Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Propovijed povodom 75. obljetnice završetka II. svjetskog rata

Nedjelja, 17. 05. 2020.

Msgr. Jure BOGDAN, vojni ordinarij u RH

Crkva sv. Mihaela Arkanđela, Gračani, 17. svibnja 2020., 11.00 sati

 Dj 8, 5-8.14-17; 1 Pt 3, 15-18; Iv 14, 15-21

Draga braćo i sestre

1. Svako euharistijsko slavlje navještaj je nade koja je u nama kršćanima: „Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u Duhu.“[1] U Euharistiji dotičemo otajstvo Božje ljubavi, ljubavi koja je spremna uzeti križ na se, poći križnim putem i uspeti se na Golgotu radi nas ljudi i radi našega spasenja. Svjetskoj je logici to neshvatljivo ali mi kršćani iz perspektive Božje ljubavi tumačimo tijek ljudske povijesti i dinamiku ljudskoga života. U evanđeoskom duhu ljubavi i istine želimo također iščitati događaje iz svibnja 1945. godine, ali „blago i s poštovanjem, dobre savjesti“, kako nam savjetuje sveti Petar u drugom čitanju, da oni koji nas ozloglašuju, „upravo onim budu postiđeni za što nas potvaraju“.[2]

2. Što se zbilo ovdje u Gračanima, u našem okruženju, u našoj domovini prije 75 godina? Mnoga se desetljeća o tome moralo šutjeti. Tijekom 2018. godine Ministarstvo hrvatskih branitelja, u zajedničkoj i profesionalnoj suradnji Ministarstva unutarnjih poslova, Ministarstva obrane, Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, Hrvatskih šuma, Parka prirode Medvednica, mjesne zajednice Gračani i udruge Falaček Prigorja, provelo je sustavna i stručna istraživanja masovnih pogubljenja na području Gračana. (Bez potpore svih uključenih napose suradnje sa udrugama ne bi bilo rezultata!). Obrađeno je sveukupno osam lokacija, većina se nalazi unutar Parka prirode „Medvednica“ na vrlo nepristupačnom terenu. Na tim je lokacijama pronađeno više od 60.000 koštanih fragmenata te velik broj čahura i snopova žice s kojima su očito žrtve bile vezane. Antropološka obrada ekshumiranih kostiju pokazala je da pripadaju posmrtnim ostatcima 294 osobe, od kojih su 63 maloljetne. Strijelne rane na lubanjama, uglavnom u „egzekucijskom stilu“, utvrđene su na 112 od 183 dobro očuvane lubanje.

Istraživanja su pokazala  da su žrtve civili te hrvatski i njemački vojnici, koji su smaknuti bez suđenja i presude po ulasku komunističkih postrojbi u Zagreb u svibnju 1945. godine. Prošle godine, na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, 23. kolovoza, posmrtni su ostatci ubijenih pokopani ovdje u Gračanima kraj crkve sv. Mihaela.

Gračani svjedoče o zločinima koji su se dogodili po završetku Drugoga svjetskog rata. Svjedoče o tome i mnoga druga mjesta, postaje Križnoga puta: Bleiburg, Kočevski Rog, Huda Jama, Tezno, Maceljska šuma, Jazovka, … Ovi zločini pokazuju da se oslobođenje od jedne totalitarne ideologije ne može postići uvođenjem druge totalitarne ideologije. Hrvatski se narod, kao i mnogi drugi narodi Srednje i Istočne Europe, našao između Scile i Haribde, između komunizma, fašizma i nacizma. Namjesto rasne ideologije i prava jačega, ratnih razaranja i teških krvoprolića, došli su borbeni ateizam i diktatura proletarijata.

3. O poslijeratnim zločinima u Europi progovorio je i sveti Ivan Pavao II., koji je rođen na sutrašnji dan prije 100 godina. Papa Poljak dobro je poznavao a i na vlastitoj je koži iskusio tri velika zla XX. stoljeća, nacizam, fašizam i komunizam. U svojoj poruci povodom 50. obljetnice završetka Drugoga svjetskog rata veli ovako: „Nažalost, završetak rata nije doveo do nestanka raznih politika i ideologija koje su prouzrokovale rat ili mu pogodovale. Pod drugim su nazivnikom i dalje postojali totalitarni režimi, čak se i proširili, osobito u Istočnoj Europi. Nakon 8. svibnja na europskom je tlu ostao otvoren popriličan broj koncentracijskih logora, tolike su osobe i dalje bile zatvarane i lišene najosnovnijih ljudskih prava.“[3]

Papa napominje da za neke narode završetak rata nije bio početak mira i demokracije nego novoga ropstva u okovima totalitarizma: „Pokušavalo se ne samo uništiti vjerske tradicije nego i povijesnu memoriju i svjetovne korijene njihove kulture. (…) Za te je narode Drugi svjetski rat završio tek 1989. godine“[4], to jest padom komunizma.

Stoga, Ivan Pavao II. zaključuje: „Toliki nisu shvatili da se društvo dostojno ljudske osobe ne može graditi uništavanjem, represijom i diskriminacijom. Ova lekcija Drugoga svjetskog rata još uvijek nije u potpunosti i konačno usvojena. Ipak, ona ostaje i treba ostati kao opomena za nadolazeće tisućljeće.“[5]

4. Danas, 25 godina nakon ove poruke svetog Ivana Pavla II., kada smo ušli duboko u novo tisućljeće, pitamo se: Jesmo li u Hrvatskoj naučili ovu lekciju Drugoga svjetskog rata? Ako jesmo, otkuda glasovi koji niječu Bleiburg i Križni put? Kako to da u nekim glavama još uvijek traju rat i njegove podjele?

Odgovor na to glasi: Zato što ideologija u drugome vidi samo neprijatelja kojega treba „likvidirati“. Svaka ideologija zatvara čovjeka u vrtlog zla i grijeha jer u drugome vidi samo zločinca i neprijatelja protiv kojega se treba boriti ne birajući sredstva. Čak i mrtvoga neprijatelja ideologija želi lišiti dostojanstva oduzimajući mu osnovno pravo na dostojan ukop i grob. Totalitarizam dijeli ljude na rase i klase, na podobne i nepodobne, na vrijedne i bezvrijedne, čak i nakon smrti. Pred Bogom postoji samo jedna rasa, a to je ljudsko biće stvoreno na sliku i priliku Božju. Svaki čovjek ima svoje ljudsko dostojanstvo, i jednako je vrijedan bez obzira na podrijetlo, boju kože, kulturu, društveni položaj….

Kršćanski se pogled na čovjeka suprotstavlja uskim i isključivim ideološkim shemama. Kršćanin u svakom čovjeku prepoznaje dijete Božje koje je obdareno neotuđivim dostojanstvom, ali u njemu prepoznaje i grešnika koji je potreban Božjega milosrđa. Stoga se Crkva moli za žive i mrtve. Spominjući se pokojnih, mi kršćani preporučujemo dušu pokojnika Božjem milosrđu i Njegovu pravednu sudu. Ukop preminulih i molitva za njih spada u djela milosrđa. Tim činom svjedočimo da je život svet i nepovrediv te da se mora poštivati svačije dostojanstvo.

5. Kršćanski odnos prema drugom čovjeku osobito nam može postati jasan u prvom čitanju iz Djela apostolskih. Đakon Filip odlazi u Samariju propovijedati Evanđelje.

Kako bismo shvatili značenje ovoga događaja, moramo znati da su Židovi i Samarijanci neprijatelji te da uopće nisu imali posla jedni s drugima. Evanđelist Luka zabilježio je kako je jednom Isus s apostolima prolazio kroz Samariju te kako ga nisu htjeli primiti u jednom selu upravo zato što je putovao prema Jeruzalemu. Nato su se Jakov i Ivan silno razljutili zaželjevši da oganj siđe s neba i uništi Samarijance. No, Isus ih prekorava jer nije došao na svijet da upropasti ljudski život, nego da ga spasi.[6]

Sada, pak, đakon Filip odlazi u Samariju među neprijatelje židovskoga naroda i propovijeda uskrsnuloga Krista. Samarijanci prihvaćaju Evanđelje i krste se. Zatim dolaze apostoli Petar i Ivan iz Jeruzalema i polažu na njih ruke da prime Duha Svetoga. Ljubav Krista uskrsnuloga postigla je što je ideološki gledano bilo nemoguće.

6. Međutim, nemojmo pomisliti i krivo zaključiti da se kršćanska ljubav prema bližnjemu može svesti na neku vrstu općega humanizma koji promiče bratstvo i slogu među ljudima. Ljubav prema bližnjemu mnogo je dublja jer proizlazi iz ljubavi prema Bogu: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. (…) A tko mene ljubi, njega će ljubiti moj Otac, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.“[7]Ljubav prema Bogu uvodi nas u zajedništvo i dinamiku Presvetoga Trojstva. U Kristu se prepoznajemo kao djeca Božja i napunjamo se Duhom Istine i Ljubavi. Zato kršćanska ljubav prema bližnjemu uključuje i ljubav prema neprijateljima, jer drugoga čovjeka gledamo Božjim očima.

7. Sedamdeset i pet godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata naše hrvatsko društvo još uvijek stoji pred zadatkom da povuče pouke iz ratnih i poratnih zbivanja. Predugo se instrumentaliziralo žrtve Drugog svjetskog rata. Predugo se prešućivalo žrtve komunizma. Potreban je zajednički napor političkih, znanstvenih i kulturnih čimbenika, bez ideologiziranja. Vodilja mora biti ljubav prema istini i prema čovjeku. Crkva će u tome i dalje davati svoj doprinos, na sebi svojstven način, ovdje u Gračanima i na tolikim drugim mjestima.

Neka milosrdni Bog udijeli vječni pokoj svim žrtvama rata i poraća. A nama živima neka budu na razmatranje riječi svetoga Ivana Pavla II.: „Nema mira bez pravde, nema pravde bez oproštenja.“[8]Amen.