“.Valja Bogu dati prvenstvo. Valja mu dati prvenstvo uvijek i u svemu. A to znači odgovoriti na Isusov poziv na nasljedovanje: Dođi i idi za mnom! (Mk 10, 21) Poći za Isusom, znači slobodno se, u vjeri, odlučiti za njega i za njegovo Evanđelje. To znači ući u zajedništvo života s njime, po vjeri i u vjeri. To znači, kako nas uči sveti papa Ivan Pavao II. „biti sukladan s njime“[4] – sukladan u svojim mislima, riječima i djelima, a to znači: u ukupnosti svoga života. Zauzvrat, dobivamo bogat i sretan život. Doista: Slijediti Krista nikada nije gubitak, već je to uvijek neprocjenjivi dobitak. Ali ono zahtjeva odricanje od naših bogastava, od naših navezanosti i naših zarobljenosti. One su često prepreke za naš odlučan i afirmativan odgovor Isusovu pozivu. Ovom bogatom mladiću „srce je podijeljeno između dva gospodara: Boga i bogatstva. Zbog straha od rizika i od gubitka dobara vraća se kući tužan: „On se na tu riječ smrkne i ode žalostan“ (Mk 10,22). Mladić se nije ustručavao postaviti važno pitanje, ali nije našao hrabrosti prihvatiti odgovor, a to je poziv da se „odriješi“ od sebe i svojega bogatstva da bi se „povezao“ s Kristom, te hodio s njim i otkrio istinsku radost.“[5] Bogatstvo koje je ovaj mladić posjedovao spriječilo ga je u nasljedovanju Isusa i učinilo ga žalosnim, a to je bio siguran znak da je bogatstvo koje je posjedovao u stvari posjedovalo njega i učinilo ga zatvorenikom.

4. Draga braćo i sestre, da bismo istinski slijedili Isusa kao pravi vjernici, moramo se odreći svega onoga što nas čini robovima ili zatvorenicima nas samih i naših često puta neupitnih „prioriteta“, naših bogatstava: raznih posjedovanja, ugleda, lagodnosti i bezbrižnosti, egoizama i linija manjeg otpora... Svako takvo bogatstvo koje zauzima prvo mjesto u mome i tvome životu, može biti velika prepreka našoj slobodi za život u vjeri, za život sukladan Evanđelju. Isus se ovdje, kod ovoga mladića dotaknuo one jedine stvari koje se on nije bio spreman odreći. Budimo iskreni: svi mi imamo tu "jednu stvar" od koje se teška srca rastajemo. Potrebno je stoga da se zapitamo danas i ovdje čega bi mi se bilo najteže odvojiti kad bi me Isus zamolio da to učinim? Jesmo li i želimo li biti u potpunosti slobodni ljudi koji se slobodno odlučuju za ispravnu listu prioriteta u našem životu, za prave, trajne i neupitne vrijednosti koje će onda i sve drugo u našemu životu postaviti na pravo i ispravno mjesto. Puno toga posjedujemo, i puno toga nam je dano. No, važno je također zapitati se: posjeduju li nâs one stvari koje posjedujemo? I tako reduciraju našu slobodu, a onda i našu sreću i našu radost, te nas ipak u dubini duše čine žalosnima. Želim večeras da svatko od nas slobodno i svjesno u svom životu prihvati Božji poziv, Božju volju koji on svakom od nas priopćava u našim savjestima, u našim životima. Prihvatiti taj poziv doista nije lako, ali to je onaj jedini pravi put koji nam otkriva istinski smisao i radost života na ovoj zemlji i vodi u posjedovanje sretne vječnosti, baštinu života vječnoga. Amen.