Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana

Petak, 09. 12. 2022.

Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana na sprovodu

umirovljenog generala zbora i ministra obrane RH Pavla Miljavca

Novigrad na Dobri, 9. prosinca 2022.

Mudr 3,1-9 Ili 3,1-6; Iv 11,17-27;

Cijenjena i poštovana obitelji Miljavac,

Poštovani sudionici sprovodnog oproštaja,

Draga braćo i sestre!

Supruzi Barbari, kćeri Aniti, sinovima Dubravku i Mariju, snahama Sandri i Nikolini, unukama Ani i Mihaeli, svim članovima obitelji, svoj rodbini i prijateljima, hrvatskom generalskome zboru, svima ožalošćenima, izražavam iskrenu sućut. Sućut izražavam i u ime svećenika i djelatnika Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj, poglavito u ime umirovljenog vojnog biskupa msgr. Jurja Jezerinca. 

Ljubav, poštovanje, zahvalnost za život i djelo okupili su nas danas na oproštaj od obiteljskog čovjeka, hrvatskog rodoljuba, počasnog predsjednika Hrvatskog generalskog zbora umirovljenog generala zbora Pavla Miljavca. Tko god bi pisao povijest Domovinskoga rata, od osamostaljenja Republike Hrvatske do njena ulaska u Schengen, nužno bi mu bilo proučavati doprinos hrvatskoj slobodi Pavla Miljavca, branitelja Hrvatske i u ratu i miru. Od samog početka 1990. bio je sudionik Domovinskoga rata, zapovjednik Zbornog područja, pomoćnik načelnika i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, ministar obrane Republike Hrvatske, zastupnik u Hrvatskome Saboru, Predsjednik Hrvatskog generalskog zbora i od siječnja 2022. godine počasni predsjednik istoga Zbora.

Nismo slutili da će nas tako brzo napustiti. Njegovo srce koje je kucalo za mnoge, popustilo je u sedamdesetoj godini života u ponedjeljak navečer u bolnici u Zagrebu. I ovdje nam padaju napamet riječi koje izgovaramo u obredu velike srijede na početku svake Korizme kad našu glavu posipamo pepelom: „Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti.“

I u ovome odlasku, kao i u svim ovakvim odlascima, stojimo pred zagonetkom ljudskog postojanja, zagonetkom koja doseže svoj vrhunac pred licem smrti. Čovjeka ne muči samo bol i sve veći rasap tijela, nego ga, čak još i više, muči strah od ugasnuća za vazda, strah od, ljudskim osjetilima, pogleda u ništavilo u prah u koji se pretvara.

Što se može kazati kod groba u susretu s misterijem čovjekove smrti? Što misliti o misteriju čovjeka uopće? Psalmist u Bibliji sluti veliku tajnu čovjekova bića pa kliče, nadahnut Duhom Božjim: “Pa što je čovjek da ga se spominješ, i sin čovječji te ga pohađaš?"(Ps 8,5). Liturgijsko vrijeme Došašća u kojem se nalazimo, vjernički hod ususret blagdana povijesnog Božjega pohoda čovjeku, Božjeg ulaska u ljudsku povijest – Božić, unosi svijetlo u tamu koja se spušta nakon zatvaranja debelog zastora zemaljskog života i budi nadu u trenutcima kad smo najslabiji, bespomoćni pred stvarnošću smrti.

Čovjek je, zaista, misterij sa svojim razumom, srcem, slobodom i savješću. Svaki je čovjek tajna na kojem god položaju bio, s kojom god odgovornošću, u kojem god zvanju i životnoj situaciji. On je jednako tajna, bilo da je moćan, učen, bogat ili da je bez utjecaja na društveni i javni život, nepoznat i siromašan.

Čovjek je tajna sa svojim opredjeljenjima i odlukama kad se nađe pred izborom dobra ili zla, ljubavi ili mržnje, istine ili zablude. Drugi vatikanski sabor kaže: “Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u otajstvu Utjelovljene Riječi" (GS 22). Odgovor o čovjekovoj egzistenciji i njegovoj projekciji u vječnu budućnost otkriva nam Isus Krist-Bog koji je za čovjeka postao čovjekom, utjelovio se, rođen od Djevice i Majke Marije u Betlehemu!

On – istobitan s Ocem, koji je u svome čovještvu i sam iskusio tjeskobu patnje, napuštenosti, ostavljenosti, prošao je kroz tamu groba, svojim uskrsnućem, otvorio je perspektivu, ulio je nadu u život poslije života, u uskrsnuće tijela i život vječni. „Tvojim se vjernima Gospodine život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima“ (Pokojničko predslovlje I). U toj vjeri, da ništa nije izgubljeno od napora i žrtve, života i djela, u nadi u ponovni susret u vječnosti, opraštamo se od cijenjenog i poštovanog supruga, oca obitelji, hrvatskog domoljuba, hrabrog ratnika, generala, ministra, nadasve čovjeka, katolika, praktičnog vjernika Pavla Miljavca. Njegovu dušu preporučujemo dobrome i milosrdnome Bogu.

Dopustite mi u ovome trenutku rastanka s pok. Pavlom, ponoviti molitvu – pjesmu koju smo toliko puta u našem djetinjstvu molili u našim crkvama i našim domovima:

„Život kratak, a smrt stalna
Njoj se ne zna dan ni čas,
Ako vrijeme gubim sada,
Može propast i moj spas.
Samo jednu imam dušu
Nju mi dade vječni Bog,
Propadne li ona ludo,
Nema većeg od zla tog.
Bog me vidi, Bog će sudit,
Il' u pak'o il u raj.
Il' u raju divna slava
Il' u paklu strašan vaj.
Spasitelju moj raspeti,
Mojoj duši sada daj,
Pokajanje, oproštenje,
Poslije smrti vječni raj».

Pokoj vječni daruj mu Gospodine. I svjetlost vječna svijetlila njemu.