Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Propovijed povodom blagdana rođenja Blažene Djevice Marije

Utorak, 08. 09. 2020.

Msgr. Jure BOGDAN, vojni ordinarij u RH

Svetište Majke Božje Lurdske, Vepric, 7. rujna 2020., 17.30 sati

Mih 5, 1-4a; Rim 8, 28-30; Mt 1, 1-16.18-23

1. U ovoj prekrasnoj prirodi u svetištu Gospe Lurdske, okupili smo se na proslavu blagdana rođenja Blažene Djevice Marije, Isusove i naše Majke, koju iz ljubavi i s dubokim poštovanjem nazivamo Mala Gospa. U Vepricu se dodiruju planina i more, visina i dubina, u krasnoj harmoniji Božjega stvarateljskog djela. U bezgrešnoj Djevici Mariji ujedinjuju se divna uzvišenost poziva i nepregledna dubina milosti u prekrasnome skladu Božjega stvarateljskog i otkupiteljskog djela.

2. Veliko otajstvo Marijinoga rođenja i njezina uloga u Božjem spasenjskom naumu objavljuju nam se u Evanđelju koje upravo čusmo. Tekst rodoslovlja, kojim Matej započinje svoje Evanđelje, čitamo svake godine na Malu Gospu. Čuli smo dugi niz imena – tri puta po četrnaest naraštaja – od Abrahama preko Davida do Josipa, muža Marijina. Možda se čudimo i mislimo čemu ovo podugačko nabrajanje imena? Neka su nam dobro poznata i znamo ponešto o njima, a neka imena su nam sasvim nepoznata. Možda će se nekome činiti da je čitanje Matejeva rodoslovlja Isusa Krista apstraktno, daleko i strano, pa se neće s posebnom pažnjom zaustavljati na tome tekstu, na sami dan kad Crkva slavi Gospin rođendan. Puno je tema koje se mogu razvijati i o kojima se može razmišljati uz rođenje djeteta, u ovome slučaju Marije Isusove majke. Ipak tema rodoslovlja, složit ćemo se s time - onog vlastitog, zaokuplja našu pažnju. Obiteljsko stablo - rodoslovlje obitelji, predmet su istraživanja i interesa mnogih pojedinaca i skupina. Nije puki slučaj da je rodoslovlje Isusa Krista na početku Matejeva evanđelja.

3. Tema rodoslovlja osobito je važna u nekim kulturama, primjerice kod istočnoazijskih naroda. O tome nam je posvjedočio na daleko poznati sluga Božji vijetnamski kardinal François Xavier Nguyen van Thuan. Poput našega blaženog Alojzija Stepinca, kardinal van Thuan, nakon imenovanja nadbiskupom koadjutorom vijetnamskoga glavnoga grada 1975., pretrpio je komunistički progon poradi vjernosti Evanđelju i rimskome Papi. Punih trinaest godina proveo je u zatvoru, od toga devet godina u samici. Na kraju je prognan iz svoje domovine te je ostatak života proveo u Rimu kao Papin suradnik u Rimskoj kuriji. Preminuo je u Rimu, na glasu svetosti 2002. godine.       

4. Jubilarne godine 2000., na pragu trećega tisućljeća, sveti papa Ivan Pavao II. zamolio je nadbiskupa, doskorašnjega kardinala Van Thuana da predvodi korizmene duhovne vježbe za Rimsku Kuriju, na kojima redovito sudjeluje i sami papa. Prvo, uvodno predavanje - razmatranje bilo je o rodoslovlju Isusa Krista. Kardinal van Thuan je tada rekao: „Za nas Azijce, a osobito za me kao Vijetnamca, spomen naših predaka od velike je važnosti. U našoj kulturi, s velikim poštovanjem i predanjem čuvamo na kućnom oltaru knjigu rodoslovlja svoje obitelji. Ja osobno poznajem imena 15 naraštaja svojih predaka, počevši od 1698. godine, kada je moja obitelj primila sveto krštenje. Po rodoslovlju postajemo svjesni da pripadamo povijesti koja je veća od nas te tako istinitije shvaćamo smisao naše vlastite povijesti“[1], objasnio je kardinal van Thuan.

5. Draga braćo i sestre! Kao Hrvati katolici rado ističemo svoju četrnaest stoljetnu pripadnost kršćanskoj vjeri, povezanost s Apostolskom Stolicom u Rimu i vjernost Katoličkoj Crkvi. Rado ističemo da je radosna vijest Evanđelja od prvih stoljeća, od samog početka kršćanstva naviještana i krvlju svjedočena u našim krajevima, u našoj hrvatskoj Domovini. Zadivljeni smo svjedočanstvom vijetnamskih katolika o veličini dara svetoga krštenja: oni s ljubavlju čuvaju i pamte sva imena svojih predaka počevši od prvoga pokrštavanja!

Ovo je trenutak i za vlastiti ispit savjesti: Koliko cijenimo milosni dar krštenja? Koliko smo stvarno zahvalni onima koji su nam predali – posredovali vjeru, našim roditeljima, djedovima i bakama? Našim vjeroučiteljima, našim duhovnim pastirima? S kojim osjećajima razmišljamo o svome krštenju, o krštenju vlastite djece, naših bližnjih? S krštenjem, nešto bitno i prevažno dogodilo se u životu svakoga čovjeka, pojedinca, obitelji, naroda.

Mnogovrsna rodoslovlja, ono osobno obiteljsko, ono nacionalno, a osobito ono evanđeosko rodoslovlje pokazuju nam da naši životi nisu besmislen ishod pukoga slučaja, nego da imaju vrijednost i smisao jer su dio Božjega nauma spasenja. Rodoslovlje Isusa Krista ujedinjuje Stari i Novi Zavjet u jedinstvenu povijest spasenja. Štoviše, ono nam objavljuje otajstvo Božjega milosrđa koje svoju puninu dostiže u Isusu Kristu, rođenom od Djevice Marije. Stoga se i Marija u svome hvalospjevu Veliča spominje rodoslovlja: „Odsad će me svi naraštaji zvati blaženom. (…) Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. (…) kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka“ (Lk 1, 48.50.54.55).

6. Milost koju nam Bog iskazuje nezasluženi je dar. To nam pokazuju imena u rodoslovlju Isusa Krista. Rodoslovlje ima tri dijela: u prvome su dijelu navedeni patrijarsi, to jest praoci izabranoga naroda; u drugome kraljevi do prognanstva u Babilon; u trećemu dijelu muževi iz doma i loze Davidove nakon prognanstva u Babilon.

Može nas iznenaditi što se Božji odabir razlikuje od naših ljudskih kriterija, koja su često usmjerena samo prema izvanjskim pokazateljima kao što su ugled, povlastice ili karijera. Abrahama ne nasljeđuje Jišmael, Hagarin sin, prvorođeni, nego Izak, Sarin sin, sin obećanja. Izaka ne nasljeđuje Ezav, vješt i uspješan lovac, nego Jakov, krotak čovjek, koji se do tada držao u pozadini. Jakov pak ima dvanaest sinova; međutim, rodoslovlje ne nastavljaju ni Josip ni Benjamin, koji su bili najbolji u moralnom pogledu, nego osrednji sin Juda, četvrti po redu.

7. Zatim se u rodoslovlju javljaju i četiri žene: Tamara, Rahaba, Ruta i Urijina žena. I njihov udio u rodoslovlju može nas u najmanju ruku začuditi. Tamara je bila grješnica koja se koristila varkom kako bi postigla svoj cilj. Rahaba se ne može staviti kao uzor moralne žene nijednoj svojoj suvremenici u poganskom gradu Jerihonu. Ruta je bila strankinja i nije pripadala izabranom narodu. Urijina žena Bat-Šeba počinila je preljub s kraljem Davidom. Kasnije ju je David uzeo za svoju ženu nakon što je dao ubiti njezinoga muža Uriju, istaknutoga časnika svoje vojske.

8. Od kraljeva navedenih u rodoslovlju samo su Ezekija i Jošija ostali vjerni Bogu do kraja, dok je Salomon, premda najmudriji od svih i obdaren mnogim milostima, pred kraj života dozvolio svojim ženama da se klanjaju idolima. Svi ostali kraljevi su idolopoklonici, ubojice, nemoralni. Kralj David poseban je slučaj. Premda teško griješi, spreman je prihvatiti pokoru te nam je u psalmima ostavio divan primjer pouzdanja u Božju ljubav i milosrđe. Nakon prognanstva u Babilon ističu se jedino Šealtiel i Zerubabel kao Božji ljudi; svi su ostali ili grešnici ili bez traga u povijesti.

9. Zaista, rodoslovlje Isusa Krista ponajviše je popis grešnika i grješnica, podsjetnik skoro neprekinutoga niza ljudskih mana i grijeha. No, ipak, „gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost“ (Rim 5, 20), kako kaže sveti Pavao. Posljednji na popisu jest Josip, muž Marije, čovjek pravedan, a zatim dolazi preobilje milosti, Marijin sin, čovjek savršen, Isus koji se zove Krist. Dakle, Marijino ime u rodoslovlju znak je preokreta i novoga početka. Po njoj dolazi Onaj koji će uzeti na se grijehe svih ljudskih naraštaja, i onih prošlih i onih budućih. Marija spada u niz ljudi koji su omogućili dolazak Spasitelja svijetu. Zbog toga slavimo njezin rođendan. Njezina je veličina i uzvišenost u njezinoj povezanosti s Kristom. I mi nastavljamo njezino djelo svojim rođenjem ako surađujemo na ostvarenju punine otajstva Kristova u svome vremenu.

10. Naši životni problemi i izazovi mogu nam se često činiti nerješivima i preteškima. U napasti smo da otpišemo sve, i sebe i druge, i da se povučemo i zatvorimo u ispunjavanje vlastitih, sebičnih prohtjeva. No, taj bijeg od sebe i od drugih još više nas uvlači u vrtlog besmisla.

Blagdan Marijinoga rođenja blagdan je nade. Prošlost, sadašnjost i budućnost u Božjim su rukama. Bog nas uvijek iznova iznenađuje, ulazi u nas život i pokazuje da nam je uvijek blizak. On može pisati ravno i po krivim crtama našega životnog puta. On nas drži i vodi u zajedništvu jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Po Blaženoj Djevici Mariji, Maloj Gospi, pristupimo ovom vrelu milosti kako bismo i mi mogli klicati: Veliča duša moja Gospodina. Amen.