Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Propovijed povodom 25. obljetnice VRO „Bljesak“

Subota, 02. 05. 2020.

Msgr. Jure BOGDAN, vojni ordinarij u RH

Crkva Sv. Mati Slobode, Zagreb, 2. svibnja 2020., subota, 11.00 sati

Dj 9, 1-20; Iv 6, 52-59

Draga braćo i sestre

1. Četvrt stoljeća proteklo je od pobjedonosne Vojno-redarstvene akcije „Bljesak“ kojom su oslobođena okupirana područja Zapadne Slavonije. Radosno smo iščekivali svečanu proslavu ove obljetnice s državnim i vojnim programom te s molitvom i euharistijskim slavljem. Danas se također navršava 29 godina od pogibije 12 hrvatskih redarstvenika stradalih u obrani Borova Sela. Međutim, ovogodišnje je obilježavanje naših obljetnica drugačije. Zbog sigurnosnih mjera zaštite od epidemije ne možemo se okupiti ni u velikom broju niti na način na koji smo to činili dosadašnjih godina u Okučanima, Borovu Selu, Vinkovcima, Zagrebu i drugim mjestima. Raduje nas činjenica što u ovoj situaciji nesigurnosti, neizvjesnosti zbog pandemije planetarnih razmjera, postupno se u našoj Domovini obnavlja naš društveni život i aktivnosti, naša molitvena okupljanja, liturgijska slavlja, podjeljivanje sakramenata. No, unatoč tome što smo i nadalje mnogi fizički odijeljeni, ujedinjuje nas ista zahvalnost i ljubav za naše hrvatske branitelje, vojnike i redarstvenike, koji su hrabro izložili svoje zdravlje, pa i same živote, kako bismo mogli živjeti u miru i slobodi. Zahvalnost dobročiniteljima spada u ljudske vrline, u kreposti; Kao kršćani činu i osjećajima zahvalnosti dodajemo i naše molitve.

2. Molitva za žive i mrtve spada u duhovna djela milosrđa. Stoga smo danas ujedinjeni u molitvi za sve hrvatske vojnike i redarstvenike koji su sudjelovali u oslobođenju naše zemlje. Spominjemo se naših poginulih, a i onih koji su od tada do danas preminuli, te ih preporučujemo Božjem milosrđu. Molimo i za sve žive branitelje i njihove obitelji da budu hrabri u izazovima i iskušenjima kao što su bili hrabri u ratu. Godišnjice, obljetnice poput ovih, potiču nas da budemo zahvalni našim braniteljima te da tu zahvalnost pokažemo ne samo riječima, nego prije svega djelima, bilo na društvenoj, bilo na osobnoj razini.

3. Radujemo se pobjedonosnim akcijama Domovinskoga rata koje su dovele do konačnoga oslobođenja naše domovine Hrvatske. Ali to ne znači da se radujemo ratovanju i krvoproliću, nego tomu da su opet uspostavljeni mir, sloboda, red i sigurnost. Stoga u ovoj svetoj misi molimo i za svoje neprijatelje. Kao kršćani želimo „da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1 Tim 2, 3). Budućnost Hrvatske, Europe i svijeta ne može se graditi na lažima i nepravdama, na izjednačavanju napadača i napadnutoga, počinitelja i žrtve. Pomirenje i miran suživot iziskuju priznanje istine, prihvaćanje krivice i spremnost na praštanje. Ovu 25. obljetnicu slavimo ponosno i čiste savjesti – i u poniznosti, bez trijumfalizma i umišljenosti. Ne dozvolimo da mržnja i želja za osvetom ovlada našim srcima. Radije se pokajmo za svoje grijehe i propuste, a tuđe prepustimo Božjem vječnom sudu. Nastojmo najprije otkloniti kamen s našega srca, pa ćemo možda, poput učenika na uskrsno jutro, vidjeti anđele, štoviše i samoga Gospodina Isusa (usp. Grgur Nazijanski, Govor 45, 24; PG 36, 655).

4. Prvo čitanje iz Djela apostolskih donosi nam primjer preobražavajuće snage susreta s uskrslim Kristom. Savao, „zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim“(Dj 9, 1), zaputi se prema Damasku kako bi ovlašću velikoga svećenika pohapsio sve koji ispovijedaju kršćansko ime. Nadomak cilju iznenada, poput bljeska, obasja ga svjetlost s neba i začu Isusov glas: „Savle, Savle, zašto me progoniš?“ (Dj 9, 4). Isus postavi pitanje na koje Savao nemaše odgovora. Ovdje nam se otkriva zanimljiva karakteristika zla koju susrećemo i u vlastitom iskustvu. Koliko god pred sobom samim ili drugima pokušavali pravdati svoje poteze, zlo nikada nema opravdanja. Koliko god krivnju prebacivali na drugoga, u svjetlu Istine sve maske padaju, razotkrivaju se nakane i želje srdaca i na vidjelo dolazi naša ljudska slabost i krhkost. Pred uskrslim Kristom Savao ostaje bez riječi, pred Uskrslim razotkriva se sljepoća zla: „Savao otvorenih očiju nije ništa vidio“ (Dj 9, 8). Zar se ne događa i u našim međuljudskim odnosima da zašutimo, ne vidimo, ne čujemo upravo tada kada bismo trebali drugoga čuti, vidjeti, s njime porazgovarati?

5. Budući je Savao na vlastitoj koži iskusio, ne virtualno nego stvarno Isusa Boga živoga, spoznao je da je grješnik i priznao da je potrebit Božjega milosrđa. Evo pravog i dubokog razloga zašto mi kršćani u vrijeme pandemije trpimo na srcu i duši bez sakramenata, bez izravnog susreta sa Bogom živim. Provodi tri dana u postu i molitvi. Pavao, po Ananijinim rukama prima preobražavajuću milost svetoga krštenja. Da je Savao ostao pri svojim zlim namjerama, Ananija bi sigurno bio među prvim žrtvama progona. No, sada Ananija nemoćnom Savlu naviješta Radosnu vijest: „Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga“ (Dj 9, 17). I tako Savao postaje „Pavao, sluga Krista Isusa“ (Rim 1, 1), „po Božjoj volji pozvan za apostola“ (1 Kor 1, 1). Od trenutka svoga krštenja Pavao može priznati: „S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2, 19-20).

6. Tako se na Pavlu ispunja obećanje koje je Isus dao u Evanđelju: „Kao što je mene poslao živi Otac, i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje, živjet će po meni“ (Iv 6, 57). Otajstvo je to Presvete Euharistije, sakramenta ljubavi – ljubavi koja nije sebična pohlepa i prisvajanje, nego velikodušno darivanje. Isus na križu daruje sebe samoga, sav svoj život, te nam ostavlja trajni spomen i uprisutnjenje svoje velikodušne ljubavi u sakramentu Euharistije. Krštenjem postajemo djeca Božja i dio Njegova naroda, potvrdom savršenije se vežemo uz Crkvu i primamo sedmerostruki dar Duha Svetoga, a Euharistijom duhovno se hranimo i rastemo kao udovi Crkve, otajstvenoga Tijela Kristova. Ovo uzvišeno otajstvo naše vjere očituje se i potvrđuje iz dana u dan u naoko sitnim i redovitim prilikama života. Sve što nam se u životu dogodi, bilo lijepo ili ružno, bilo ugodno ili bolno, sve može postati prilika za rast u velikodušnoj ljubavi. „Zato ne malakšemo“, bodri nas sveti Pavao, „naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave“ (2 Kor 4, 16-17).

7. Na taj način naša ljudska povijest postaje povijest spasenja. Naša „časovita nevolja“ sastoji se u ovim tjednima i mjesecima od pandemije i svih posljedica na duhovnom, društvenom, političkom i gospodarskom području. Prije 25 godina bio je to Domovinski rat koji je, Bogu hvala, okončan uspješnim akcijama „Bljesak“ i „Oluja“. Vratimo li se još 25 godina unazad, eto nas u doba Hrvatskoga proljeća koje je nasilno ugušeno. A 25 godina prije toga nalazimo se u 1945. godini koja je obilježena Bleiburgom i Križnim putem. I još 25 godina unazad, eto nas u vremenu poslije Prvoga svjetskog rata kada smo se kao narod i Crkva našli u velikim nevoljama i pred velikim izazovima. Svaka ova etapa od 25 godina nosila je neke svoje izazove, pitanja i tjeskobe. No, u svakom razdoblju možemo prepoznati jednu konstantu – ljude vjernike koji su nošeni krsnom milošću i hranjeni Euharistijom bili „svjetlo svijeta“ (Mt 5, 14), znak nade svojim suvremenicima: blaženi Ivan Merz, blažena Marija od Propetog Petković, blaženi Miroslav Bulešić, službenica Božja Marica Stanković, blaženi Alojzije Stepinac, blagopokojni kardinal Franjo Kuharić te mnogi drugi znani i neznani svjedoci Evanđelja koji su u jednostavnosti i poniznosti živjeli vjeru, a čija su imena upisana u Božjem srcu.              

8. Draga braćo i sestre, uvjeren sam da i u ovom našem razdoblju povijesti u našem društvu i u našoj Crkvi, ne manjka onih koji u ljubavi prema Bogu i bližnjemu svakodnevno uzimaju svoj križ na se i idu Kristovim stopama, stopama raspetoga i uskrsloga Gospodina. Kao kršćani imamo potencijal da budemo „sol zemlje“ (Mt 5, 13), to jest da oplemenimo i prožmemo ljudskošću i milosrđem raznolika područja ljudskoga života svojim društvenim i osobnim ulogama i dužnostima: kao očevi i majke u svojim obiteljima; kao odgojitelji, učitelji i profesori u odgoju i školstvu; kao radnici, zaposlenici i poduzetnici u svijetu gospodarstva; kao vojnici i redarstvenici na području javnoga reda, mira i sigurnosti, kao javni djelatnici na području društvenog života. „Vjernici se laici nalaze na prvoj crti crkvenoga života“, kako kaže Katekizam Katoličke Crkve, „po njima je Crkva životno počelo ljudskoga društva“ (KKC 899).

9. U zahvalnosti se spominjemo 25. obljetnice osloboditeljske akcije „Bljesak“, žrtve 12 redarstvenika u Borovu Selu, žrtava granatiranja Zagreba… Neka se ta zahvalnost pretvori u djelotvornost, u spremnost na osobno zalaganje i žrtvu poradi općega dobra. Crpeći snagu i nadahnuće iz zajedništva s Kristom, možemo na mnogim područjima svakodnevnoga života unijeti više bratske ljubavi, iskrenosti, solidarnosti i nade u ovaj svijet. Svijet to od nas očekuje, osobito u ovoj krizi i u razdoblju što slijedi. Neka nam uskrsli Gospodin – živi Bog, po milosti krštenja i Euharistije bude svjetlo i snaga na tom putu! Amen.