Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Propovijed na 23. hodočašću hrvatskih vatrogasaca

Nedjelja, 29. 05. 2022.

msgr. Jure BOGDAN, vojni ordinarij u RH

Marija Bistrica, 29. svibnja 2022.

VII. VAZMENA NEDJELJA

Post 2, 18-24; Ps 128, 1-6; Heb 2, 9-11; Mk 10, 2-16;

Draga braćo i sestre

Poštovani i dragi vatrogasci

1. Danas ste se okupili u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke kako biste svoj život i srce, svoje obitelji i prijatelje preporučili Blaženoj Djevici Mariji. Kada nešto predamo Mariji, možemo biti sigurni da se nalazi u najboljim rukama jer Marija sve što ima prikazuje svome božanskom Sinu Isusu Kristu. Zato pred Majku Mariju uvijek stupamo otvoreno i iskreno, konkretno i pouzdano. Pred njom ne trebamo glumiti jer ona se uvijek s velikom ljubavlju i suosjećanjem brine za nas. Ona će nam pokazati istinski i životvorni put koji preko tolikih Getsemanijâ i Kalvarijâ ovoga svijeta vodi do svjetlosti uskrsnoga jutra.

Vaša profesija i djelovanje na osobit je način u službi života. Vi ne dovodite ljude u opasnost, nego ih spašavate iz bezizlaznih situacija. Vi ne potpirujete vatru među ljudima, nego gasite požare. Vi ne gledate vlastitu korist i dobrobit, nego se velikodušno izlažete opasnostima kako biste drugome pomogli. Službu vatrogasca s punim pravom možemo nazvati duboko ljudskom i kršćanskom.

2. Današnja nam čitanja žele otvoriti oči za novi život koji nam je darovan Kristovom mukom, smrću i uskrsnućem, a čiji dionici postajemo po svetim sakramentima.

Prvo čitanje iz Djela apostolskih govori o mučeničkoj smrti svetoga Stjepana. Stjepan je u Crkvi imao službu đakona. Poput vas vatrogasaca njegovo je djelovanje bilo usmjereno na dobrobit bližnjih. Tu je službu ispunio vjerno do kraja, žrtvujući se i moleći za neprijatelje. „Gospodine ne uzmi im ovo za grijeh“ (Dj 7, 60). Sveti Stjepan prvomučenik uzor je hrabrog i nepokolebljivog muža koji nogama čvrsto stoji na ovoj zemlji, a srcem je ukorijenjen u nebesima.

Drugo čitanje iz Knjige Otkrivenja pokazuje nam koja su prva načela i posljednji kriteriji našega rasuđivanja i naših odluka: „Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak! (…) Ja sam korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica. (…) Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!“ (Otk 22, 13.16.17).

Konačno nam evanđelje otkriva u Isusovoj molitvi na Posljednjoj večeri koji je cilj našega ovozemnog putovanja: „Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi. (…) Da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.“ (Iv 17, 21.26). Ljubav Presvetoga Trojstva vječna je, neraskidiva i velikodušna. Po Duhu Svetom ulazimo u zajedništvo te ljubavi. Ako smo zaista djeca Božja, udovi otajstvenog Tijela Kristova i hram Duha Svetoga, onda će se to konkretno pokazati u našem životu, u našim svakodnevnim odlukama i djelovanju. Samo tako možemo biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Kršćanin promiče život, solidaran je, prilazi drugome u nevolji, želi pomoći i uzdići, a ne odbaciti i poniziti. No, upravo to poslanje kršćanina u svijetu zahtijeva jasan i čvrst stav koji odbacuje trule kompromise, a promiče istinu u ljubavi.

3. Živimo u vremenu zadivljujućeg znanstvenog i tehnološkog napretka. Nijedna generacija u povijesti čovječanstva nije raspolagala sredstvima i potencijalima koje mi danas imamo. Tehnologija i medicina uvelike su podigle životne standarde i produžile životni vijek. Otvorili su se novi horizonti ljudske komunikacije i međusobnog povezivanja putem interneta i društvenih mreža. Znanstvena istraživanja prodiru u sve dimenzije našega svijeta, od elementarnih čestica do galaksija, od subatomarnih procesa do Velikog praska.

Dok se tako divimo dosezima ljudskog uma i umijeća, neminovno postavljamo pitanje koje su već prije šezdesetak godina postavili oci Drugog vatikanskog sabora: „Čemu te pobjede koje su postignute uz tako visoku cijenu?“[1] Unatoč svim prednostima znanstveno-tehničke spoznaje, ipak svi osjećamo da nam se svakodnevno događa velik propust na ljudskoj, egzistencijalnoj i etičkoj razini: Dok spoznajemo najudaljenije planete, zaboravljamo potrebe braće i sestara koji nas okružuju, kako reče papa Franjo jednom zgodom.[2]

4. U čemu se sastoji taj zaborav? Evo tek jednog primjera: Dok se radujemo otkriću vode na Marsu i eventualnoj mogućnosti bakterijskoga života u svemiru, neki u fetusu i embriju vide samo nakupinu stanica, nekakvo nepoželjno tkivo koje se po potrebi može odstraniti, a ne početak novoga ljudskog života. Dok bismo za eventualno otkriće inteligentnog života na drugim planetima dotičnom znanstveniku dodijelili Nobelovu nagradu, neki doživljavaju dijete u utrobi majke kao prijetnju pravu na samoodređenje. Dok hvalimo i plješćemo znanstvenicima koji se, prizivajući se na svoju savjest, suprotstavljaju proizvodnji i uporabi atomskog i drugog oružja masovnog uništenja, neki osuđuju liječnike i medicinske sestre koji se pozivaju na to isto pravo prigovora savjesti. Zar može opstati društvo koje je na takav način u sebi podijeljeno? Kako to da jasno vidimo ono što je od nas udaljeno milijarde svjetlosnih godina, a ostajemo slijepi za ono konkretno, životno pred našim očima, na dohvat ruke?

5. Upravo iz ljubavi prema bližnjemu, Katolička Crkva, zajedno sa svim ljudima dobre volje koji se ispravno služe naravnim svjetlom razuma, uporno naglašava svetost ljudskoga života od trenutka začeća do prirodne smrti: „Od trena kad je jajašce oplođeno započinje nov život koji nije ni očev ni majčin, nego život novoga ljudskog bića koje se samo za sebe razvija. Nikad neće postati ljudsko ako to već nije od tada. Toj očevidnosti svih vremena suvremena genetika pruža dragocjene potvrde. Ona je utvrdila da je tu od prvoga časa utvrđen program onoga što će biti to biće: čovjek, baš taj čovjek – jedinka sa svim poznatim značajkama koje su jasno određene. Nakon oplodnje počela je pustolovina jednoga ljudskog života, gdje svaka od velikih sposobnosti zahtijeva vrijeme da se ostvari i da uzmogne djelovati.“[3]

Dakle, prirodoslovne nam znanosti pokazuju da je u zigoti, tj. u stanici koja nastaje stapanjem muške i ženske spolne stanice, već uspostavljen identitet nove jedinke ljudske vrste, novoga ljudskog bića. Zdravorazumski je očito da tom još nerođenom, ali već živom ljudskom biću moramo pristupati sa svim poštovanjem i ljubavlju koje dugujemo svakoj ljudskoj osobi: „Ljudsko biće mora se poštivati i s njime valja postupati kao s osobom od samoga njegova začeća, pa mu se stoga od toga istog časa moraju priznati prava osobe, medu kojima je prije svega nepovredivo pravo svakoga nevinog ljudskog bića na život.“[4] Stoga svaki čovjek koji se ispravno služi razumom može spoznati da je namjerni pobačaj užasan zločin počinjen nad nevinim bićem koje nema nikakve mogućnosti samoobrane.       

6. Iz toga također neminovno slijedi da medicinsko osoblje ima neotuđivo pravo na prigovor savjesti. Već je u antičko doba Hipokratova zakletva od svakoga liječnika tražila bezuvjetno poštivanje ljudskoga života i njegove svetosti. „Omogućiti smrt ne može se nikada smatrati medicinskom skrbi (…); to je, prije svega, nijekanje zdravstvene struke koja se ocjenjuje kao posvemašnji i čvrst 'da' životu.“[5] Na to je upozorio i Sveti Otac protekle nedjelje kada je na kraju molitve Kraljice neba pozdravio sudionike hoda za život u Rimu; tom je prigodom rekao: „Zahvaljujem vam na vašem predanom zalaganju u korist života i u obrani prigovora savjesti, kojeg se često pokušava ograničiti. Posljednjih je godina, nažalost, došlo do promjene općeg mentaliteta i danas smo sve skloniji mišljenju da je život dobro kojim potpuno raspolažemo, kojim možemo manipulirati kako nam se prohtije, donositi djecu na svijet ili umirati kad i kako nam se svidi, kao rezultat individualnog izbora. Sjetimo se da je život Božji dar! On je uvijek svet i nepovrediv i ne možemo ušutkati glas savjesti.“[6] Pridružimo se, stoga, apelu pape Franje i poduprimo naše liječnike i medicinske sestre kada koriste svoje pravo na prigovor savjesti.

7. Ako znanstvenim i zdravorazumskim filozofskim spoznajama o početku ljudskoga života pridodamo objavljenu vjersku istinu da je svaki čovjek od Boga obdaren duhovnom dušom te stvoren na sliku i priliku Božju, onda moralna obveza poštivanja dostojanstva nerođenoga života dobiva još veću težinu i važnost.

To uključuje da se kao kršćani svesrdno zalažemo da se pomogne ženama trudnicama koje se nađu u izazovnim i teškim situacijama. Nažalost, prečesto će se trudnicama od strane njihove okoline i određenih ideoloških skupina nametati pobačaj kao naizgled najbolje rješenje i jedini izlaz iz njihovih problema. Prečesto će se tim ženama pokušati sugerirati iskrivljen osjećaj sućuti prema bolesnom djetetu te predstaviti pobačaj kao čin milosrđa.

Stoga, kao kršćani nećemo se zaustaviti tek na samoj konstataciji da je pobačaj veliko zlo, nego poput vatrogasaca kojima je dužnost gasiti požar stavit ćemo se u službu i majke i djeteta kako bismo čuvali i podupirali kulturu života nasuprot destruktivne kulture smrti. Sveti papa Ivan Pavao II. ustrajno nas je pozivao i poticao da konkretno i izravno služimo Evanđelju života, „što se izražava osobnim svjedočanstvom, različitim oblicima volonterske službe, društvenim animiranjem i političkim angažmanom“[7]. Svatko od nas može postati promicatelj kulture života u svom svakodnevnom obiteljskom i radnom okruženju. Prijateljski savjet izrečen ženi trudnici u ljubavi u pravi trenutak, ljudska sućut i konkretna potpora mogu spasiti tolike živote nerođene djece, a trudnicama vratiti povjerenje da ima smisla ostvariti se u majčinstvu.

8. Okupljeni danas u domu naše nebeske Majke i najvjernije Odvjetnice, upravimo joj svoja srca i molimo riječima dragog nam bistričkog hodočasnika, svetog Ivana Pavla Drugog:

O Marijo, Majko živih,

pogledaj beskrajan broj djece kojima je zabranjeno roditi se,

siromaha kojima je onemogućeno živjeti,

muževa i žena žrtava nečovječnog nasilja,

starih i bolesnih ubijenih ravnodušnošću ili lažnim sažaljenjem.

Učini da mi koji vjerujemo u tvoga Sina

znamo smjelo i s ljubavlju navijestiti ljudima našega vremena Evanđelje života.

Isprosi nam milost da ga primimo kao uvijek novi dar, radost da ga sa zahvalnošću slavimo kroz čitav svoj život i hrabrost da za nj svjedočimo djelotvornom upornošću, da bismo izgradili zajedno sa svim ljudima dobre volje civilizaciju istine i ljubavi, na hvalu i slavu Boga, stvoritelja i ljubitelja života.[8]

Majko Božja Bistrička, Kraljice Hrvata, najvjernija Odvjetnice, na braniku stoj,  čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!