Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

PROPOVIJED U UTORAK IV. VAZMENOG TJEDNA

Subota, 28. 04. 2018.

Hrvatska crkva sv. Jeronima, Rim, 24. travnja 2018.

Vojni ordinarij Jure Bogdan

 Dj 11, 19-26; Iv 10, 22-30

Draga braćo i sestre

1.Naš ljudski život toliko je puta nepredvidiv. Dakako, razborito je pripremiti plan i program, razviti strategiju djelovanja, no uvijek se može dogoditi nešto nepredvidivo, neočekivano. „Čovjek snuje, a Bog određuje“, govorili su naši stari. Siguran sam da je svatko od nas makar jednom doživio takvu situaciju kada je morao iz temelja preispitati svoje životne postavke. Odjednom ti se promijeni čitav život i – hoćeš, ne ćeš – moraš odgovoriti na nove izazove. Vi, poštovani pripadnici hrvatske vojske, policije,  hrvatski branitelji, iskusili ste to na osobit način i istaknuli ste se hrabrošću u obrani Domovine i ljubavlju prema svome narodu.

2.Sveti Jeronim, zaštitnik ove crkve u kojoj večeras slavimo svetu misu, također je doživio mnoga iznenađenja i krizne trenutke u svome životu. No, znao je iz svega toga uvijek izvući duhovnu korist. Što god nam se u životu dogodi, sve može biti prigoda da rastemo u vjeri, ufanju i ljubavi. Na središnjoj freski ove crkve, iza glavnog oltara, prikazan je jedan od ključnih trenutaka Jeronimovoga života – njegovo svećeničko ređenje. On nije težio za tom službom, ali prihvatio ju je u poslušnosti Božjoj volji koja se očitovala preko biskupa Paulina.    

Paulin je bio biskup Antiohije, grada o kojem govori današnje prvo čitanje iz Djela apostolskih. Nakon kamenovanja Stjepana uslijedio je progon Crkve u Jeruzalemu. Jedini su  Apostoli ostali u Jeruzalemu, a ostali su vjernici uglavnom pobjegli. No, unatoč nevoljama i bijegu, oni nisu klonuli. Dapače, prepoznali su prigodu da navijeste radosnu vijest Evanđelja žiteljima Antiohije i drugih poganskih krajeva. Njihova ljubav i hrabrost urodili su plodom: „Ruka Gospodnja bijaše s njima te velik broj ljudi povjerova i obrati se Gospodinu“ (Dj 11, 21). Kasnije tijekom povijesti, pa sve do naših dana, potvrdilo se da progoni i neprijateljstva ne mogu ušutkati Evanđelje. Protiv mržnje i zla borimo se ljubavlju i spremnošću na žrtvu, baš onako kako nam je Isus Krist pokazao svojim predanjem na križu.

3. Zanimljivo je da su u Antiohiji Isusovi učenici po prvi put prozvani kršćanima. Oni koji slijede Krista nose Njegovo ime i pripadaju mu – „Christiani“, „Kristovi“. Veliki je Božji dar nama da smijemo nositi takvo ime. Time Bog Otac pokazuje svoju neizmjernu ljubav prema svakome od nas i potvrđuje nam da smo uistinu Njegovi sinovi i kćeri po Isusu Kristu, jedinorođenom i vječnom Sinu Očevu.

         U vojsci i policiji postiže se viši čin tek kada ga se zasluži svojom stručnošću, iskustvom i sposobnošću. Bog postupa obrnuto. On nam odmah, na samom početku, bez naših zasluga, daje najčasnije ime, da se zovemo djeca Božja, kršćani. No, time je povezan i zadatak. Svojim životom trebamo pokazati ne samo da se zovemo kršćani, nego da to i zbilja jesmo.

         Svi imamo želju da budemo dostojni kršćanskoga imena kojega nosimo, da to ime ne bude samo izvanjski ukras, nego štoviše izraz našega unutarnjeg stava. Međutim, suočeni smo s tolikim nemirom i razdorom u društvu, ali i u nama samima. Čini se da okolnosti modernoga vremena ne pogoduju baš njegovanju evanđeoskih krjeposti, a i u sebi samima toliko puta iskusimo rastrganost jer nismo slijedili dobro nego išli za grijehom. Kako izaći iz te podijeljenosti? Kako postati cjeloviti čovjek-kršćanin?

4. Na tom putu želi nam pomoći Sveti Otac papa Franjo svojom najnovijom Apostolskom pobudnicom o pozivu na svetost u suvremenom svijetuGaudete et exsultate (Radujte se i kličite). „Kako bismo bili sveti“, ističe Papa, „nije nužno biti biskup, svećenik, redovnik ili redovnica. Često upadamo u napast da mislimo kako je svetost pridržana onima koji mogu zadržati odstojanje od svakodnevnih briga i posvetiti mnogo vremena molitvi. Nije to tako. Svi smo pozvani na svetost živeći u ljubavi i pružajući vlastito svjedočanstvo u našim svakodnevnim obvezama, tamo gdje se nalazimo“, kaže Papa (br. 14). Dakle, put prema istinski življenom kršćanstvu započinje u našem svagdašnjem životu. To je put sastavljen od malih koraka koji će nas dovesti do cilja ako njime budemo išli strpljivo i s pouzdanjem u Boga. „Bolje je šepati na pravome putu, nego trčati na krivome putu“ (sv. Toma Akvinski).

         Zatim nam, na tom tragu, papa Franjo daje konkretne savjete koje nam valja pozorno poslušati: „Jesi li u braku?  Budi svet ljubeći i brinući se za svoju ženu ili za svoga muža, onako kako to Krist čini s Crkvom. Jesi li zaposlenik? Budi svet obavljajući svoj posao pošteno i stručno u službi braći ljudima. Jesi li roditelj ili djed ili baka? Budi svet strpljivo poučavajući djecu u nasljedovanju Isusa. Imaš li autoritet u društvu? Budi svet boreći se za opće dobro i odričući se osobnih interesa“ (br. 14).

         Na taj će način naše kršćanstvo biti i prepoznatljivo i vjerodostojno. Postajemo u pravom smislu Kristovi apostoli na našim dužnostima, službama i radnim mjestima, propovijedajući Evanđelje ne riječima nego djelima. Prvo čitanje kaže za Barnabu da je to bio „muž čestit, pun Duha Svetoga i vjere“ (Dj 11, 24). Nije to samo Barnabina karakteristika. Svaki kršćanin ima taj potencijal.

5.Taj potencijal koji je u nama po snazi svetih sakramenata postat će djelotvoran kada, unatoč svojim grijesima, budemo tražili Isusovo milosrdno lice. U Evanđelju smo čuli kako Isus obilazi prostorom jer želi doći do svakoga čovjeka. Međutim, u jednom ga trenutku okružuju neprijatelji i traže dokaz Njegove vjerodostojnosti. Oni doduše razgovaraju s Isusom ali ne gledaju ga oči u oči jer su grijehom zaslijepljeni i zatvoreni u sebe same. To se i nama može dogoditi, da pored zdravih očiju i ušiju gledamo, a ne vidimo, slušamo, a ne čujemo. Od takve duhovne sljepoće i gluhoće može nas jedino sačuvati poniznost koja traži pomirenje s Bogom u svakodnevnom ispitu savjesti i redovitoj svetoj ispovijedi.

         Usred nestalnosti i promjenjivosti svijeta i naših unutarnjih raspoloženja samo nam Isus može dati sigurnost i unutarnji mir. I ne samo to. Isus nam u Evanđelju obećaje puno više od toga: „Ja vam dajem život vječni te ne ćete propasti nikada i nitko vas ne će ugrabiti iz moje ruke“ (usp. Iv 10, 28). Kontekst ovoga govora je smrt. Smrt je najveća prijetnja pojedincu, zajednici i društvu. Isus je pak svojim križem i uskrsnućem jednom zauvijek pobijedio smrt. Isus je za nas kršćane izvor života tako da nas ni smrt ne može istrgnuti iz Njegove ruke. Zajedništvo s Isusom je neuništivo. Život vječni znači da nas ništa ne može odvojiti od vrela života, od Boga, jer Isus jamči za nas.

6. Barnaba, Pavao, Jeronim, toliki sveci tijekom povijesti posvjedočili su djelima da je Isus njihov život i da je moguć put k svetosti bez obzira na osobne i društvene okolnosti. Krenimo na taj put hrabro i ponizno.

         Gospodine Isuse Kriste, dobri pastiru, budi Ti istina koja će nas voditi; budi nam Ti život koji pobjeđuje grijeh i smrt; budi naš put da uđemo u vječno zajedništvo Tvojih svetih na nebesima. Amen.