Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Sprovod Silvane i Marina Šunjerga

Ponedjeljak, 03. 04. 2017.

Homilija msgr. Jure Bogdana, vojnog ordinarija u RH

Tuž 3, 17-26; Ps 27 (26), 1,4.7i 8b i 9a. 13-14; Otk 14, 13; Mk 15, 33-39; 16, 1-6.

Ožalošćena rodbino, prijatelji i poštovatelji preminulih, dragi mještani i poznanici pokojnih supružnika Silvane i Marina, poštovani pripadnici policije i vojske, poštovani župniče Čiste Velike, policijski i vojni kapelani, braćo svećenici, poštovana braćo i sestre

1. U trenutcima velike tuge svima se žalujem zbog tragičnog i preranog odlaska supružnika Silvane i Marina Šunjerga.

Mještani Čiste Velike i čitavog ovog kraja, stariji i mlađi, prijatelji i poznanici u Domovini i po svijetu, kolege na radnim mjestima..., danas dijele iste osjećaje: sjećanje na tragično okrutno ubojstvo, bračnih drugova Silvane i Marina. Njihova smrt sve nas je duboko potresla. Zatečeni smo i zbunjeni provalom zla i mržnje koja je progovorila svom svojom ubojitom silinom i koja ostavlja tragove dubokog mraka, pomračenja ljudske savjesti, srca i čovječnosti. Ovdje se danas svima nama nameće teško pitanje, otkuda i zašto zlo u svijetu? Ono se ovdje nameće iz grča strašne nevolje i zla koje nas je snašlo i koje se ovdje dogodilo. Veliki i dobri Bože, zašto? Zašto se ovo dogodilo?

Pitamo se, kako je počinitelj mogao povjerovati da će zlom i ubijanjem nešto postići? Kako razumom protumačiti svu nerazumnost i okrutnost zla koje se dogodilo u ovoj obitelji? Jesu li oni koje je mržnja pogubila jednostavno njezine žrtve, ili njihovu konačnu sudbinu određuje netko drugi? Ima li ova patnja neko značenje ili je i ona sastavnim dijelom besmisla koje je zlo stvorilo? Dok promatramo čudesno Božje djelovanje kako obnavlja i budi na život usnulu prirodu, dok je sve okrenuto proljeću, životu, dok se kao kršćani u korizmenom hodu pripremamo na središnji blagdan naše vjere Kristovog uskrsnuća koji pobjeđuje zlo, mržnju i smrt, ljudski i vjernički zbunjeni smo: Zašto ova smrt?

2. Emotivno negativan pristup stradanjima Silvane i Marina, s mišlju na mržnju i osvetu nije primjeren onome što se dogodilo. Ovom smrću duboko je pogođen (možda najviše?!) i sam počinitelj i njemu valja pomoći! Ovdje, kao i u svim sličnim situacijama razbojstva i ubojstva, duboko vrijede kršćanska načela i valja ih poštovati: Ne može se mržnjom pobijediti mržnju. Ne može se osvetom pobijediti zlo. Ako li na zlo pokušavamo odgovoriti istom mjerom, istim zlom, onaj koji nam je nanio zlo je uspio. I nas je uveo u labirinte mržnje i ponore zla. Doveo nas je na svoju neljudsku razinu. Mržnja je uvijek mrak iz kojeg se ne vidi cjelovita istina i ne prosuđuje točno što se zbilo. Osveta je nemoć izazvana zlom! Promašen je također pokušaj onih koji duboke rane, poznate i manje poznate iskorištavaju za vlastite interese bez poštovanja i samilosti prema poginulima. Poigravati se s dostojanstvom poginulih žrtava i s patnjom živih je veliko zlo. U trenutcima boli i patnje, želimo odgovoriti dostojanstvenom šutnjom, poštovanjem prema žrtvama, vjerničkom molitvom, ljudskom blizinom, ljubavlju i pažnjom prema svima koji su pogođeni ovom tragedijom.

Svjesni smo da ovoj i sličnim tragedijama ne možemo i ne smijemo pristupiti stoičkom hladnoćom kao da se ništa nije dogodilo. Ne olakšavaju patnju promišljanja o svemu što se dogodilo da je potrebno što prije zaklopiti ove ružne stranice i okrenuti se budućnosti. Bijeg je to od teške stvarnosti i to nas ne oslobađa od posljedica zla.

3. Svi naši ljudski pokušaji govora i odgovora na ovu tragediju nisu u stanju prodrijeti u dubinu i misterij zla, otkriti smisao patnje i nasilnog umiranja, smiriti dušu i utješiti srce onih koji su zlom izravno pogođeni. Ovdje nam je danas potrebna nadljudska riječ koja otvara nova obzorja, daje snagu i ne truje naše srce osvetom i mržnjom.

U prvome čitanju iz knjige tužaljki objavljen nam je Božji pristup ljudskim stradanjima. Izvor je ove tragedije u duhovnoj dimenziji, u ljudskoj slobodi zahvaćenoj na neshvatljivi način zlom, koje je pomračilo savjest i um. Starozavjetni sveti pisac se ne bavi počiniteljem zla nego usredotočuje svoju pažnju, ljudskom i vjerničkom solidarnošću prema onima kojima je naneseno zlo te svjedoči Božju blizinu i solidarnost s njima. To nas sve potiče, da u ovakvim i sličnim kušnjama i situacijama, mi svoju pažnju prvenstveno usredotočujemo na Vas roditelje, rodbinu i prijatelje preminulih Marina i Silvane i očitujemo svoju solidarnost s Vašom patnjom i ranama. Svojim dolaskom danas u Čistu Veliku mi želimo svetopisamskim riječima biti blizu vašoj duši „kojoj je oduzet mir”, koja „sahne u vama”, osjetiti vaš „dotrajali život”, pridružiti se Vašoj bijedi i stradanju, pelinu i otrovu (Tuž 3, 17-19). Poput pisca knjige tužaljki želimo s Vama to Vaše stanje povjeriti Bogu te s njime i s Vama vjernički ponavljamo: „Dobrota Gospodnja nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo (...) Tvoja je vjernost velika! Gospodin je dio moj, veli mi duša, i zato se u nj pouzdajem, i gojim nadu u sebi. (...) Jer dobar je Gospodin onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži” (Tuž 3, 22-26). Predati Bogu sve terete svoje duše, vjerovati mu i u zlu, znati da postoji svjetlo iako smo trenutno u mraku, to je put oslobođenja od zla koje iznutra pritišće, osjećaj je to smirenosti u iščekivanju da Bog na nama ostvari ono što može samo njegova ljubav.

Braćo i sestre, otvorite mu svoje izranjeno srce, pružite mu ruku, usmjerite prema njemu svoje korake, kako biste postali slobodni i jaki u Bogu, i kako biste vidjeli naše stradale Marina i Silvanu u svjetlu njegove ljubavi koja ih se ne odriče.

4. Što nam još veli glas s neba? Čuli ste u drugome kratkom čitanju, Ivan je primio nalog: «Piši! (…) Blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu!» (Otk 14, 13). S osjećajima duboka poštovanja i iskrene zahvalnosti svoj pogled usmjerujemo na živote naših preminulih Silvane i Marina.

Marin je rođen 27. veljače 1972. u Munchenu, odrastao je u Munchenu i tamo je završio srednju školu. Zov roditeljskih korijena i rodnih ognjišta vratio ga je kući 1993., u jeku obrambenog Domovinskog rata. Napušta sigurnost i perspektivu mirnog doma u Bavarskoj, dolazi u Hrvatsku, uključuje se u Domovinski rat kao pripadnik Oklopne bojne 113. brigade. Od 1999. stupa u aktivni sastav Specijalne jedinice policije PU šibensko-kninske. Od 2001. do smrti je u Specijalnoj jedinici Policije MUP-a sa sjedištem u Splitu. U tome razdoblju uči i pohađa i uspješno završava niz napornih obuka u Specijalnoj policiji: protueksplozijski ronitelj, padobranac, instruktor za tjelesnu pripremu zahtjevnih procesa u pripremi pripadnika Specijalne policije, itd…

Oni koji su ga dobro poznavali za njega tvrde da su ga resile vrline dobrote, otvorenosti, susretljivosti, humanosti, stege, reda, rada, brižnosti, profesionalnosti, stručnosti…

Pokojna Silvana iz obitelji Storić rođena je 23. lipnja 1971. godine u Furtwangenu u Njemačkoj. Tamo je odrasla i završila ekonomsku školu i zaposlila se. Nakon vjenčanja s Marinom, još neko vrijeme ostala je s djetetom u Njemačkoj, a onda se 1998. doselila u Čistu Veliku. Dogovorno sa suprugom nije se zapošljavala nego se u potpunosti posvetila obitelji, suprugu i sinu. Rado je pomagala potrebite. Ništa joj nije bilo teško! Bila je istaknuti i aktivni član župne zajednice, poglavito u pjevačkome zboru. Njezin omiljeli psalam je bio “Uđite s hvalama na vrata njegova, u dvore njegove s pjesmama”, koji kao zov i poruka dominira na njihovoj osmrtnici.

5. Braćo i sestre. Iz naše tjeskobne situacije, jedna snažna Isusova tvrdnja u evanđelju želi nas božanskom snagom podići: "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu!" (Mt 10, 28). Ovaj "Ne bojte se!" izgovorio je Sin Božji, koji je i sam "ubijen u tijelu" – kako veli sv. Petar – a "oživljen u Duhu" (1 Pt 3, 18). On zna da čovjek može ubiti čovjeka, i obznanjuje da to ubojstvo ne određuje njegovu konačnu sudbinu. Što nam može zlo ako smo Božji? Može slomiti naše prolazno i smrtno tijelo, ali dušu ne može ubiti. Tu moć ima Zli, đavao, čije zlodjelo se suptilno očituje u svakoj maloj i velikoj opačini, malome i velikome grijehu, zlu. Čvrsto vjerujemo da su duše naših pokojnih vjerničkom ukorijenjenošću u živoga Boga i u snagu njegove ljubavi, pobjednice nad smrću koja se očitovala u Isusovu križu i uskrsnuću o čemu nam govori pročitano Evanđelje.

Dok tako razmišljamo o našim pokojnicima upravljamo Bogu molitvu da nam očuva Čistu Veliku i cijelu Hrvatsku od svakoga zla. „Dokle još Gospodine? Velike su i teške naše kušnje”. Neka nas on, dobri Bog, snagom svoga Duha osposobi da i u najtežim životnim okolnostima budemo njegovi vjerni suradnici na izgradnji svijeta utemeljenog na ljubavi.

Pokoj vječni daruj im Gospodine.

I svijetlost vječna svijetlila njima.

Počivali u miru Božjemu.