Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Propovijed za bl. Alojzija Stepinca u prigodi 58. obljetnice smrti

Ponedjeljak, 12. 02. 2018.

Ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv. 12, 24).  

Srima (Šibenska biskupija)[1], župna crkva 18.00 sati,10. veljače 2018.,

Jure BOGDAN, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj

Poštovani i dragi biskupe Ante[2]

Draga braćo svećenici

Poštovani i dragi vjernici

Draga braćo i sestre

1. Uvod.U povijesti Katoličke Crkve postoje osobe koje je Providnost darovala Božjemu narodu da mu budu čvrsto uporište, zaštita i  svjetionici u olujama života. I što god vrijeme više odmiče od njihove smrti oni iz dana u dan izrastaju u osobnosti koje nadilaze prostor i vrijeme u kojem su djelovali. Njihova zvijezda nikad ne zalazi. Naprotiv, ona je iz dana u dan sjajnija a novim naraštajima je sve bliža i privlačnija. Jedna od tih sjajnih zvijezda je blaženi Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, kardinal, mučenik.

Raduje me što mogu večeras pozdraviti sve Vas dionike ovog misnog slavlja. Drago mi je da zajedno s vama  mogu moliti i razmišljati o blaženom Alojziju, nadahnjujući se na njegovu bogato ostvarenom životu kroz 62 godine zemaljskog života, koji je okrunjen palmom mučeništva. Dobri Bog predao je nama njegovim suvremenicima, duhovnu baštinu ovog svjedoka vjere ali i obvezu da ju čuvamo, poštujemo, i da s njom upoznajemo naše  suvremenike .... Zašto je to tako?

2.Poziv na svetost. Svi vjernici bilo kojeg staleža i stupnja pozvani su na svetost[3]. Jednostavnim jezikom rečeno to znači: Svi ljudi pozvani su raditi na sebi, rasti u vrlinama, krjepostima, usavršavati se stručno i profesionalno, razvijati se i ostvarivati kao osoba na svim razinama i to uvijek u suradnji s Bogom, s njegovom milošću. Sveti  Benedikt će to lapidarno izreći riječima u motu – programu za svoj red kojeg osniva „ora et labora“ (moli i radi!).  Blaženi Alojzije je velik upravo stoga jer njegov život obiluje kršćanskim krjepostima, ljudskim vrlinama. Njegov život je postao jasni odraz Krista Isusa. On stoga predstavlja model za naš životni hod i osobne odabire u vjeri. „Exempla trahunt“ – „primjeri privlače“.

3.Naše gore list. Sin imućnog seljaka poljoprivrednika Josipa Stepinca i Barbare rođ. Penić, Alojzije Viktor Stepinac se rodio  8. svibnja 1898. u Krašiću. Josipova prva supruga s kojom je imao četvero djece je prerano umrla pa se on opet oženio. Sa svojom drugom suprugom Barbarom, Josip je imao osmero djece. Mali  Alojzije Viktor, Josipovo deveto dijete, odrastao je u obitelji s jedanaestero djece[4]

Prema kasnijem svjedočanstvu samoga nadbiskupa Alojzija, njegovu ocu jedina briga bila je solidan odgoj vlastite djece. Uz takva muža u svemu je pristajala i njegova supruga Barbara, Alojzijeva majka. Uzor žena i majka, unosila je svakodnevno u obitelj vedrinu, ljubav, toplinu obiteljskog ognjišta i nadasve pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. S krunicom u ruci, čestim postovima i molitvom donosila je dnevne obiteljske odluke u odgoju vlastite djece.

Nakon završene gimnazije u Zagrebu, Alojzije je pozvan u vojsku. To je razdoblje I. svjetskog rata, raspada Austro-ugarske monarhije i nastanak novih država u Europi. Sudjeluje u prvom svjetskom ratu i bio je zarobljen. Vrativši se u Krašić, u proljeće 1919. upisuje agronomiju na sveučilištu u Zagrebu. Kroz sve to vrijeme redovito se moli, ispovijeda, razmišlja, vodi intenzivan duhovni život! Ima djevojku Mariju Horvat s kojom se kani vjenčati ali se dogovorno razilaze… Nije to ono čemu teži njegovo srce! A ona je razumjela da je on jednostavno nedostižan, stremi visoko, puno više od obiteljskog života… U srpnju 1924. donio je konačnu odluku, postati Kristov svećenik. Imao je tada 26 godina! Njegov zagrebački nadbiskup ga je poslao u bogosloviju i na studij u Rim. Te iste godine u jesen, 28. listopada postao je članom Papinskog zavoda Germanicum-Ungaricum-a, u Rimu i kroz sedam godina studirao je na  Papinskome sveučilištu Gregorijana kojeg vode isusovci. Na svetkovinu Krista Kralja 26. listopada 1930., u Rimu je zaređen za svećenika.

Poslije studija vratio se u Zagreb, gdje započinje njegovo zauzeto djelovanje. 28. svibnja 1934. papa Pio XI. imenuje ga zagrebačkim nadbiskupom-koadjutorom s pravom nasljedstva. Imao je svega 36 godina. Bilo je to veliko iznenađenje za njega osobno, za Zagrebačku nadbiskupiju i za sav hrvatski narod! Uz tolike sposobne svećenike i sveučilišne nastavnike, Božje oko zaustavilo je svoj pogled na mladome Alojziju! Njegovo biskupsko geslo je: «U tebe se, Gospodine, uzdam». Dobro je bio svijest koliki su mu križ natovarili na leđa i da ga jedino može nositi snagom koju daje Gospodin.

 4.U životnoj areni bezbožnih ideologija. Upravo tada nastupaju burna i teška predratna i ratna vremena. Natpastir Stepinac posvećuje se svojoj misiji evanđeoskom zauzetošću. S propovjedaonice zagrebačke prvostolnice grmio je protiv nacionalističkih ideologija svake vrste i rasističkih zakona u ondašnjim europskim državama. “Građanin je u savjesti obvezan da ne slijedi propise građanskih vlasti kad su im nalozi suprotni zahtjevima ćudoređa, osnovnim pravima osobe ili nauka evanđelja. Uskrata poslušnosti građanskim vlastima, kad im zahtjevi protuslove ispravnoj savjesti, opravdano je razlikovanjem služenja Bogu i služenja političkoj zajednici“ uči nas Katekizam Katoličke Crkve[5].  

A on, Alojzije Stepinac,  sam je bio iskreni hrvatski domoljub. Pravi domoljub, voli svoj dom i domovinu! To je njegovo naravno i neotuđivo pravo. Ono što želi sebi i svome narodu, pravi domoljub to želi i ne priječi i drugim narodima i pojedincima. Pravi domoljub voli i brani svoju domovinu, nju izgrađuje a za tuđim ne poseže! Bl. Alojzije je jasno zastupao načelo da svaki narod, ako li to hoće ima pravo i na vlastitu domovinu,samostalnu državu, pa tako i hrvatski narod. I to mu je ubrojeno u teški i neoprostivi grijeh., do danas! K tome mu je prirodan i „grijeh“ čvrste povezanosti i jedinstva s Petrovim nasljednikom, pa će on postati mučenik jedinstva s Petrovim nasljednikom u Rimu. U propovijedanju moralnih i etičkih načela  bio je neslomljiv i nepopustljiv. Usprotivio se žestoko masovnim komunističkim zločinima u Jugoslaviji ubijanja tisuća nedužnih ljudi poslije II. svjetskoga rata. Ustao je u obranu osnovnih prava Crkve pred bezbožnim komunizmom. I onda je uslijedio montirani politički proces i osuda[6]. Zbog toga je bio žrtva, kako je rekao sveti Ivan Pavao II u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., triju velikih zala dvadesetog stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Predstavnici svih ovih velikih bezbožnih ideologija, jednako su mu se grozili, prijetili i nisu mu nikad oprostili. A on je bio svjestan, kad je u pitanju istina o Bogu i čovjeku, kompromisi, popuštanja  ne dolaze u obzir. Tu nema pogađanja. Nadbiskup Stepinac jasno je dizao svoj glas u obranu Božanskih i ljudskih prava svakog čovjeka i svakog naroda bez obzira na boju kože i rasu, i 1936., i 1941. i 1945. Činio je to s istom snagom, jasnoćom i odlučnošću pred nacističkim okupatorom kao i pred Titovim komunistima.

5. Uhvaćen, osuđen, utamničen. Dok se pripremao slaviti svetu misu, 18. rujna 1946. godine, u 5,30 sati ujutro, uhićen je u nadbiskupskome dvoru u Zagrebu. Dvanaest dana kasnije, 30. rujna iste godine, započeo je sramotni i žalosni proces u kojem je Stepinac bio već unaprijed osuđen, kako su kasnije priznali njegovi progonitelji.  3. listopada Nadbiskup uzima riječ u sudnici i mirno izjavljuje: „Ako mi vi nećete dati za pravo, dat će mi ga povijest“. Lažni sud proglašava ga krivim 11. listopada 1946. godine. Osuđen je na 16 godina zatvora i 5 godina gubitka svih građanskih prava. Stepinac započinje svoje tamnovanje u Lepoglavi 19. listopada 1946. Tu je polagano i sustavno trovan. Pet godina kasnije, točnije 5. prosinca 1951. premješten je u župni stan u Krašiću, gdje je bio pod stalnim strogim nadzorom. Tu ostaje sve do svoje svete smrti, 10. veljače 1960. godine.  Izložen teškim psihološkim pritiscima, sustavnim napadima i ocrnjivanjima, bez informacija – odijeljen od svijeta – u izolaciji, pritisnut križem bolesti, polagano je umirao, čvrst, stamen, nepokolebljiv!

Blaženi Alojzije Stepinac je nastavio vršiti svoje pastirsko djelovanje potajno preko pisama[7], i na osobit način preko euharistije i molitve. Božji čovjek u svim vremenima i trenutcima traži način kako evangelizirati. Papa Pio XII ga je 12. siječnja 1953. godine ubrojio u kardinalski zbor.

6.Slobodan i u okovima. Pri dolasku u Krašić na pitanje novinara koja je sada njegova dužnost zatočenik Stepinac je odgovorio: „Trpjeti i raditi za Crkvu“.

Kad su počela progonstva kardinal Stepinac nije se povlačio. Shvativši da se krug oko njega stišće i da udarajući Pastira žele zadati teški udarac čitavoj Crkvi, blaženi Alojzije je tada rekao tajniku odsutnog apostolskog vizitatora Don Giuseppe-u Masucciju: „Ako se to dogodi, izvijestite Svetog oca da rado dajem svoj život za Katoličku crkvu“[8].Isti je stav toliko puta posvjedočio u svojim pismima iz sužanjstva. „ Ja sam za svoje uvjerenje… spreman svaki čas i umrijeti“. U dnevniku župnika Vranekovića stoji: „Moj će život otići. Neka ide samo! Rado ga dajem za dobro Crkve i naroda“[9]. Izgarao je kao svijeća na oltaru – Kristovu žrtveniku dok nije dogorio i za nebo sazorio!

Župnik Vraneković je zapisao o posljednjem danu i trenutcima blaženika:

„Na sam dan smrti ujutro, zatražio je čisto rublje, makar, strogo uzevši, nije mu bilo potrebno. U 10 sati zatražio je svete sakramente sam, a da ga ni ja niti itko drugi nismo na to podsjetili. Poslije kako je primio svete sakramente, pitao me, da li sam to javio u Zagreb. U 12 sati posebno je rekao časnoj sestri, da ga ne ostavimo sama. Uvijek je netko bio uz njega kroz zadnja tri dana, a sada ipak tako govori radi sigurnosti, da ne bismo slučajno baš sada na čas ga ostavili, kad nas pred smrt najviše treba. U 14 sati sam je zatražio svijeću. Nije se doista zavaravao, nego je gledao kršćanski smrti u oči i očekivao ju je, kao svršetak patnja ovdje i početak slave tamo“[10].

Ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv. 12, 24).  

7. Sveci, mučenici nisu prošlost. Koliko li je mučenika biskupa, svećenika i vjernika laika bilo i u našim stranama poslije II. svjetskog rata u komunističkome sustavu?To još treba istražiti a one odabrane duše i na oltar staviti!A danas, gotovo svakodnevno do nas dopiru s raznih strana svijeta, poglavito iz Azije, s Bliskog Istoka i Afrike vijesti o osudama na smrt kršćana  zbog toga što vjeruju u Isusa Krista i što su postojani u svome uvjerenju.

Pakistanska katolikinja Asia Bibi osuđena je na smrt zbog navodne blasfemije, bogohuljenja. A ona sama pismeno svjedoči: „Jedini moj zločin, u ovoj mojoj velikoj zemlji koju jako volim, jest to što sam katolikinja“. Sucu koji joj je jednoga dana ušao u ćeliju i ponudio povlačenje presude ako prijeđe na islam, odbila je i rekla: „Osuđena sam zato što sam kršćanka. Vjerujem u Boga i u Njegovu veliku ljubav. Ako ste me vi osudili na smrt zato što volim Boga, ponosno ću žrtvovati svoj život za Njega“.^[11] Zar ne zadivljuje i ne nadahnjuje njezina vjera u Boga?

Svježa su nam sjećanja na 26. svibnja 2017. g., o čemu su izvijestili  mediji po svem svijetu kad je napadnut autobus s koptskim kršćanima hodočasnicima u Egiptu. U autobusu su bili većinom žene i djeca koji su hodočastili u poznati koptski samostan svetog Samuela u blizini grada Minya, oko 230 kilometara udaljen od Kaira. Osim maltretiranja i pljačke, desetak zakrabuljenih naoružanih ratnika, prema svjedočanstvima preživjelih i koptskog župnika crkve svetog Mina u Rimu o. Antonija Gabrijela, tražilo je da se odreknu kršćanske vjere i prihvate islam. Kad su to odbili započeo je masakr. Ubijeno je  26 koptskih kršćana[12].

Crkva je od samih početaka prepoznavala one koji su kreposno živjeli kao i one koji su položili svoj život za Boga. Častila ih je i časti kao svece. U nevoljama i tjeskoba, u progonstvima i u svako drugo vrijeme sveci su bili i ostali svjetionici kršćanskoj zajednici. Ako li su oni mogli, zašto ne bismo i mi mogli kršćanski živjeti?

8. Nasljedovanje Krista. Svetci nas pozivaju da slijedimo Isusa i njegovo Evanđelje u današnje doba koje je sve manje sklono Isusovoj poruci. Zar i mi svakodnevno ne doživljavamo kako se sukobljavaju materijalistički pogled na svijet i čovjeka s kršćanskom objavljenom porukom?! Pokušavaju se donijeti zakoni koji relativiziraju naravnu istinu o čovjeku. Boga se progoni iz javnih prostora, s javne scene! Umjesto da se dijaloški traže najbolja rješenja za otvorena pitanja, u Zapadnoj kulturi sve više se pribjegava javnome linču kršćanskih svetinja i službenika. Ne biraju se ni riječi ni sredstva ni metode. U ime slobode govora sve glasniji je govor mržnje prema kršćanima, prema biskupima, svećenicima, prema Crkvi. U ime takozvanih umjetničkih sloboda vulgariziraju se naše najveće svetinje.

Braćo i sestre, zar nas sve ovo ne plaši, ulijeva strah u kosti?! Kako se nositi s time!? Zar mislite da je rimsko carstvo svojim zakonima milovalo kršćane!? Kršćani su imali protiv sebe kompletno zakonodavstvo i javno mnijenje. Stepinčevo vrijeme je bilo slično! Stariji se toga sjećaju. Kršćani su dosljednošću kršćanskog života, živeći moralno, etički, reći ćemo kreposno – svetački, oboružani vrlinama, uz velike žrtve i patnje odgovarali, oplemenjivali europske prostore i kulturu. Na suvremeno neopoganstvo odgovarati svetošću života! Dakako, to ne isključuje nego još više potiče na aktivnu legitimnu zauzetost kršćana na nacionalnoj i međunarodnoj razini u svim strukturama vlasti i društvenim ustanovama da se izglasavaju i donose zakoni po mjeri čovjeka, koji poštuju i promiču prava koja su Božjim prstom upisana u ljudsko srce, u prirodu, u stvoreni svijet…. Odgovor je uvijek isti: život po vjeri, suobličen Kristu. 

Ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv. 12, 24).  Blaženi Alojzije moli za nas.