Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana na Misi posvete ulja

Petak, 29. 03. 2024.

Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana na Misi posvete ulja¹

Vojni ordinarijat, Veliki četvrtak, 28. ožujka 2024.

1. Veliki četvrtak je dan kad je Gospodin dvanaestorici okupljenih na Posljednjoj večeri dao vlast, nalog i zadaću da s kruhom i vinom slave Sakramenat Tijela i Krvi Kristove, do njegova ponovnog dolaska, (Usp. Mt 26,26-28.; Mk 14,22-25; Lk 22,14-20;). Oni „obnavljaju žrtvu spasenja u njegovo ime, tvojim vjernima priređuju vazmenu gozbu, prednjače ljubavlju, hrane ih tvojom riječju i svetim otajstvima“².

Pashalno janje i druge starozavjetne žrtve zamjenjeni su darom Kristova Tijela i njegove Krvi. Krist nam daruje samoga sebe. I tako novozavjetni kult štovanja Boga, ima u svome temelju samoga Boga – drugu Božansku osobu koja se žrtvuje za nas i nama se daje. Ispunjeni tim darom, mi postajemo njegovi: stvorenje se vraća Stvoritelju. Tako je svećeništvo postalo nešto posve novo: Sebe pronalazimo u otajstvu Isusa Krista. Uvijek je On koji se iznova daje i koji nas privlači i uzdiže k sebi. Samo On može reći: "Ovo je moje Tijelo - ovo je moja Krv".

Otajstvo svećeništva Crkve stoji u činjenici da mi, bijedni stvorovi, slaba ljudska bića, u snazi Sakramenta možemo govoriti i djelovati „In persona Christi“, „Po Kristu, s Kristom i u Kristu“. „Sve slike starozavjetnog svećeništva ispunile su se u Isusu Kristu, koji je jedini 'Posrednik između Boga i ljudi' (1 Tim 2,5). Melkisedeka, 'svećenika Boga svevišnjega' (Post 14,18), kršćanska predaja smatra praslikom svećeništva Krista, jedinog 'velikog svećenika po redu Melkisedekovu' (Heb 5, 10; 6,20), 'svetog, nedužnog, neokaljanog' (Heb 7, 26), koji 'jednim (...) prinosom zasvagda usavrši posvećene' (Heb 10,14), tj svojom jedinom žrtvom na križu“[3]. Isus jedini Veliki svećenik novoga Saveza, svoje svećeništvo hoće, želi i vrši preko nas!

Ovo je veliko i divno otajstvo, koje nas duboko dira u našem biću, poglavito na Veliki Četvrtak. Svoje svećeništvo želi vršiti preko nas[4]. „On sav svoj narod odlikuje kraljevskim svećeništvom i iz ljubavi prema braći odabire ljude koji polaganjem ruku postaju dionici njegove svećeničke službe“[5]. A da nam svakodnevica ne potamni i oduzme to veliko otajstvo, želimo se zaustaviti i promišljati o trenutku kad je On na nas položio svoje ruke i učinio nas dionicima toga otajstva.

2. Razmislimo stoga iznova, danas na Veliki Četvrtak, o znakovima u kojima nam je podijeljen sakramenat svetoga reda. U središtu obreda je drevna gesta polaganja ruku, kojom me je Isus uzeo k sebi: "Ti pripadaš meni". To je njegov izravni govor upućen meni. U toj gesti polaganja ruku on mi govori: "Ti si pod zaštitom mojih ruku. Ti si pod zaštitom moga srca. Čuvaš se i sačuvat ćeš se držeći se čvrsto mojih ruku. Ti si sin moj ljubljeni. Ostani čvrsto u mojim rukama. A meni daj svoje ruke bez zadrške!“.

I tada su nam ruke pomazane uljem koje je znak Duha Svetoga i njegove snage. Zašto ruke? Ljudska ruka je instrument čovjekova djelovanja. Simbol je njegove sposobnosti da se suoči sa svijetom, upravo da stvari uzme i stavi „u svoje ruke“. Gospodin je na nas položio svoje ruke i on hoće da u ovome svijetu naše ruke budu njegove ruke.

On želi da one ne budu instrumenti „hvataljke“ koje uzimaju stvari, ljude, svijet, za sebe kako bi to postao naš posjed, naše imanje, već da se preko njih prenosi njegov božanski dodir i prihvat, i da one budu posve u službi božanske ljubavi. On želi da one budu oruđe služenja i izraz poslanja cijele osobe u službi Onoga kojeg donose i navješćuju ljudima. Ako čovjekove ruke simbolički predstavljaju njegove sposobnosti i, općenito, tehniku ​​kao moć raspolaganja svijetom, onda ruke pomazane uljem svetim, moraju biti znak njegove sposobnosti davanja, ispunjanja svijeta ljubavlju i djelima ljubavi, a za to, bez sumnje, trebamo pomoć i snagu Duha Svetoga.

U Starom zavjetu pomazanje je znak uzimanja, primanja i stupanja u službu: kralj, prorok, svećenik čini i daje više od onoga što dolazi od njega samog. Na određeni način biva razvlašten samoga sebe i samome sebi, i postavlja se u službu daje na raspolaganje većem i višem od samoga sebe. Ako se Isus u Evanđelju predstavlja kao Pomazanik Božji, Krist, onda to znači da on djeluje po poslanju Očevu i u jedinstvu s Duhom Svetim te da na taj način svijetu daje novo kraljevstvo, novo svećeništvo, novi način i život proroka, koji ne traži sebe, već živi za Njega, prema kojemu je svijet stvoren. Stavimo mu se danas u ruke i zamolimo ga da nas uvijek drži za ruku i da nas on vodi.

3. U sakramentalnoj gesti polaganja ruku od strane biskupa, sam Gospodin je na nas položio ruke. Ovaj sakramentalni znak sažima cijelo jedno egzistencijalno putovanje.

Jednom smo, poput prvih učenika, susreli Gospodina i čuli njegovu riječ: "Pođi za mnom!" Možda smo ga u početku pomalo nesigurno slijedili, osvrćući se i pitajući se je li to doista moj put. A na nekom smo opet putu možda doživjeli Petrovo iskustvo nakon čudesnog ulova. Možda smo se toliko uplašili njegove veličine, veličine zadatka i nedostatnosti samih sebe i svojih slabih snaga, da smo se htjeli povući: "Gospodine, idi od mene, grešan sam ja čovjek" (Lk 5, 8). Ali tada nas je On s velikom dobrotom i ljubavlju primio za ruku, privukao k sebi i rekao nam: "Ne bojte se! Ja sam s tobom. Ja sam s vama. Neću vas ostaviti, ne ostavljajte me. Ne udaljujte se od mene!"

Možda se svakome od nas dogodilo i više puta, isto kao i Petru kada je, hodajući po vodi u susret Gospodinu, iznenada shvatio da ga voda ne može izdržati i da će potonuti. I kao Petar i mi smo uplašeni vikali i zvali u pomoć: "Gospodine, spasi me!" (Mt, 14, 30). Promatramo divljanje uzavrelog pobješnjelog mora u ovome svijetu, u prošlosti ali i u naše vrijeme, strašnu huku valova, zapjenjeno more, oluje, duboke ponore ispod velikog valovlja barke našeg života, i gledamo prema njemu.... A On nas je uhvatio za ruku i dao nam novu "specifičnu težinu": lakoću koja dolazi iz vjere i koja nas diže prema gore i vuče prema naprijed! A onda nam pruža ruku koja nas podupire i nosi. On nas podržava. Uvijek iznova usmjerite svoj pogled u Njega i ispružimo ruke prema Njemu. Pustimo Njegovoj ruci da nas uzme, i tada nećemo potonuti, nego ćemo služiti životu koji je jači od smrti, i ljubavi koja je jača od mržnje. Vjera u Isusa, Sina Boga živoga, sredstvo je kojim se uvijek iznova hvatamo za Isusovu ruku i kojim nas On čvrsto prihvaća za ruke i vodi nas.

Kako je prekrasna molitva što ju molimo u liturgiji prije sv. pričesti: “... Izbavi me ovim presvetim Tijelom i Krvlju svojom od svih mojih opačina i svakoga zla; Daj da se uvijek držim tvojih zapovijedi, i ne dopusti da se ikad odijelim od tebe“. Molimo da nikada ne ispadnemo iz zajedništva s njegovim Tijelom, sa samim Kristom, da se nikada ne isključimo, odijelimo od euharistijskog otajstva. Molimo da On nikada ne ispusti našu ruku…

4. Gospodin je stavio svoju ruku na nas. Značenje ove geste izrazio je riječima: „Više Vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar. Vas sam nazvao prijateljima, jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga." (Ivan 15,15). Ne nazivam vas više slugama, nego prijateljima: u tim se riječima mogla vidjeti čak i (ustanova) - svećeništva. Gospodin nas čini svojim prijateljima: povjerava nam sve; povjerava nam se, da možemo govoriti s njegovim Ja – in persona Christi capitis. Kakvo samopouzdanje! On se uistinu predao u naše ruke. Bitni znakovi svećeničkog ređenja su u konačnici sva očitovanja te riječi: polaganje ruku; predaja knjige – njegove riječi koju nam On povjerava; predaja kaleža kojim nam prenosi svoje najdublje i najosobnije otajstvo. Moć odrješenja također je dio svega ovoga: On također čini da sudjelujemo u njegovoj svijesti glede bijede grijeha i sve tame i nutarnjeg mraka čovjeka i svijeta i predaje u naše ruke ključ da mu ponovno otvorimo vrata Očevog doma. Više vas ne zovem slugama nego prijateljima. Ovo je duboko značenje svećenika: postati prijatelj Isusa Krista. Za ovo prijateljstvo moramo se svaki dan iznova obvezati. Prijateljstvo znači zajedništvo u razmišljanju i želji.

Vježbati i živjeti zajedništvo misli s Isusom, kako nam govori sveti Pavao u Poslanici Filipljanima: “Složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo, ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višim od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu“ (Fil 2,2-5). A ovo zajedništvo misli nije samo intelektualna stvar, već je to zajedništvo osjećaja i volje, a time i djelovanja. To znači da Isusa moramo upoznavati na sve osobniji način, slušajući ga, živeći s njime, ostajući mu blizu, slušajući ga – in lectio divina, odnosno čitajući Sveto pismo na neakademski, nego duhovni način. put; tako učimo susresti sadašnjeg Isusa koji nam govori. Moramo razmišljati i razmišljati o njegovim riječima i njegovim djelima pred Njim i s Njim. Čitanje Svetoga pisma je molitva, mora biti molitva - mora proizaći iz molitve i dovesti do molitve. Evanđelisti nam govore da se Gospodin više puta po cijelu noć - povlačio u osamu, "na goru", da moli sam. I mi trebamo ovu "goru": to je unutarnja „uzvišica“ „gora“ na koju se moramo uspinjati, gora, brdo molitve. Samo tako se razvija prijateljstvo. Samo tako možemo vršiti svoju svećeničku službu, samo tako možemo donositi Krista i njegovo Evanđelje ljudima. Jednostavan aktivizam može biti čak i herojski. Ali izvanjsko djelovanje, u konačnici, ostaje besplodno i gubi djelotvornost ako nije rođeno iz dubokog intimnog zajedništva s Kristom. Vrijeme koje smo tome posvetili istinsko je vrijeme za pastoralno djelovanje, za autentično pastoralno djelovanje. Svećenik prije svega mora biti čovjek molitve. Svijet u svom frenetičnom aktivizmu često gubi orijentaciju. Njegovi postupci i njegove sposobnosti postaju destruktivni ako nedostaju molitvene snage iz kojih teku vode života koje mogu zaliti - natopiti zemlju, suhu, žednu, bezvodnu“.

Više vas ne zovem slugama, nego prijateljima. Srž svećeništva je biti prijatelj Isusa Krista. Samo na taj način možemo istinski govoriti in persona Christi, čak i ako naša unutarnja udaljenost od Krista ne može ugroziti valjanost sakramenta. Biti Isusov prijatelj, biti svećenik znači biti čovjek molitve. Tako to prepoznajemo i izlazimo iz neznanja priprostih slugu. Tako učimo živjeti, trpjeti i djelovati s Njim i za Njega. Prijateljstvo s Isusom je par excellence uvijek prijateljstvo s njegovim narodom. Isusovi prijatelji možemo biti samo u zajedništvu s cijelim Kristom, glavom i tijelom; u raskošnom trsu Crkve koju pokreće njezin Gospodin. Samo u njoj je Sveto pismo, zahvaljujući Gospodinu, živa i aktualna Riječ. Bez živog subjekta Crkve koja se proteže kroz stoljeća, Biblija se raspada na često heterogene spise i tako postaje knjiga prošlosti. Ono je rječito u sadašnjosti samo tamo gdje postoji "Prisutnost" - gdje Krist ostaje trajno suvremen s nama: u tijelu svoje Crkve.

Biti svećenik znači postati prijatelj Isusa Krista, i to sve više kroz naše postojanje. Svijet treba Boga – ne bilo kojeg, već Boga Isusa Krista, Boga koji je postao tijelo i krv, koji nas je ljubio do te mjere da je za nas umro, koji je uskrsnuo i stvorio u sebi jedan prostor za čovjeka. Taj Bog mora živjeti u nama i mi u Njemu.To je naš svećenički poziv: samo tako naše svećeničko djelovanje može uroditi plodom. Predslovlje Velikog četvretka za svećenike kaže: „Oni obnavljaju žrtvu spasenja u njegovo ime, tvojim vjernima priređuju vazmenu gozbu, prednjače ljubavlju, hrane ih tvojom riječju i svetim otajstvima; posvećuju život tebi i spasu braće, nastoje postati slika samoga Krista i postojano svjedočiti ljubav i vjernost tebi“[6].

Kardinal Marco Cè u duhovnim vježbama koje je držao rimskoj kuriji i papi kaže: “Ovdje sam da živim među ovim ljudima i dopustim Isusu da ga učini prisutnim dajući mu svoje tijelo... Čovjek postaje sposoban za spasenje samo prinoseći vlastito tijelo. Zlo svijeta mora se nositi i bol se mora dijeliti, upijajući ga u vlastito tijelo u potpunosti kao što je to učinio Isus".

Isus je uzeo naše tijelo. Predajmo mu svoje. Tako On može doći na svijet i preobrazi ga. Amen!