Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Proslavljen Dan Vojne kapelanije „Sv. Martin Tourski“

Petak, 11. 11. 2016.

Homilija msgr. Jure Bogdana, vojnog ordinarija u RH

Poštovani i dragi vjernici,
Draga braćo i sestre

1. Čestitam Vam svima Dan kapelanije, blagdan sv. Martina. Želim da njegov plemeniti lik, prožet dobrotom prema bližnjima, te hrabrost i odlučnost u promicanju kršćanskih istina, bude svima nama trajni svjetionik na putu vjere, na putu življenja kršćanskih kreposti.
„Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga. Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život? Što li može dati čovjek kao otkupninu za svoj život?“ (Mt 16, 25-26) – zapisao je sv. Matej Isusove riječi koje smo upravo slušali u evanđelju.

2. Ima osoba iz povijesti Crkve, iz povijesti svijeta koje su kao zvijezde koje nikad ne zalaze. I što god je veći odmak od njihova života, njihova zvijezda je još jasnija, još sjajnija.
Svetac Martin što ga danas spominje sva Katolička Crkva, pojavio se na duhovnome horizontu u Panonskoj ravnici prije ravnih 1700. godina (1). Teško bi bilo kazati iz koje se zemlje danas bolje i jasnije vidi njegova sjajna zvijezda: Hrvatska, Mađarska, Italija, Francuska, Njemačka, Slovenija, Austrija, itd.

Martin (latinski Martinus) rođen je prije 1700. godina, po svoj prilici 316. godine, u Donjoj Panoniji, u gradu Sabariji – današnji Szombately u Mađarskoj. Njegov otac, poganin, bio je visoki vojni časnik – tribun u garnizonu stacioniranom u Sabariji. Sinu je dao ime prema rimskome božanstvu - bogu rata - Marsu. Martinus – Martin bila bi umanjenica od imena Mars (Marsić). Nije nam poznato je li imao braće i sestara? Je li Martinov otac bio barbar, Panonac, Rimljanin sa sjevera Apeninskog poluotoka, ili Ilir iz Iliricuma, ili nekog drugog dijela carstva. To se ne zna. Sveci su uvijek bili univerzalna baština sviju i oni jednostavno nadilaze krajevne i državne granice, pa je manje važno podrijetlo njegova oca. Oni nas i time još jače povezuju jer ih svi osjećamo podjednako svojima. Kad je otac završio vojnu karijeru obitelj je preselila u Paviju. Martinu je bilo deset godina. Kao sin visokog vojnog časnika, tamo je Martin stekao dobre osnove humanističke naobrazbe. Kao i svim čestitim roditeljima i Martinovi su željeli dobru i solidnu formaciju svome sinu. Željeli su da im sin ostvari karijeru, ali i da njihove životne vrjednote budu i njegove vrjednote…

Martinovi su roditelji bili pogani. Upravo u Paviji je Martin prvi put čuo govoriti o novoj religiji, o kršćanstvu. Osobito njegov otac je bio odan rimskoj religiji, a kršćanstvo je gledao kao nekakve došljake s Istoka kao što su bili i drugi orijentalni kultovi. Valja spomenuti da je kršćanstvo Milanskim ediktom 313. godine, dakle tri godine prije Martinova rođenja, dobilo slobodu u Rimskome carstvu. Dakako, dekretom se nije sve riješilo pa je i nadalje bilo velikih otpora kršćanskoj vjeri u carstvu. Kasnije će Martin zapisati da je kao desetogodišnjak požurio upisati se u katekumenat, kao pripravnik za krštenje. To je sve što znademo iz njegova djetinjstva o dodirima s kršćanstvom. Je li kršćanstvo upoznao preko svojih školskih kolega, prijatelja, ili nekog drugoga…, možemo samo nagađati. Dječak i mladić Martin je po prirodi naginjao duhovnome životu, razmatranju, razmišljanju…

Kako li su u njegovome srcu odzvanjale Isusove riječi možemo tek nagađati: „Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga. Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život? Što li može dati čovjek kao otkupninu za svoj život?“

3. Vojnik. S navršenih 15 godina, prema rimskome običaju, „ritualno“ se oprostio od djetinjstva. Otac ga je upisao u vojsku, rekli bismo u vojnu školu. Nedostajale su još dvije godine do izvršenja obvezne dvogodišnje vojne službe koja se u to vrijeme u Rimskome carstvu počinjala služiti sa sedamnaest godina. Ipak, nekakve nove pravne norme dopuštale su da se vojsku može služiti i s navršenih petnaest godina. Vidjevši sinovljeve sklonosti, težnje razmišljanju, osami, kršćanstvu, otac ga je prisilio na vojničku službu ali i da položi svečanu vojnu prisegu. Ubrzo je promaknut i dobio je čin circitora. Taj čin predviđa službu noćnog nadziranja trgova i javnih prostora, nadgledanje sigurnosnih punktova i osoblja, garnizonskih čuvara i uopće garnizonske sigurnosti. S 18 ili 19 godina započeo je vojnu karijeru u Galiji u gradu Amiensu. Neke slučajne zgode i susreti u ljudskome životu ponekad bitno utječu na cijeli život. U to razdoblje njegova života smješta se i zgoda kad je vojnik Martin pred gradskim vratima usred ljute zime susreo siromaha koji se smrzavao i od Martina je tražio milostinju. Martinovo plemenito srce nije moglo ostati bez odgovora. Uza se nije imao novaca. Sišao je s konja, odrezao je polovicu svoga vojničkoga plašta i zaogrnuo siromaha. Slijedeće je noći Martin usnuo san u kojem je vidio samoga Isusa zaogrnuta polovicom svoga plašta koji je rekao anđelima: „Ovim me je plaštem zaogrnuo katekumen Martin.“

4. Krštenje. „Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga. Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?
Nakon tri godine službe, poslije solidne pripreme i razmišljanja, za Uskrs 339. godine, u dobi od 23 godine (neki misle da je bio mlađi i da je imao 22. godine ili čak samo 18. godina), Martin je primio sakrament krštenja. Kod krštenja odraslih odmah se podjeljuje i sakrament kršćanske punoljetnosti sv. Potvrda i sakrament sv. Pričesti. Još je ostao u vojsci neko vrijeme. Koliko godina, teško je dokučiti i tu se povjesničari ne slažu. Služio je kao časnik u najelitnijoj carskoj postrojbi – legiji, što je vjerojatno i bio cilj njegova oca. To su bile specijalne postrojbe „alae scolares“, izuzetnog povjerenja i pripreme i u njih su mogli stupiti samo najprovjereniji kadrovi. Oni su čuvali visoke carske službenike i najosjetljivija mjesta njihova boravka i djelovanja. Teško je rekonstruirati koliko godina je bio u toj službi, neki misle i do dvadeset godina.

Zbog visoke i odgovorne službe, obveza koje je preuzeo bilo mu je vrlo teško, gotovo nemoguće, slobodno napustiti službu, oprostiti se od vojske. Vedre naravi, oštrouman po prirodi, druželjubiv, iskreni kršćanin – ponizan, malen pred Bogom, čista pogleda i srca, pravi profesionalac, odrastao i zreo muž časnik carske garde od povjerenja, osvojio je simpatije svojih kolega koji su ga voljeli i poštivali. Njegov autoritet nije bio autoritet sile, batine, zakona. Bio je to autoritet iznutra, izgrađenog čovjeka, vojnika, časnika profesionalca… Rado su ga svi imali u svojoj sredini. Po ondašnjim propisima i službi imao je jednog roba na raspolaganju 24 sata. Martin ga je gledao kao brata i tako se prema njemu odnosio. „Nije bio vojnik nego monah“ napisat će Sulpicije Sever za visokog časnika Martina.

5. Oproštaj s vojničkom službom. U dobi od četrdeset godina Martin odlučuje ostvariti svoj mladenački san, napustiti vojsku i živjeti intenzivnijim duhovnim životom. Slično iskustvo profesionalnih vojnika imali su i mnogi drugi kršćani kroz povijest Crkve. Osim mnogih vojnika koji su postigli aureolu mučeništva i svetosti čest je slučaj da su se mnogi od njih posvetili duhovnome zvanju. Ima i danas vojnika i policajaca koji ostavljaju sve da bi se posvetili duhovnome zvanju. Događa se često da se upravo iz ovih redova odlučuju na svećeništvo kako bi nakon ređenja postali dušobrižnicima u vojsci i policiji. Nije davno kako sam u Rimu posjetio njihovo vojno sjemenište koje se nalazi u velikome vojnome kompleksu na periferiji Rima. Svi kandidati za svećeništvo u tome sjemeništu su iz talijanske vojske ili policije i odlučili su postati svećenicima.

Martin se nastanio u gradu Poitiersu gdje je djelovao učeni biskup Hilarije, veliki moralni i duhovni autoritet Crkve u IV. stoljeću. „Similis simili gaudet“ (Sličan sličnome se veseli!). Hilarije je primio Martina kod sebe. Obojica su bili obraćenici iz poganstva na kršćanstvo. Obojica su bili visoke kulture i od ugleda. Obojica su bili osobe duboke kontemplacije, molitve! Biskup Hilarije je predlagao Martinu da ga zaredi za đakona ali ovaj to nije htio. A i vjernički narod u to vrijeme nije gledao dobro u svetim redovima bivše vojnike i časnike. Prema ondašnjem običaju Martin je primio red egzorcista i započeo je studij teologije pod vodstvom učenoga biskupa Hilarija.

Još jedan Martinov san ostavio je na njega duboki dojam. Sanjao je da mora obratiti svoje stare roditelje. San je doživio kao Božji znak i poziv. Odmah je krenuo na put. Biskupu je obećao da će se vratiti. Prelazeći preko Alpa upao je u ruke razbojnika i jedva je izvukao živu glavu. Jednog od njih je obratio i to ga je spasilo. S velikom radošću susreo je svoje roditelje. Njegova majka je prigrlila kršćanstvo. Otac je ostao tvrd kao alpska stijena, nepopustljiv u svome stavu prema kršćanstvu. Tajna ljudske slobode!

U to doba u Martinovoj domovini i uopće u carstvu munjevito se širila arijanska hereza koja je nijekala Kristovo božanstvo i njegovu istobitnost s Ocem. Bila je to velika prijetnja kršćanstvu, veća nego mnogi zatvori i progonstva kršćana. Idejna zastranjenja imaju uvijek pogubne posljedice! Proširio se arijanizam i po Galiji pa je biskup Poitiersa Hilarije protjeran u Frigiju. Nažalost arijanizam je duhovno pustošio i našu Domovinu. Martin se dao u borbu protiv krivovjerja. Snažnom i jasnom riječju naviještati cjelovite istine vjere. Kad je trebalo, uhvatiti se u koštac i apologetskom metodom i prirođenom erudicijom raskrinkati krivovjerje. Zbog svoje neustrašivosti, i zbog toga jer su obnašatelji civilne vlasti prigrlili krivovjerje i žestoko progonili pravovjerje, Martin je morao napustiti svoju Domovinu.

„Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga. Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?“
Tako je Martin prispio u Milano. Kod gradskih vrata se smjestio u jednu ćeliju u kojoj je započeo eremitski život. Arijanski biskup Auxentius ga je uspio protjerati iz Milana. Nastavio je živjeti monaškim životom u Liguriji, spustio se do Rima i potom se vratio u Poitiers u Galiji (Francuskoj). Biskup Hilarije koji se upravo vratio iz progonstva, dočekao ga je s velikom radošću. On je Martinu podijelio đakonat i potom ga zaredio za svećenika. Martinov san bio je monaški život, postovi, pokora, molitva, propovijedanje evanđelja po selima koja nisu još primila kršćanstvo. To je osjećao kao svoje zvanje i poslanje! Biskup Hilarije mu je to dopustio i Martin se povukao na biskupsko dobro u Lugugé gdje je Martin utemeljio monaški samostan po uzoru na one u Crkvi na Istoku. Koliko je poznato do danas, Martin je ovim udario temelje prvog monaškog samostana u Zapadnome kršćanstvu. Ubrzo su mu se pridružili mnogi mladići koji su u strogim postovima, pokori, molitvi, proučavanju sv. Pisma i uopće duhovne baštine Crkve snažno napredovali u kršćanskim krepostima. Možemo i zamisliti s kojim je entuzijazmom, u vojničkoj stezi, poučavao mlade monahe, Kristove vojnike Milites Christi“... Opatija Lugugé u Poitou, od njega utemeljena je još i danas cilj mnogih hodočasnika, poglavito 4. srpnja i 11. studenoga.

6. Biskup. Nakon smrti biskupa Liborija u Poitiersu, prijevarom je Martin doveden na mjesto gdje su birali biskupa. Aklamacijom je izabran za Liborijeva nasljednika. Kroz 26. godina bio je na čelu biskupije. Neumoran u propovijedanju, energičan u nastupu, odlučan u pastirskim pothvatima i postupcima!!! Propovijedao je po svojoj i okolnim biskupijama. Na osobit način se posvetio ruralnim neevangeliziranim sredinama koje su bile zapuštene i tu je imao velike uspjehe. U ono vrijeme kršćanstvo je bilo snažno prisutno u gradovima. Evangelizacija sela - to je bio njegov pastoralni program, osnivanje novih župa, stvaranje novih žarišta duhovnosti i molitve. Da bi evangelizacija bila uspješna bio je svjestan da mora imati dobro odgojen – izgrađen kler – svećenike. U Marmoutieru je utemeljio središte što mnogi vide kao prvo sjemenište u Galiji (Francuskoj). Zbog značenja nazivali su ovo veliko i važno središte „maius monasterium“. I danas postoje ruševine ove glasovite opatije koja je postala veliko duhovno i kulturno žarište za cijelu Galiju. Tu su se ručno prepisivali manoskripti, upoznavalo i promicalo Sv. pismo, te tekstovi istaknutih učitelja i propovjednika evanđelja, filozofa, pjesnika, teologa. Osobita pažnja posvećivala se mladima, njihovoj duhovnoj kulturi, duhovnome vodstvu, sazrijevanju i rastu u vjeri, kulturnoj razini uopće…. Dobra škola, dobra formacija, dobar odgoj na svim razinama, dobra priprema za život ne može ostati bez ploda! Ubrzo je Marmoutier postao istaknuto žarište gorljivih i vrlo sposobnih propovjednika evanđelja, mjesto iz kojeg su izabirani i pozivani mnogi na biskupsku službu.

Biskup Martin je bio čovjek velike vjere. Iz duboke povezanosti s Bogom, kroz molitvu, postove i pokoru, iz svake njegove geste izbijala je poniznost – malenost pred Bogom i veliki apostolski žar: Svim ljudima približiti i upoznati ih s Bogom ljubavi, ljubavi koja svoj vrhunac dostiže u žrtvi vlastitoga Sina na križu. Jako je inzistirao na povezanosti i jedinstvu klera i vjernika. Radio je puno na podizanju duhovne i kulturne razine klera. Redovno je pastoralno obilazio svoje župe.

7. Smrt. Dvadeset i šest godina biskupske službe ostavile su na njemu svoj trag. Prošao je osamdesetu ali se nije predavao. U jesen 397. godine pošao je biskupiju Candes. Tamo je izbila nekakva svađa među klericima na veliku sablazan vjernicima i svima drugima. Želio je uspostaviti mir, graditi povjerenje… On je jednostavno bio autoritet za sve.

Osjećao se vrlo umorno i počeo je svima govoriti o svome kraju… Pastoralno je obišao biskupiju, uspostavio mir i red i kad se počeo pripremati za povratak u Tours, osjetio je kako ga snage naglo izdaju a groznica ga je sve više obuzimala… Strčali su se monasi, svećenici i drugi kršćani oko njega… Zavladala opća tuga… A Martin, ganut pažnjom i žalošću monaha, svećenika i vjernog puka, je sa samrtnog ležaja rekao: „Gospodine, ako sam još nužan za tvoj narod, rad ne otklanjam: neka bude Tvoja volja“. A kad su ga svećenici željeli malo pomaknuti da zgodnije legne on je odgovorio: „!Pustite, braćo, pustite da radije gledam nebo nego zemlju kako bi se duh već zaputio svojim putem kojim mu je ići Gospodinu“. Dok je to govorio, vidio je kako blizu stoji zavodnik, izvor svakoga zla, đavao. Reče mu Martin: „Zašto stojiš tu, okrutna životinjo? Ništa nećeš, krvniče, na meni naći: prima me krilo Abrahama“. S tim riječima na usnama usnuo je u Gospodinu Martin. Bilo je to 8. studenoga 397. godine. Pokopan je na gradskome groblju u njegovoj biskupiji u Toursu na današnji dan 11. studenoga 397. Njegov grob je uskoro postao mjesto pobožnosti i molitve i ubrzo je iznad njega podignuto svetište koje je tamo i danas.
„Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga. Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život? Što li može dati čovjek kao otkupninu za svoj život?“ (Mt 16, 25-26).
_____________________________
(1)  Vincenzo Monachino, Martino di Tours, Enciclopedia Cattolica, VIII, MARA – NZ, Firenze 1952., str. 228.
(2) U Enciclopedia Cattoliaca  Vincenzo Monachino navodi godinu rođenja 315. Vidi,  Vincenzo Monachino, Martino di Tours, Enciclopedia Cattolica, VIII, MARA – NZ, Firenze 1952., str. 228. Enciklopedija svetaca Bibliotheca Santorum navodi kao godinu rođenja sv. Martina 316.,  i mi nju slijedimo. Teško je sa sigurnošću utvrditi precizno god. rođenja sv. Martina. Vidi Mariella Liverani, Martino di Tours, u Bibliotheca Sanctorum, Enciclopedia dei Santi, sv. VIII., Città Nuova Editrice, 2a ristampa, gennaio 1996., str. 1251.
(3) Mariella Liverani, Martino di Tours, u Bibliotheca Sanctorum, Enciclopedia dei Santi, sv. VIII., Città Nuova Editrice, 2a ristampa, gennaio 1996., str. 1251.
(4) Mariella Liverani, Martino di Tours, u Bibliotheca Sanctorum, Enciclopedia dei Santi, sv. VIII., Città Nuova Editrice, 2a ristampa, gennaio 1996., str. 1251.
(5) Mariella Liverani, Martino di Tours, u Bibliotheca Sanctorum, Enciclopedia dei Santi, sv. VIII., Città Nuova Editrice, 2a ristampa, gennaio 1996., str. 1252.
(6) Mariella Liverani, Martino di Tours, u Bibliotheca Sanctorum, Enciclopedia dei Santi, sv. VIII., Città Nuova Editrice, 2a ristampa, gennaio 1996., str. 1255-1256.
(7) Enrico Josi,  Martino di Tours, II. Venerazione e Iconografia Antica, Enciclopedia Cattolica, VIII, MARA – NZ, Firenze 1952., str. 230.
(8) Enrico Josi, Monachino, Martino di Tours, Enciclopedia Cattolica, VIII, MARA – NZ, Firenze 1952., str. 230.
(9) Časoslov rimskog obreda IV, KS Zagreb, 1985., str. 1198.
(10) Časoslov rimskog obreda IV, KS Zagreb, 1985., str. 1198.
(11) O čašćenju sv. Martina kroz povijest do naših dana vidi, Enrico Josi, Martino di Tours, Venerazione e Iconografia antica, Enciclopedia Cattolica, VIII, MARA – NZ, Firenze 1952., str. 230.-232; III., Paolo Toschi, Martino di Tours, III., Arte, Enciclopedia Cattolica, VIII, MARA – NZ, Firenze 1952., str. 231.-232.