Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Propovijed na blagdan bl. Alojzija Stepinca

Utorak, 22. 02. 2022.

„Svjedočanstvo naše savjesti“

msgr. Jure Bogdan, vojni ordinarij u RH

Dan kapelanije HKoV, Karlovac, 10. veljače 2022.

2 Kor 1, 3-7.8b-9.12;Ps 16,1-2a.5.7-11; 1 Pt 3, 14-17

Draga braćo i sestre,

1. “A ovo je naša slava: svjedočanstvo naše savjesti da smo u svijetu živjeli – osobito prema vama – u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti” (2 Kor 1, 3-7. 8 b-9.12) piše sveti Pavao u drugoj poslanici Korinćanima. U svijetlu ovih riječi apostola Pavla promatramo život i djelo blaženoga Alojzija Stepinca.

Dvadeseto stoljeće izuzetno je bremenito razdoblje za hrvatski narod i za naše prostore. Stoljeće je to u kojem se kod nas i u neposrednoj blizini vodilo pet krvavih ratova: dva tzv. Balkanska rata, Prvi i Drugi svjetski rat i Domovinski rat. Životni tijek Alojzija Stepinca iz Brezarića u župi Krašić u Hrvatskoj trajao je 62 godine, (8.V.1898. - 10.II.1960.). Proživio je četiri rata. Za svećenika je zaređen u 33. godini života. Nepune četiri godine je djelovao kao svećenik (26.X.1930. do 24.VI.1934.). Dvanaest godina je vršio biskupsku službu u Zagrebu (1934. - 1946.) i potom je četrnaest godina bio u zatočeništvu, najprije u Lepoglavi (19. X 1946. - 5.XII. 1951.) i onda u rodnome Krašiću (1951. - 1960). Postao je kardinalom 12.I.1953. Preminuo je “in fama sanctitatis” na današnji dan prije 62 godine (10.II.1960.). Sveti Ivan Pavao II. papa, proglasio ga je blaženim u Mariji Bistrici prije 24 godine (3. listopada 1998.).

2. „Fiat voluntas Tua“ (Budi volja Tvoja!) posljednje su riječi što ih je u Krašiću na bolesničkoj postelji, pri punoj svijesti izgovorio zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac, 10. veljače 1960., nekoliko trenutaka prije smrti, u 62. godini života[1]. Krašićki župnik Josip Vraneković, svjedok njegove smrti, zapisao je tada u svoj „Dnevnik“: „S molitvom na ustima i srcu, svjestan u vjeri kuda ide, pošao je na sud Božji“…. „Bogu se predao, govoreći: 'Fiat voluntas Tua.' Ovo je smrt pravednika. I mi tu ponavljamo: 'Deo gratias.' i 'Blagoslovljen Bog u svojim svecima.'“[2]

Nakon smrti njegov grob u zagrebačkoj prvostolnici postao je mjesto tihe molitve, pobožnosti, hodočašća. Glas o svetosti i mučeništvu davno je nadišao zagrebačku nadbiskupiju i nezaustavljivo se širi…. Nakon pomnog istraživanja i proučavanja cjelokupnog života, djelovanja, prosudbi o pisanim djelima, izgovorenim riječima, mučeništvu, štovanju nakon smrti, Crkva je donijela svoj sud o uzdignuću na čast oltara - beatifikaciji nadbiskupa Alojzija Stepinca. Nadbiskup Stepinac je često propovijedao, držao govore, pisao okružnice, a iz zatočeništva napisao je mnoštvo pisama[3]. Kako iz njegova cjeloživotnog djelovanja u svakodnevnome životu tako i iz njegove pisane ostavštine proizlaze tri konstante:

- Bogoljublje: poštovanje Božjeg zakona koje se očituje u cijeloj prirodi i u čovjeku, osobito u čovjekovoj savjesti po kojoj je odgovoran pred ljudima i pred Bogom. On se zauzimao za Božja prava na zemlji. „Postao je nadasve odvjetnikom Božjim na ovoj zemlji, jer je branio pravo čovjeka da živi s Bogom, branio je Božji prostor na ovoj Zemlji!“ rekao je o Stepincu kardinal Joseph Ratzinger 15. veljače 1998. u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu;

- Čovjekoljublje: poštovanje prema svakom čovjeku, narodu, koje god rase, boje, jezika i vjere bio. Na optužbe da je pristaša rasizma i da nije ustao protiv rasnih zakona donosimo izvadak iz propovijedi u jeku II. Svjetskoga rata, u Zagrebačkoj katedrali 31. listopada 1943. godine: „Odgovorit ćemo konačno onima, koji nas optužuju, da smo pristaše rasizma, jer kako vidite katolička je Crkva u nečijim glavama za sve kriva. Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A to stanovište je kratko i jasno. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako se koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz Centralne Afrike kao Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna razlike čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka Katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja, za koja vrijede riječi – i u laži su kratke noge!“ … „Katolička Crkva ne može priznati, da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje oboružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom. Mi ne možemo odobriti da se ubijaju nevini zato što je možda tkogod iz zasjede ubio jednog vojnika. Pa bio on i najplemenitije rase. Sistem strijeljanja stotina talaca radi zločina, kojem se ne može otkriti krivca poganski je sistem, koji nikada nije urodio dobrim plodom niti može uroditi.“[4]

- Rodoljublje: poštovanje vlastita hrvatskog naroda iz kojega je potekao, kojim se ponosio i za koji se molio i patio. “Ako je istina kao što jest, da je ljubav prema narodu iz kojeg smo nikli postulat naravnog zakona, onda nema sumnje, da je ta ljubav samim prstom Božjim upisana u naša srca. I, ako je istina, kao što jest, da je začetnik naše svete vjere, koju ispovijedamo, sam Bog, onda je sigurno, da za razumna čovjeka nema sukoba između ljubavi prema svetoj vjeri i ljubavi prema svome narodu, kad obje rođene sestrice izviru iz Božjeg bića kao jedinstvena izvora”[5], rekao je 1941. godine.

Propovijedi i govori bl. Stepinca trajno vrijede i zauzimaju svoje učiteljsko mjesto u Crkvi.

3. Zasebno poglavlje Stepinčeva djelovanja je svakako i vojska. Sam je bio u vojsci upravo ovdje u Karlovcu potom u Rijeci i onda na bojištu u vrijeme I. svjetskoga rata. Kao zagrebački nadbiskup bio je vojni vikar u godinama prije II. svjetskoga rata i za vrijeme samoga rata. O službi vojnog vikara u svome govoru na sudu 1946. hrabro je progovorio: „Kao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat“. …. „Ja sam bio vojni vikar za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8 do 9 godina. No nije došlo do definitivnog rješenja. To je pitanje konačno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom koji je stvoren teškom mukom, svečano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulicama beogradskim. Kad je rat Jugoslavija – Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju“[6].

Stepinac se više puta susreo s vojnicima i časnicima i upućivao im svoju riječ.

U nagovoru pitomcima vojne akademije, u crkvi sv. Antuna u Zagrebu, 31. listopada 1941., on govori o odlikama koje bi trebale resiti buduće hrvatske časnike:

„Pravog čovjeka, a časnika još više, valja prije svega da resi veliko strahopočitanje pred Bogom. To je tako naravna stvar, da zapravo ne bi o njoj trebalo ni govoriti, kad ne bi bilo luda u svijetu, koje misle da više nema nad njima gospodara, o kojemu ovisi sve živo i mrtvo.“ (…) „Zato imajte Boga vazda u mislima, u srcu, na ustima, da o Njemu s poštovanjem govorite a u strahopočitanju pred Njim hodate, kojemu su otkrivene sve vaše misli i riječi, želje i djela.“ (…) „I ako vi, gospodo akademičari vojne akademije, mislite proći sretno kroz životne oluje i ostaviti jednu časnu uspomenu među ljudima, onda neka bude i vama duboko urezano u srce i dušu Ime Božje“[7].

„Druga oznaka, koja bi vas morala resiti, jest strahopočitanje pred bližnjim. Jedni su nad vama kao poglavari zapovjednici. Drugi su jednaki vama, kolege, drugovi. Treći su pod vama, podređeni vojnici. I nemojte se nimalo čuditi kad kažem, da ste prema svima dužni nastupiti sa strahopočitanjem. Jer tko bi se usudio da sa prezirom ili omalovažavanjem gleda onoga, koji je živa slika živoga Boga, a to je svaki čovjek, to su svi ljudi bez razlike.” (…) “Svaki od vas ima svojih briga i jada i tjeskoba. Pomozite jedan drugome i budite si bratski u pomoć”[8].

Treća oznaka hrvatskih časnika – vojnika koju nadbiskup Stepinac ističe je strahopoštovanje prema samome sebi. “Želio bih da vas resi strahopočitanje prema vama samima”. I nastavlja “Ima ne jedan i vojnik i časnik koji svoju neumrlu dušu još manje cijene. Onu dušu, koja je majstorsko djelo Boga Stvoritelja. Koliko njih imade, koji ju bez ikakovih skrupula bacaju u blato najgorih strasti, bluda, preljuba, pijančevanja! Ako se sami ne budete cijenili, ako sami ne budete priznavali golemog dostojanstva na koje vas je Bog uzdigao, kad vas je uzdigao na čast djeteta Božjega, dakle više nego kraljevskoga djeteta, onda ne zaslužujete da vas itko cijeni.” (…) “Ako vas budu resile ove tri oznake, strahopočitanje pred Bogom, bližnjim i vama samima, vjerujem gospodo, da ćete bit i na ponos domovini!”[9]

Na kraju duhovnih vježbi, vojnim svećenicima nadbiskup Stepinac je u propovijedi govorio o profilu vojnih kapelana. Tada je rekao: “Vi ste ovih dana u svetoj tišini promatrali svoju dušu u ogledalu vječnosti. Vidjeli ste tko je Bog a tko ste vi. Vidjeli ste Božju vječnost i svoju prolaznost. Vidjeli ste Božju svetost i svoju grešnost. Vidjeli ste svoju ljubav i ljudsku nezahvalnost.”(…) ”Život vojnog svećenika nije bez pogibelji, nosite vazda pred očima duše jedno ogledalo od kojeg nema boljeg, a to je ogledalo svetog Križa. (…) Propovijedajte vojnicima ne prazne priče ili ljudsku mudrost 'nego Krista raspetoga propovijedajte.' (Usp. 1. Kor 1,23) (…) Ako toga ne izvršite ne možete računati na Božji blagoslov u radu, mogli biste staviti u pitanje spasenje i vlastite duše, a možda i tolikih vojnika. Ako to ostvarite, Gospodo i braćo, onda ste Boga zadužili, sebe spasili i domovini odgojili vojnike, koji znaju što red i poštenje od njih traži. (…) Propovijedajte Krista raspetoga svojim životom.”[10]

4. U govoru na sudu 3. listopada 1946., svjestan da je osuđen i prije suđenja on je rekao: “Na sve optužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome i smijala. (…) Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti.”[11]

Kako li se samo mogu primijeniti riječi apostola Pavla na bl. Alojzija Stepinca, i danas 62 godine nakon njegove smrti: “A ovo je naša slava: svjedočanstvo naše savjesti da smo u svijetu živjeli – osobito prema vama – u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti.”(2 Kor 1, 3-7. 8 b-9.12)

Blaženi Alojzije moli za nas!