Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Propovijed msgr. Jure Bogdana u Crkvi svete Bernardice

Nedjelja, 26. 05. 2024.

Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana na 30. nacionalnom

i 64. međunarodnom vojnom hodočašću u Lurd

Lurd, Crkva svete Bernardice, 25. svibnja 2024.

Obrazac mise: Kvatre-ljetne, Misa za posvetu ljudskoga rada

2 Sol 3, 6-12.16; Ps 127, 1-2; Mt 25, 14-30.

„U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti!

Uđi u radost gospodara svoga“ (Mt 25, 23)

Draga braćo i sestre,

1. Evanđelje koje smo upravo navijestili stavlja danas pred nas prispodobu o čovjeku – gospodaru koji je odlazio na put i koji prije toga svojim slugama daje svoj imetak - talente. Evanđelje kaže da je svakomu od njih dao različito: „Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti.“ (Mt 25, 15). Za gospodarove odsutnosti, sva trojica slugu imaju jasan i zahtjevan zadatak: moraju taj imetak oploditi. I čuli smo: Prvi i drugi sluga udvostručuju početni kapital; treći, međutim, zbog straha da sve ne izgubi, zakopava talent u rupu u zemlji. I što se na koncu događa? Po gospodarovu povratku, prva dvojica primaju pohvalu i nagradu. Treći, pak, koji vraća samo primljeni novac, biva prekoren i kažnjen. Značenje i poruka ove prispodobe su slijedeći: Gospodar iz prispodobe predstavlja Isusa, sluge smo svi mi, a talenti su dobra koja nam je Gospodin povjerio. Svakomu od nas daje primjerenu mjeru: onoliko koliko možemo i koliko smo kadri. Ta je raspodjela stvar Božje odluke i prosudbe. A koja su to dobra - talenti koja nam Gospodin povjerava? Papa Franjo na to pitanje ovako odgovara: „Njegova riječ, euharistija, vjera u nebeskog Oca... ukratko, mnogo toga, njegova najdragocjenija dobra. To je baština koju nam on povjerava. Ne samo zato da je čuvamo, nego i da je umnožimo! Dok u svakodnevnom govoru – nastavlja Sveti otac – izraz 'talent' označava neku istaknutu osobinu pojedinca – primjerice talent u glazbi, sportu i tako redom – u prispodobi talenti predstavljaju Gospodinova dobra, koja nam on povjerava da ih uvećamo."[1] Svatko od nas je sluga toga velikodušnog Gospodara koji obilato dijeli od svoga imetka. Svatko od nas ima zadatak i poslanje odgovorno upravljati primljenim darovima te se truditi da ih uvećavamo.

2. Draga braćo i sestre! Gospodinova velikodušnost nije upitna. Ona je uvijek ista: stalna, bezuvjetna, puna povjerenja prema nama. Ono što je upitno jest naš odgovor na takvu Božju velikodušnost i povjerenje koje nam On iskazuje. U tomu smo često skloni mjeriti se u odnosu na druge i ono koliko su oni primili, i zašto su oni toliko primili; u tomu smo tako često i neodlučni i lakomisleni; u tomu smo često i lijeni, pa i zli. Veličina ljudske osobe nije jednaka primljenim darovima. Postoje ljudi koji su dobili puno i uzvratili puno, ali postoje i ljudi koji su dobili puno, a uzvratili su vrlo malo, kao što postoje ljudi koji su dobili manje i uzvratili puno. U svakom slučaju, to malo i toliko primljenih darova ne može se vrednovati našim uobičajenim ljudskim načinom mjerenja i vrednovanja stvari. Jer ono što čovjeka čini velikim i što preobražava ovaj svijet jest vjera koja djeluje kroz ljubav. A upravo to je nedostajalo onome tko je dobio jedan talent. „Rupa koju je iskopao u zemlji 'zli i lijeni sluga' (r. 26) – kaže papa Franjo - označava strah od opasnosti koja blokira kreativnost i plodnost ljubavi. Jer strah od rizika koje sa sobom donosi ljubav nas blokira. Isus ne traži od nas da čuvamo njegovu milost u sefu! Isus to ne traži od nas, već želi da je koristimo na korist drugih. Sva dobra koja smo primili služe tome da ih damo drugima, i tako rastu. To je kao da nam kaže: 'Evo ti moje milosrđe, moja nježnost, moje opraštanje: uzmi ih i obilno dijeli drugima.' A mi, što smo mi učinili? Koga smo 'zarazili' svojom vjerom? Koliko smo osoba ohrabrili našom nadom? Koliko smo ljubavi dijelili s našim bližnjim? Bilo bi dobro da si postavimo ta pitanja. Svaka sredina, pa i najudaljenija i najnedostupnija, može postati mjesto gdje talenti mogu uroditi plodom. Ne postoje situacije ili mjesta koja mogu spriječiti kršćansku prisutnost i svjedočenje. Svjedočenje koje od nas Isus traži nije zatvoreno, već je otvoreno, ovisi o nama“[2] – poručuje nam Sveti otac.

3. Sabrani na molitvu u Gospinome Lurdu, u bazilici posvećenoj svetoj Bernardici Soubirus, potaknuti Evanđeoskom riječju, pitamo se: Koga smo to mi "zarazili" svojom vjerom? Koliko smo osoba ohrabrili našom nadom? Koliko smo ljubavi podijelili s našim bližnjima? To se pitamo promatrajući život ove drage nam svetice. Ljudski gladajući, primila je malo talenata. Bila je dugo vremena nepismena djevojka koja je znala komunicirati samo u svom rodnom dijalektu. Škola joj je teško išla; počela ju je pohađati u odraslijoj dobi sjedeći, neuka i već odrasla, među puno mlađim djevojčicama. Zbog svoga sporog i teškog učenja bila je predmetom ismijavanja svojih učiteljica i svojih kolegica. Francuski književni jezik svladavala je s velikim teškoćama. Uz to, bila je vrlo krha zdravlja. Često je pobolijevala, a tijekom cijeloga života imala je napadaje astme. Siromaštvo, bolest i trpljenje obilježili su njezin život. Pa i kada je ušla u samostan, trebala je podnositi ponižavanja i omalovažavanja, kako bi je sestre kao “vidjelicu iz Lurda” očuvale od oholosti. Zbog njezine bolesti zavjeti su joj bili odgođeni. Tek kad joj je život bio ugrožen, nije joj se više moglo uskratiti polaganje zavjeta. Tako je prvo zavjetovanje mogla položiti 25. listopada 1866. godine, i to kao zavjete pred smrt. Pa i svečani zavjeti kao konačna odluka za život u redovničkoj zajednici, bili su joj odgođeni radi teške bolesti. Uz već spomenutu astmu, Bernardica je bolovala od sušice (tuberkuloze) kostiju, te je triput primila sakrament bolesničkog pomazanja. U samostanu je vršila skromnu službu sakristanke. Shrvana teškim disanjem, srčanim smetnjama i velikim bolovima u kostima, Bernardica je 16. travnja 1879. u 31. godini života podlegla svojim patnjama. Jedan novinar je prigom njezine smrti napisao: “U njezinim patnjama kao da se Nebo spustilo na zemlju.”[3]

4. Rekli bismo, ljudski prosuđujući, kako je samo malo i kako skromnih talenata posjedovala ta siromašna djevojka iz ovoga, tada zabačenog gradića u kišovitim francuskim Pirenejima?! No, ljudsko gledanje nije i Božje gledanje. I ljudski puti često nisu i Božji putovi. Bog ima svoje načine gledanja i postupanja. U čemu je dakle tajna upravljanja talentima ove velike svetice? Što je to ona umnožila? Čime je to ona odgovorno upravljala da su njezini talenti bili tako umnoženi da ih do danas uživa i divi im se cijeli svijet? Odgovor na to pitanje glasi: Bernardica je velikodušno odgovorila na Isusov zahtjev iz današnjeg Evanđelja koji ne traži od nas da čuvamo njegovu milost u sefu, već želi da je koristimo na korist drugih. To je ona činila! Milosti koje je primila od Gospodina po posredovanju njegove Majke Marije ona je velikodušno podijelila s drugima, sa cijelom Crkvom, sa cijelim svijetom... Ona je u svojoj poniznosti znala i bila svjesna koji su joj i koliki talenti povjereni, ali je jednako tako znala da uvijek, zaista uvijek možemo težiti što većoj i što snažnijoj ljubavi, i to ljubavi bez mjere. Jer ljubav nema granica. Štoviše, ona je znala da Bog osnažuje naše talente i kroz njih djeluje prema mjeri naše ljubavi. Kroz tu je ljubav djelovala, progovarala njezina vjera; kroz tu ljubav svete male Bernardice, njezinu ljubav prema Bogu i prema bratu čovjeku, progovarala je i njezina snažna nada - svim ljudskim preprekama i poteškoćama unatoč, kojih u njezinom životu nije nedostajalo. Koliko nas je samo u Crkvi, koliko nas je u cijelom svijetu a koje je ta velika - mala svetica"zarazila" svojom vjerom? Koliko nas je samo koje je ona ohrabrila svojom nadom? Koliko je samo znakove svoje ljubavi već na ovoj zemlji, a iz neba još osobito, podijelila i dijeli sa svima nama?

Draga braćo i sestre, neka nam primjer i zagovor svete Bernardice pomogne da ozbiljno shvatimo i prihvatimo Kristovu poruku iz današnjeg Evanđelja. To znači: da ne sakrivamo svoju vjeru i svoju pripadnost Kristu, da ne zakopavamo u zemlju riječ Evanđelja, već da se ona pronosi u našem životu, u našim odnosima, u našim konkretnim životnim situacijama, kao snaga koja krijepi, koja čisti, koja obnavlja... Da sve učinimo da talenti, darovi koje nam je Gospodin dao budu za druge, da rastu, da urode plodom, da urode našim svjedočenjem. Ukratko: da svojim životom opravdamo golemo povjerenje koje je Bog položio u svakoga od nas.  Ne razočarajmo ga! Ne dopustimo strahu da nas prevari, već na povjerenje uzvratimo povjerenjem![4] „Djevica Marija utjelovljuje taj stav na najljepši i najpotpuniji način. Ona je primila i prihvatila najuzvišeniji dar, Isusa osobno, i dala ga čovječanstvu velikodušna srca. Nju zamolimo da nam pomogne da budemo ‘dobri i vjerni sluge’ kako bismo sudjelovali ‘u radosti našega Gospodina’.“[5] Amen.