Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Put križa vojske, policije, branitelja na Ksaveru

Ponedjeljak, 12. 03. 2018.

Put križa vojske, policije, branitelja na Ksaveru kod franjevaca trećoredaca, 11.ožujka 2018., IV. korizmena nedjelja,16.00 sati

Jure BOGDAN, vojni ordinarij

Draga braćo i sestre!

1. Još jednom smo prošli ovdje na Ksaveru postaje križnoga puta. U svojim mislima i osjećajima slijedili smo Isusa na njegovome križnome putu na Veliki petak u Jeruzalemu. Ova pobožnost ima dugu tradiciju u zapadnome kršćanstvu, pa tako i ovdje u Zagrebu, na Ksaveru. Pomaže nam u korizmenom hodu i u duhovnoj pripremi za Uskrs. I danas ste svojom organizacijom, nošnjom, čitanjem, pjevanjem, razmišljanjem, hodnjom, molitvom i sabranošću doprinijeli ugođaju koji je lijep za oko i uho, srce i dušu. A Vi, draga braćo franjevci, doprinijeli ste svojom gostoljubivošću. Dolazimo iz različitih krajeva naše Domovine, iz vojske, policije, ovdje su i branitelji, vatrogasac i članovi drugih institucija našeg naroda i društva. Ovdje smo kao vjernici koji intenzivno žive i prakticiraju svoju vjeru, redovno pohađaju sv. misu i primaju sakramente. Među nama ima i onih koji rijetko ili povremeno idu na svetu misu i slave sakramente. A možda ima i onih koji iz različitih razloga ne mogu pristupiti sakramentima. Pa ipak danas nas je nešto privuklo i dovelo k Isusu na ovaj križni put, baš kao i u Jeruzalemu. Ovdje smo također "jaki u vjeri, ustrajni, smjeli". Uvijek i svugdje spremni smo svjedočiti da smo s Isusom u patnji i boli, da smo i sami dionici patnje i trpljenja na postajama križnoga puta, na postajama križnoga puta mističnog tijela Crkve, a poglavito na postajama križnoga puta u našim obiteljima. Ovdje smo također i sa svim našim slabostima i sumnjama u vjeri, u našem kršćanskom uvjerenju i identitetu. A možda se svakodnevno kolebamo između vjere i nevjere?! Rastaču nas sumnje?!

2. Put križa – uspinjanje s Isusom na Golgotu, noseći vlastiti životni križ i pomažući drugima nositi njihov križ, znak je i simbol naše vjerničke solidarnosti sa svima onima koji  iz dana u dan nose i strpljivo podnose životni križ, križ boli, patnje, trpljenja, bolesti, nezadovoljstva, frustriranosti, kao i križ svih onih koji se osjećaju napušteni, beznadni i ostavljeni od sviju, čak i od samoga Boga. Svatko od nas ovdje u Isusovoj patnji i boli, u postajama križnoga puta pronalazi nešto iz svoga života i što može primijeniti na sebe. U likovima koji prate Isusa, u situacijama njegove teške patnje i boli pronalazimo sebe. U likovima koji su danas s Isusom na križnome putu: u Pilatu, Šimunu Cirencu, Veroniki, pobožnim ženama, u vojnicima koji ga ismijavaju, razbojnicima ili u onoj velikoj masi, u centurionu, u njegovoj majci Mariji, prijateljima koji ga sažaljevaju, njegovim potajnim simpatizerima i učenicima.

3. Draga braćo i sestre! Sve Vas pozivam, usmjerite svoj pogled, ovdje i sada, na Ksaversku Golgotu, na ono središnje raspelo s Isusovim tijelom. Razmišljajmo načas o križu, o Isusovoj smrtnoj postelji. Na to nas poziva i evanđelje ove IV. korizmene nedjelje. Velika je opasnost i rizik da, kao i mnogim Isusovim suvremenicima, sve ovo prođe pored nas i da nas ništa ne dotakne. Trebamo zašutjeti u sebi, povući se u tišinu svoje nutrine i srca, razmatrati Isusa raspetoga i umrloga za nas i za cijelo čovječanstvo.

Možda nas obuzima misao da je Isusova smrt na križu veliki promašaj njegova života i poslanja. Snaga zla čini se jača i razornija i ona nije poštedjela ni Sina čovječjega, Sina Božjega. Za Isusove suvremenike, otkrivanje smisla i značenja križa bilo je ravno ludosti kao što bilježi i sam sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima. (1 Kor 1, 18-25) »Mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, a onima, koji su pozvani, i Židovima i Grcima, Krista, Božju snagu i Božju mudrost« (1 Kor, 1, 23). Kolike li su osobe napustile Krista, Crkvu i vjeru upravo zbog zla, boli, trpljenja i smrti  koje ne mogu ni shvatiti ni prihvatiti. Zar i mi sami, pred zlom u svijetu i u našoj sredini ne vapimo »Gospodine zašto šutiš? Zašto ne interveniraš?« U trenucima boli, patnje dragih nam osoba, poglavito mladih i djece, nedužnih, nerođenih i u majčinoj utrobi na smrt osuđenih, zar i mi sami ne komentiramo: »Gospodine, zašto ovo dopuštaš onome koji nikome zlo nije učinio? Gdje si sada, Gospodine Bože? Pokaži se u svoj svojoj sili, božanstvu, pravednosti! A Ti nijemo šutiš«.

4. Nakon ove pobožnosti križnoga puta, jasno nam je da svi mi nevoljko primamo i prihvaćamo križ i razapinjanje. Lakše nam je prihvatiti Boga pobjednika, Boga koji pobjeđuje zlo i trpljenje. Isus je i sam prošao bol i patnju. Prošao je tamu smrti i groba. Osuđen je na smrt od onih koji misle da Boga časte osuđujući njega i njegovo djelo. Dok su se u jeruzalemskom hramu prinosile žrtve klanice i paljenice pashalnih janjaca, izvan gradskih zidina Jeruzalema, na Golgoti umire Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. Premda neizmjerno trpi, nije se prepustio rezignaciji, depresiji i pobjedi zla. Ne bježi od svoje životne dionice i od zadatka koji mu nalaže da do kraja izvrši Očevu volju. Križ i trenutak razapinjanja sve do smrti proživio je kao trenutak potpunog predanja Ocu, njegovoj svetoj volji, za spas cijeloga čovječanstva. Isus nije živio sam za sebe nego se u potpunosti predao Bogu Ocu i svijetu. U tom stanju duha, ispaćenosti, ostavljenosti od sviju i čvrsto povezan s Ocem, izvija se iz njegovih grudi posljednji krik i pitanje: »Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?« (Mk 15,34). I konačno: »Oče u ruke Tvoje predajem duh svoj«. (Lk 23, 46)

5. U Isusu, istinskom čovjeku i Bogu, prepoznajemo i našu ljudskost, čovječnost sa svim  kvalitetama i ograničenostima. U njemu i s njime i mi promatramo zlo koje nas pritišće, smrt koja neminovno dolazi i kosi sve ispred sebe. U njemu je nada i snaga izlaska iz patnje i pobjede nad smrću. Bog je u Isusu pobijedio zlo i grijeh!  Pobjeda dobra nad zlom proizišla je iz križa, iz patnje, iz Kristove patnje na križu. Bol i patnja, žrtva prihvaćena u vjeri s ljubavlju je tu radi našeg spasenja i našeg otkupljenja.

Draga braćo i sestre! Vraćamo se svojim kućama, svojim domovima, svojim obiteljima, na svoje radno mjesto sa sigurnošću da nas Bog ljubi i da nam želi dobro. To dokazuju njegov križ i njegova smrt iz ljubavi na križu. Obnovljene vjere s apostolom Pavlom i mi ponavljamo: »Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svog Sina nije poštedio nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?« (…) »Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?« (….) »Uvjeren sam doista: ni smrt, ni život, ni anđeli, ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem«. (Rm, 8,31-39)

Nitko od nas ovdje prisutnih ne može reći da ove riječi nisu istinite jer se možda smatra nevjernikom, jer se osjeća grešnikom ili je počinio što velikog i teškog što ga je udaljilo od Boga. Bog ne mjeri svoju ljubav prema nama po našim zaslugama, dobrim djelima ili po našoj vjeri. On je naprosto ljubav i on nas sve ljubi. Vratimo se svojim domovima, idimo ususret proslavi Uskrsa s vjerom i znanjem u vjeri. Naš Bog je Bog ljubavi. On nas ljubi. Otvorimo mu svoje srce, svoje biće. Odgovorimo mu svojom ljubavlju.