Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Propovijed na blagdan sv. Martina Tourskog

Subota, 12. 11. 2022.

Sv. Martin Tourski, Zaštitnik vojne kapelanije Zapovjedništva specijalnih snaga,

msgr. Jure BOGDAN, vojni ordinarij u RH

Delnice, 11. studenoga 2022., petak

Iz 61, 1-3a; Ps 16 (15),1-2a i 5.7-8.11;Kor 9, 16-19.22-23;Mt 25,31-46;

Poštovani i dragi vjernici

Draga braćo i sestre

1. „Zaista zaista kažem Vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40),riječi su kojima Isus tumači što pred licem Božjim u konačnici vrijedi i ima spasenjsku otkupiteljsku snagu, presudnu za svu vječnost. Okupljeni na euharistijskome slavlju na blagdan sv. Martina nebeskog zaštitnika  vojne kapelanije Zapovjedništva specijalnih snaga u Delnicama razmišljamo o čovjeku koji je ostavio duboki trag u europskoj duhovnoj baštini, u zapadnoj kulturi. U umjetnosti, na kipovima i slikama, redovito ga se prikazuje s onim što je tipično za njega i po čemu je prepoznatljiv. Sv. Martin je najprepoznatljiviji kao vojnik na konju koji mačem otkida polovinu svoga plašta i njime zaodijeva siromaha koji se smrzava i koji od njega traži pomoć. U svijetlu riječi iz evanđelja zaustavljamo se danas nad njegovim životom i djelom.  

2. Svetac Martin što ga danas spominje sva Katolička Crkva, pojavio se na duhovnome horizontu u  Panonskoj ravnici prije ravnih 1700. godina[1]. Teško bi bilo kazati iz koje se zemlje danas bolje i jasnije vidi njegova sjajna zvijezda: Hrvatska, Mađarska, Italija, Francuska, Njemačka, Slovenija, Austrija…. itd. 

Martin (latinski Martinus) je rođen prije 1700. godina, po svoj prilici 316. godine[2], u Donjoj Panoniji, u gradu Sabariji – današnji Szombately u Mađarskoj. Njegov otac, poganin, bio je visoki vojni časnik – tribun u garnizonu stacioniranom u Sabariji. Sinu je dao ime prema rimskome božanstvu - Bogu rata: Mars. Martinus – Martin bi bila umanjenica od riječi Mars  (Mali Mars, Marsić). Nije nam poznato je li imao braće i sestara? Je li Martinov otac bio barbar, panonac, rimljanin sa sjevera apeninskog poluotoka, ili ilir iz Iliricuma, ili nekog drugog dijela carstva. To se ne zna. Važnije od svega toga je da su sveci uvijek bili univerzalna baština sviju i oni jednostavno nadilaze, krajevne i državne granice. Oni nas povezuju jer ih svi osjećamo podjednako svojima. Kad je otac završio vojnu karijeru obitelj je preselila u Paviju. Martinu je bilo deset godina. Kao sin visokog vojnog časnika,  tamo je Martin stekao dobre osnove humanističke naobrazbe. Kao i svim čestitim roditeljima i Martinovi su željeli dobru i solidnu formaciju svome  sinu. Željeli su da im sin ostvari karijeru ali i da njihove životne vrjednote budu i njegove vrjednote.…

Martinovi su roditelji bili pogani. Upravo u Paviji je Martin prvi put čuo govoriti o novoj religiji, o kršćanstvu. Osobito njegov otac je bio odan rimskoj religiji a kršćanstvo je gledao kao nekakve došljake s Istoka kao što su bili i drugi orijentalni kultovi. Valja spomenuti da je kršćanstvo Milanskim ediktom 313. godine, dakle tri godine prije Martinova rođenja, dobilo slobodu u rimskome carstvu. Dakako, dekretom se nije sve riješilo pa je i nadalje bilo velikih otpora kršćanskoj vjeri u carstvu. Kasnije će Martin zapisati da je kao desetogodišnjak požurio upisati se u katekumenat, kao pripravnik za krštenje. To je sve što znademo iz njegova djetinjstva o dodirima s kršćanstvom. Da li je kršćanstvo upoznao preko svojih školskih kolega, prijatelja, ili nekog drugoga…., možemo samo nagađati. Dječak i mladić Martin je po prirodi naginjao duhovnome životu, razmatranju, razmišljanju….  

3. Vojnik. S navršenih 15 godina, prema rimskome običaju, „ritualno“ se  oprostio od djetinjstva. Otac ga je upisao u vojsku, rekli bismo u vojnu školu. Nedostajale su još dvije godine do izvršenja obvezne dvogodišnje vojne službe koja se u to vrijeme u rimskome carstvu počinjala služiti sa sedamnaest godina. Ipak, nekakve nove pravne norme dopuštale su da se vojsku može služiti i s navršenih petnaest godina.  Vidjevši sinovljeve sklonosti, težnje razmišljanju, osami, kršćanstvu otac ga je prisilio na vojničku službu ali i da položi svečanu vojnu prisegu. Ubrzo je promaknut i dobio je čin circitor-a. Taj čin predviđa službu noćnog nadziranja trgova i javnih prostora, nadgledanje sigurnosnih punktova i osoblja, garnizonskih čuvara i uopće garnizonske sigurnosti.  S 18 ili 19. godina započeo je vojnu karijeru u Galiji u gradu Amiens-u. Neke slučajne zgode i susreti u ljudskome životu ponekad bitno utječu na cijeli život. U to razdoblje njegova života smješta se i zgoda kad je vojnik Martin pred gradskim vratima usred ljute zime susreo siromaha koji se smrzavao i od Martina je tražio milostinju. Martinovo plemenito srce nije moglo ostati bez odgovora. Uza se nije imao novaca. Sišao je s konja, odrezao je polovicu svoga vojničkoga plašta i zaogrnuo siromaha. Slijedeće je noći Martin usnuo san u kojem je vidio samoga Isusa zaogrnuta polovicom svoga plašta koji je rekao anđelima: „Ovim me je plaštem zaogrnuo katekumen Martin“[3]. „Zaista zaista kažem Vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40),

4. Krštenje. „Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga. Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?

Nakon tri godine službe, poslije solidne pripreme i razmišljanja, za Uskrs 339. godine, u dobi od 23 godine (neki misle da je bio mlađi i da je imao 22. godine ili čak samo 18. godina), Martin je primio sakramenat krštenja. Kod krštenja odraslih odmah se podjeljuje i sakramenat kršćanske punoljetnosti sv. Potvrda i sakramenat sv. Pričesti. Još je ostao u vojsci neko vrijeme. Koliko godina teško je dokučiti i tu se povjesničari ne slažu. Služio je kao časnik u najelitnijoj carskoj postrojbi – legiji, što je vjerojatno i bio cilj njegova oca. To su bile specijalne postrojbe „alae scolares“, izuzetnog povjerenja i pripreme i u njih su mogli stupiti samo  najprovjereniji kadrovi. Oni su čuvali visoke carske službenike i najosjetljivija mjesta njihova boravka i djelovanja. Teško je rekonstruirati koliko godina je bio u toj službi, neki misle i do dvadeset godina[4].

Zbog visoke i odgovorne službe, obveza koje je preuzeo bilo mu je vrlo teško, gotovo nemoguće, slobodno napustiti službu, oprostiti se od vojske. Vedre naravi, oštrouman po prirodi, druželjubiv, iskreni kršćanin – ponizan, malen pred Bogom, čista pogleda i srca, pravi profesionalac, odrastao i zreo muž časnik carske garde od povjerenja,  osvojio je simpatije svojih kolega koji su ga voljeli i  poštivali. Njegov autoritet nije bio autoritet sile, batine, zakona. Bio je to autoritet iznutra, izgrađenog čovjeka, vojnika, časnika profesionalca…. Po ondašnjim propisima i službi imao je jednog roba na raspolaganju 24 sata. Martin ga je gledao kao brata i tako se prema njemu odnosio. „Nije bio vojnik nego monah“ napisat će Sulpicije Sever za visokog časnika Martina[5].

5. Oproštaj s vojničkom službom. U dobi od četrdeset godina Martin odlučuje ostvariti svoj mladenački san, napustiti vojsku i živjeti intenzivnijim duhovnim životom. Slično iskustvo profesionalnih vojnika imali su i mnogi drugi kršćani kroz povijest Crkve. Osim mnogih vojnika koji su postigli aureolu mučeništva i svetosti čest je slučaj da su se mnogi od njih posvetili duhovnome zvanju.  Ima i danas vojnika i policajaca koji ostavljaju sve da bi se posvetili duhovnome zvanju.

Martin se nastanio u gradu Poitiers-u gdje je djelovao učeni biskup Hilarije, veliki moralni i duhovni autoritet Crkve u IV. stoljeću. „Similis simili gaudet“ (Sličan sličnome se veseli“!). Hilarije je primio Martina kod sebe. Obojica su bili obraćenici iz poganstva na kršćanstvo. Obojica  su bili visoke kulture i ugledni ljudi. Obojica su bili osobe duboke kontemplacije, molitve! Biskup Hilarije je predlagao Martinu da ga zaredi za đakona ali ovaj to nije htio[6]. Prema ondašnjem običaju Martin je primio red egzorcista i započeo je studij teologije pod vodstvom učenoga biskupa Hilarija.

Još jedan Martinov san ostavio je na njega duboki dojam. Sanjao je da mora obratiti svoje stare roditelje. San je doživio kao Božji znak i poziv. Odmah je krenuo na put. Biskupu je obećao da će se vratiti. Prelazeći preko Alpa upao je u ruke razbojnika i jedva je izvukao živu glavu. Jednog od njih je obratio i to ga je spasilo. S velikom radošću susreo je svoje roditelje. Njegova majka je prigrlila kršćanstvo. Otac je ostao tvrd kao alpska stijena, nepopustljiv u svome stavu prema kršćanstvu. Tajna ljudske slobode!

U to doba u Martinovoj domovini i uopće u carstvu munjevito se širila arijanska hereza koja je nijekala Kristovo božanstvo i njegovu istobitnost s Ocem. Bila je to velika prijetnja kršćanstvu, veća nego mnogi zatvori i progonstva kršćana. Idejna zastranjenja imaju uvijek pogubne posljedice! Proširio se arijanizam i po Galiji pa je biskup Poitiers-a Hilarije protjeran u Frigiju. Nažalost arijanizam je duhovno pustošio i našu Domovinu. Martin se dao u borbu protiv krivovjerja. Snažnom i jasnom riječju naviještati cjelovite istine vjere. Kad je trebalo, uhvatiti se u koštac i apologetskom metodom i prirođenom erudicijom raskrinkati krivovjerje. Zbog svoje neustrašivosti, i zbog toga jer su obnašatelji civilne vlasti prigrlili krivovjerje i žestoko progonili pravovjerje, Martin je morao napustiti svoju Domovinu.

Tako je Martin prispio u Milano. Kod gradskih vrata se smjestio u jednu ćeliju u kojoj je započeo eremitski život. Arijanski biskup Auxentius ga je uspio protjerati iz Milana. Nastavio je živjeti monaškim životom u Liguriji, spustio se do Rima i potom se vratio u Poitiers u Galiji (Francuskoj). Biskup Hilarije koji se upravo vratio  iz progonstva, dočekao ga je s velikom radošću. On je Martinu podijelio đakonat i potom ga zaredio za svećenika. Martinov san bio je monaški život, postovi, pokora, molitva, propovijedanje evanđelja po selima koja nisu još primila kršćanstvo. To je osjećao kao svoje zvanje i poslanje! Biskup Hilarije mu je to dopustio i Martin se  povukao na biskupsko dobro u Lugugé gdje je Martin utemeljio monaški samostan po uzoru na one u Crkvi na Istoku.  Koliko je poznato do danas, Martin je ovim udario  temelje prvog monaškog samostana u Zapadnome kršćanstvu. Ubrzo su mu se pridružili mnogi mladići koji su u strogim postovima, pokori, molitvi, proučavanju sv. Pisma i uopće duhovne baštine Crkve snažno napredovali u kršćanskim krepostima. Možemo i zamisliti s kojim je entuzijazmom, u vojničkoj stezi,  poučavao mlade monahe, Kristove vojnike Milites Christi“…. Opatija Lugugé u Poitou, od njega utemeljena je još i danas cilj mnogih hodočasnika, poglavito 4. srpnja i 11. studenoga[7].

6. Biskup. Nakon smrti biskupa Liborija u Poitiersu, prijevarom je Martin doveden na mjesto gdje su birali biskupa. Aklamacijom je izabran za Liborijeva nasljednika. Kroz 26. godina bio je na čelu biskupije. Neumoran u propovijedanju, energičan u nastupu, odlučan u pastirskim pothvatima i postupcima!!! Propovijedao je po svojoj i okolnim biskupijama. Na osobit način se posvetio ruralnim neevangeliziranim sredinama koje su bile zapuštene i tu je imao velike uspjehe. U ono vrijeme kršćanstvo je bilo snažno prisutno u gradovima. Evangelizacija sela - to je bio njegov pastoralni program, osnivanje novih župa, stvaranje novih žarišta duhovnosti i molitve. Da bi evangelizacija bila uspješna bio je svjestan da mora imati dobro odgojen – izgrađen kler – svećenike. U Marmoutier-u je utemeljio središte što mnogi vide kao prvo sjemenište u Galiji (Francuskoj). Zbog značenja nazivali su ovo veliko i važno središte „maius monasterium“[8]. I danas postoje ruševine ove glasovite opatije koja je postala veliko duhovno i kulturno žarište za cijelu Galiju. Tu su se ručno prepisivali manoskripti, upoznavalo i promicalo sv. Pismo, te tekstovi istaknutih učitelja i propovjednika evanđelja, filozofa, pjesnika, teologa. Osobita pažnja posvećivala se mladima, njihovoj duhovnoj kulturi, duhovnome vodstvu, sazrijevanju i rastu u vjeri, kulturnoj razini uopće…. Dobra škola, dobra formacija, dobar odgoj na svim razinama, dobra priprema za život ne može ostati bez ploda! Ubrzo je Marmoutier postao istaknuto žarište gorljivih i vrlo sposobnih  propovjednika evanđelja, mjesto iz kojeg su izabirani i pozivani mnogi na biskupsku službu.

Biskup Martin je bio čovjek velike vjere. Iz duboke povezanosti s Bogom, kroz molitvu, postove i pokoru, iz svake njegove geste izbijala je poniznost – malenost pred Bogom i veliki apostolski žar: Svim ljudima približiti i upoznati ih s Bogom ljubavi, ljubavi koja svoj vrhunac dostiže u žrtvi vlastitoga Sina na križu. Jako je inzistirao na povezanosti i jedinstvu klera i vjernika. Radio je puno na podizanju duhovne i kulturne razine klera. Redovno je pastoralno obilazio svoje župe.

7. Smrt. Dvadeset i šest godina biskupske službe ostavile su na njemu svoj trag. Prošao je osamdesetu ali se nije predavao. U jesen 397. godine pošao je biskupiju Candes. Tamo je izbila nekakva svađa među klericima na veliku sablazan vjernicima i svima drugima. Želio je uspostaviti mir, graditi povjerenje….. On je jednostavno bio autoritet za sve.

Osjećao se vrlo umorno i počeo je svima govoriti o svome kraju… Pastoralno je obišao biskupiju, uspostavio mir i red i kad se počeo pripremati za povratak u Tours, osjetio je kako ga snage naglo izdaju a groznica ga je sve više obuzimala…. Strčali su se monasi, svećenici i drugi kršćani oko njega… Zavladala opća tuga…. A Martin, ganut pažnjom i žalošću monaha, svećenika i vjernog puka, je sa samrtnog ležaja rekao: „Gospodine, ako sam još nužan za tvoj narod, rad ne otklanjam: neka bude Tvoja volja“[9]. A kad su ga svećenici željeli malo pomaknuti da zgodnije legne on je odgovorio: „!Pustite, braćo, pustite da radije gledam nebo nego zemlju kako bi se duh već zaputio svojim putem kojim mu je ići Gospodinu“. Dok je to govorio, vidio je kako blizu stoji zavodnik, izvor svakoga zla, đavao. Reče mu Martin: „Zašto stojiš tu, okrutna životinjo? Ništa nećeš, krvniče, na meni naći: prima me krilo Abrahama“. S tim riječima na usnama usnuo je u Gospodinu Martin[10]. Bilo je to 8. studenoga 397. godine. Pokopan je na gradskome groblju u njegovoj biskupiji u Tours-u na današnji dan 11. studenoga 397. Njegov grob je uskoro postao mjesto pobožnosti i molitve i ubrzo je iznad njega podignuto svetište koje je tamo i danas[11].

Sv. Martin je najprepoznatljiviji kao vojnik na konju koji mačem otkida polovinu svoga plašta i njime zaodijeva siromaha koji se smrzava i koji od njega traži pomoć.

Današnje evanđelje svojom snažnom porukom izriče svoju bit da je kršćanstvo vjera djelotvorne ljubavi. Sv. Martin je kao vojnik zaodjenuo siromaha. Svojim opredjeljenjem za Krista, živom vjerom koju je živio i neumorno propovijedao i druge poučio da žive u vjeri i po vjeri sv. Martin je plaštem vjere ljubavi spašavao i spašava duše za vječnost.

 „Zaista zaista kažem Vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40).