Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Propovijed msgr. Jure Bogdana pred Spiljom ukazanja

Četvrtak, 23. 05. 2024.

Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana na 30. nacionalnom

i 64. međunarodnom vojnom hodočašću u Lurd

Lurd, Spilja ukazanja, 23. svibnja 2024.

2 Kor 1,3-7; Iz 12,11-2-3. 4 bcd.5-6;Mt 5,1-12;

Blažena Djevica Marija Majka Utjehe

Draga braćo i sestre!

1. Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici u ovo drago nam lurdsko svetište u kojemu smo se i ove godine okupili na 64. međunarodnom vojnom hodočašću koje je istodobno i naše 30. hodočašće - hodočašće katoličkih vjernika iz Hrvatske vojske, policije i branitelja.

Papa Benedikt XVI. za svoga posjeta Lurdu prigodom obilježavanja 150. obljetnice Gospinih ukazanja u svojoj je propovijedi održanoj ovdje 14. rujna 2008. rekao i sljedeće: „Primarna je zadaća lurdskoga svetišta biti mjesto susreta s Bogom u molitvi i mjesto služenja braći, osobito za prihvat bolesnika, siromaha i svih onih koji trpe. Na ovom mjestu Marija nam dolazi kao majka, uvijek dostupna za potrebe svoje djece. Kroz svjetlo koje prosijava iz njezina lica otkriva nam se Božje milosrđe. Dopustimo da nas dotakne njezin pogled: on nam govori da smo svi ljubljeni od Boga, nikad napušteni!“[1] Kako je to utješno čuti. Kako je to utješno znati! Kroz svjetlo Marijina lica progovara nam Božje milosrđe; njezin nam majčinski pogled govori da nas sve Bog ljubi i da nikada nismo napušteni! To je istina na kojoj sa sigurnošću možemo graditi zdanje našega života. Nećemo se sigurno prevariti, ako tako postupimo! Bog nas tješi, draga braćo i sestre! I to uvijek i trajno. Bog nas tješi, čuli smo u Poslanici svetog Pavla Korinćanima,„u svakoj našoj nevolji“ (2 Kor 1, 4). A njih u našem životu ne manjka. Upravo se ovdje u Lurdu stvarnost ljudskih nevolja na poseban način može doživjeti i osjetiti. Ali, istodobno, ovdje se može snažno osjetiti i doživjeti i čudesna snaga Onoga koji je, kako Pavao reče, „Otac milosrđa i Bog svake utjehe“ (2 Kor 1, 3).

2. Svi znamo, naš je ljudski život prečesto izložen mnogim izazovima i poteškoćama koje nas pritišću, koje nas žaloste, koje nam uzrokuju boli i patnje. To je tako na ovom svijetu. On nije idila u kojoj živimo netaknuto i bez poteškoća. Više sliči areni u kojoj se iz dana u dan hrvamo i dobivamo udarce koji počesto prijete da nas do krajnosti poraze i onesposobe. Bilo da se radi o bolestima, bilo da se radi o materijalnoj ili duhovnoj bijedi, bilo da se radi o nesigurnostima razne vrste ili pak o obiteljskim poteškoćama, o tegobama i opasnostima svakodnevnog profesionalnog života na našem radnom mjestu... Borba je stalna. No, u toj borbi nismo sami. Nikad nismo napušteni. Gospodin je s nama! Štoviše: Ne samo da je On s nama; nego je On u nama. On je živ u našim životima, prisutan u nama snagom svoje milosti. Zato naše nevolje nisu samo naše - one su i Kristove; I naše patnje, nisu samo naše - one su i Kristove. Sveti Pavao nam o tomu izričito kaže, čuli smo, da su „obilate patnje Kristove u nama“ (2 Kor 1, 5), ali – i to je ona velika utješna istina! – „po Kristu (je) obilata i utjeha naša“ (2 Kor 1, 5). Jer, kršćaninu je u ovomu životu sve zajedničko s Kristom. I uvijek smo Kristovi. I u radosti i u žalosti, i u tjeskobi i u nadi, i u zdravlju i u bolesti, i u životnim usponima i u padovima, u životu i u smrti – Uvijek smo Gospodinovi! Pavao će o tomu kratko, ali snažno reći: „Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo.“ (Rim 14, 8). Naša je utjeha – poručuje nam papa Franjo – osobito u trenutku naše kušnje znati da ova dolina našega života „otkako ju je Isus prešao, više nije pusta, nego je blagoslovljena prisutnošću Sina Božjega. On nas nikada neće napustiti! To se neće dogoditi u vrijeme kušnje i napasti jer Krist je već uzeo na se teret križa i zove nas da ga nosimo s Njime, prepuštajući se s povjerenjem Očevoj ljubavi. On je s nama kada nam daje život, s nama je tijekom života, s nama je u radosti, u kušnjama, u žalosti, u porazima, kad griješimo, uvijek je s nama jer je Otac i ne može nas napustiti”[2].

3. Draga braćo i sestre, Gospodin od nas očekuje da mu u vjeri predamo sav svoj život, kako bi ga on mogao ispuniti i trajno ga preobražavati snagom svoje milosti. On je onaj koji nas u potpunosti razumije, napose u našim nevoljama. Pristajući po svom utjelovljenju, u svom ljudskom tijelu, biti supatnikom s nama ljudima uzevši na sebe sve naše ljudske boli, postao je i našim jedinim pravim liječnikom i tješiteljem, čija je patnja postala ljekovita ljudskomu rodu. „Doista“, poručuje namPoslanica Hebrejima, „u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći“ (Heb 2, 18). On je onaj milosrdni Samaritanac koji se sagiba nad našim ranjenim i ugroženim egzistenicijama koje su često i ostavljene i zanemarene i odbačene, da nas pridigne, da nam povije rane, da se za nas pobrine i da nas spasi. Krist Gospodin je „liječnik koji liječi sve bolesti, iscjeljuje čovjekovo tijelo i dušu.“[3] On je medicus i medicina, liječnik i lijek. On sam, Isus Krist, je naša utjeha. Pa ako nas ovaj svijet i ožalošćuje, a on to čini često, na razne načine i na raznim područjima našega života, Gospodin nam, čuli smo u današnjem Evanđelju, poručuje: „Blago ožalošćenima, oni će se utješiti!“ (Mt 5, 4). Po Djevici Mariji, Bog nam je poslao tu Utjehu.[4] On je utjeha svakomu od nas i utjeha cijeloga svijeta. On nas trajno tješi, a najviše i najučinkovitije po zagovoru Njegove i naše Majke Marije u čijem se lurdskom svetištu nalazimo. Ovo sveto mjesto, mjesto je posebne utjehe za svakog od nas. Zato u njega rado i često hodočastimo. Zato rado i često u njega svake godine dolaze miljuni hodočasnika. Ona, Gospa, koja je, kako Crkva moli, pod križem Sinovim dok je trpjela najljuće boli, bila utješena nadom njegova uskrsnuća[5], tu utjehu baš ovdje, u Lurdu, želi svojim majčinskim zagovorom kod svoga Sina i svima nama darovati, i tako nas utješiti: „Na putovima naših života, tako često mračnim, ona je svjetlo nade koje nas rasvjetljuje i vodi na našem putu. Svojim 'da', velikodušnim darivanjem same sebe, otvorila je Bogu vrata našega svijeta i naše povijesti. I poziva nas da živimo poput nje u nepobjedivoj nadi, odbijajući slušati one koji tvrde da smo zarobljenici sudbine. Ona nas prati svojom majčinskom prisutnošću usred događaja iz života pojedinaca, obitelji i naroda. Sretni su muškarci i žene koji se pouzdaju u Onoga koji nam je, u trenutku kad je žrtvovao svoj život za naše spasenje, dao svoju Majku da nam bude Majka!“[6] Sveta Marijo, Majko utjehe, moli za sve nas. Amen.