Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Sveta misa u bazilici sv. Bernardice

Utorak, 22. 05. 2018.

Lurd, subota, 19. svibnja 2018.

Propovijed, Jure BOGDAN, vojni ordinarij u RH

Dj 28, 16-20.30-41; Ps 11 (10), 4,5 i 7;Iv 21, 20-25;

Braćo i sestre, dragi hodočasnici

1. Kao dio ovogodišnjega međunarodnog hodočašća okupili smo se u bazilici svete Bernardice na euharistijsko slavlje hrvatskoga govornog područja. U svojoj različitosti, koja se ne prepoznaje samo po odorama – od pripadnika hrvatske vojske, policije, branitelja, vatrogasaca, povijesnih postrojba, pripadnika hrvatskoga dijela vojske Bosne i Hercegovine – svi smo vođeni istim, ujedinjeni oko istoga, naše su molitve usmjerene s jednakim žarom i traže uslišanje. Naše su molitve kapi rose, kiše, što padaju na žednu i rastvorenu, suhu zemlju, toliko potrebne ispaćenim dušama i žednim srcima.

Ništa nam ovdje nije strano ni daleko, tako da lakoćom razumijemo život u njegovoj oporosti, tvrdoći, okusu gorčine koji nudi pomiješan s neutaživom žeđi za sokom životnosti i trajanja. Lurd je mjesto na kojemu su ljudske nevolje bliske, jer su i naše. Križevi, bolesti i  patnje ovdje su znak s neba, vidljiv i čitljiv, jasan i prihvatljiv bez tumača i posrednika. Ta ima li još igdje takva mjesta na kojemu svaki plamičak svijeće snažno govori, posebna je priča možda nikada dokraja ispričana, i nije to obično pucketanje voska dok dogorijeva nekoliko trenutaka ili minuta, a ponajmanje je dim koji se rasplini i nestane. Svaka je svijeća ovdje povijest ljudskih udesa, nije tek minuli događaj, nego se u svakoj od njih isprepliću prošlost i sadašnjost, okrenuti prema onome što tek dolazi. U svakoj svijeći gori ili dogorijeva život, pun nada, strepnji, obećanja, čežnji, gorčina i razočaranja, prerano prekinutih snova, nevjerojatnih obrata i izgubljenosti, ali i zahvalnosti, novih puteva i hoda ispočetka, tračka svjetla i vjere koji još tinja u dubini bića.

I naša je skupna svijeća, koju smo nakon pobožnosti Križnoga puta upalili prije dva dana, simbol. Već dvadeset šest godina, od prvih dolazaka u ratnome vihoru, kada smo u suzama zvali za pomoć i zagovor «Moćne Zagovornice», s različitim potrebama i molitvama hrvatska vojska, policija i branitelji prinose zavjetnu svijeću vjernosti i zahvalnosti.

U njezinu je plamenu svehrvatska nada, križ cijele nacije, naše potrebe, molitve i zazivi. Ona je naš govor, naš vapaj i glas, koji doduše možda ostane nečujan ljudskim ušima i srcima, ali će se sigurno vinuti kao kâd pred lice Svevišnjega.

Na izvoru smo bistrome i nepomućenome, s kojega valja zahvatiti vode žive, «vode koja struji u vječni život». Treba umiti lice i dušu, umiti i okupati život, na izvoru vode koja ozdravlja. Euharistija je izvor i vrelo nepresušne milosti, preporođenja, snaga i okrjepa.

2. Dopustite mi slobodu u izboru teme za današnju homiliju, a koja se kao karika životno važnoga lanca nastavlja na prošlogodišnja razmatranja u bazilici sv. Pija X.; prije dvije godine, kao novi tek zaređeni vojno-redarstveni biskup u Republici Hrvatskoj osjetio sam potrebu govoriti o obitelji, temelju i jezgri društva i Crkve. Prošle smo godine promišljali o majčinstvu i ulozi majke. Dopunjamo danas niz govorom o očinstvu, uzvišenosti očinskoga poslanja i uloge u obitelji i društvu.

Otac – riječ je to vrlo draga i puna snage. Moćna riječ koja snažno govori i otkriva veličajnost odnosa. Riječ koja nije tuđica ni u jednome jeziku, lako razumljiva i jasna. Ne treba bježati u opise i objašnjenja. Nazvati nekoga svojim ocem, znači posvijestiti sebi i drugima svoje sinovstvo. Otac je ime za blizinu, tijesnu životnu povezanost, oslonac i snaga, a ponajviše ime za skrb i ljubav. Otac je izvorište, korijen iz kojega nastaje život, drvo života. Biti sin znači ukorijeniti se, daleko od svakoga osjećaja siročeta. Siroče je dijete bez oca, ili majke. Međutim, znamo da ima siročadi bez obzira što imaju očeve. Mnogima je uskraćen doživljaj pravoga očinstva. Kao preteško breme nose traumatična i vrlo bolna iskustva.

Sretnomu djetinjstvu u zajedništvu nesebične i prave ljubavi nema nadomjestka. Ništa se ne može mjeriti s ljubavi očeva i majki, niti se ičim može zamijeniti. Ljubav obiteljskoga gnijezda je snaga za prvi dah, ali i za posljednji, za  prvi kao i posljednji korak.

Poslužimo se na trenutak snažnom slikom čovjekove svijesti i razmišljanja u različitim životnim razdobljima upravo u odnosu prema ocu. Dijete zamišlja i promatra svoga oca kao stup potporni, pilaster na kojemu sve počiva, svijet i sve što vidi. Govori u superlativima i uspoređuje se s drugom djecom: «Moj je otac najbolji, najveći, najsnažniji, najpametniji...» Divi mu se i kada odraste, želi biti kao otac.

Drugo je razdoblje propitkivanja svega, vrijeme sazrijevanja, napose u adolescenciji, kada se mlada osoba kritički odnosi prema svemu što se odnosi na oca. Ubrzano tjelesno sazrijevanje i rast prate intelektualno sazrijevanje, spoznajni procesi i znanje. Mladić se uspoređuje s ocem i sve manje želi biti kao otac. Nalazi stotine zamjerki i sebe izdiže govoreći: «Moj stari pojma nema, zaostao je i ne razumije ništa, drži se nekakvih načela koja su zastarjela...»

Slijedi vrijeme prave zrelosti i stabilnosti, zasnivanje obitelji i vrijeme kada sin postaje roditelj, otac. Mnogo toga sada razumije i jasni su mu očevi postupci, približava se ponovno ocu i traži savjete. Ali vrijeme čini svoje. Pritisnut životnim pitanjima i izazovima tugaljivo zaključuje: »Eh, da je moj otac živ, znao bih što mi je činiti!»

3. Naše vrijeme nalikuje buntovnomu razdoblju adolescenata, dokidanja i rušenja bez previše propitkivanja. Sve je pod sumnjom, pitanja bez smislenih odgovora. O očinstvu se govori u različitim kategorijama koje jedva da itko može dokučiti.

I makar se teško može pretpostaviti, a još teže prihvatiti, da bi se ovu toplu i ljupku riječ – otac, oče moj, Oče naš – nevjerojatnom lakoćom moglo protjerati iz aktivnoga svakodnevnoga govora i života, i zatočiti je u nejasne obrise do te mjere da ju se nasilno pretvori u zastarjelicu, arhaizam – nešto što je bilo nekada davno – značenje koje nestaje i blijedi s rijetkom uporabom, čine nam se vrijednim upozorenja misli pape Franje:

»Držim da je današnji svijet pomalo izgubio smisao očinstva. To je svijet koji boluje od stanja siročeta.»[1] Papa nastavlja: «'Otac' je riječ poznata svima, univerzalna riječ. Ona označava temeljni odnos, stvarnost staru kolika je i čovjekova povijest. Međutim, danas smo došli do toga da bismo mogli ustvrditi kako je naše društvo 'društvo bez očeva'. Drugim riječima, izgleda da je danas, posebno u zapadnjačkoj kulturi, očev lik simbolički odsutan, iščezao, uklonjen. U prvi mah to se doimalo kao oslobođenje: oslobođenje od oca-gospodara, od oca predstavnika zakona nametnuta izvana, od oca kao nadzornika sreće svoje djece i kao zapreke za emancipaciju i samostalnost mladih. Ponekad je u prošlosti vladala autoritarnost, u nekim slučajevima čak i ugnjetavanje: bilo je roditelja koji su se prema djeci odnosili kao prema slugama, ne poštujući njihove osobne potrebe za razvoj; očeva koji im nisu pomagali da slobodno krenu svojim putom – ali nije lako dijete odgajati u slobodi; očeva koji im nisu pomagali da preuzmu odgovornost za izgradnju vlastite budućnosti i budućnosti društva. Dakako, to nije ispravno držanje; ipak, kako često biva, iz jedne se krajnosti prelazi u drugu. Problem današnjega vremena, izgleda, nije više toliko u nametljivoj prisutnosti očeva koliko u njihovoj odsutnosti, u njihovu bijegu. Očevi su ponekad toliko usredotočeni na sebe i svoj posao i katkada na svoja osobna uvjerenja da zaboravljaju čak i obitelj. Djecu i mlade ostavljaju same.»[2]

Svjestan posebice pogubnosti nedostatka očeve prisutnosti, brige i ljubavi koja je potrebna djeci u razvoju i oblikovanju, papa Franjo poručuje: «Dakle, htio bih svim kršćanskim zajednicama poručiti da trebamo više paziti: odsutnost očeva lika iz života djece i mladih stvara praznine i rane koje mogu biti vrlo teške. Zapravo, zastranjenja djece i adolescenata mogu se dobrim dijelom povezati s tim nedostatkom, s manjkom uzora i pouzdana vodstva u njihovu svakodnevnomu životu, s nedostatkom bliskosti, s nedostatkom očinske ljubavi. Osjećaj da su siročad, što ga mnogi mladi proživljavaju, dublji je nego što mislimo. Oni su siročad u obitelji jer su očevi često odsutni iz kuće, pa i fizički, ali poglavito zato što se ni onda kada su prisutni ne ponašaju kao očevi, ne razgovaraju s djecom, ne vrše svoju odgojnu ulogu, svojim primjerom popraćenim riječima ne pružaju djeci ona načela, one vrjednote, ona životna pravila koja su im potrebna kao i kruh.»[3]

Velika je uloga i odgovornost društvene zajednice za mlade, papa Franjo govori o očinskoj odgovornosti koja se, na žalost, pokatkada zanemaruje i loše izvršava: «I ona ih često ostavlja kao siročad i ne nudi im pravu perspektivu. Tako mladi ostaju siročad bez sigurnih putova kojima će kročiti, siročad bez učitelja u koje će imati povjerenja, siročad bez ideala koji će im zagrijati srca, siročad bez vrjednota i nada koje će im biti svakodnevna potpora.»[4]

4. Braćo i sestre! Okupljeni oko Gospodina za stolom njegove ljubavi u ovome svetištu molimo Boga Oca svih ljudi da nas učvrsti u našemu poslanju. S ovoga svetog mjesta obraćamo se svima vama, očevi, koji nosite bremena odgovornosti, časno i dostojanstveno služite i skrbite se za svoje obitelji, dok svakodnevno bdijete nad svojim obiteljima i strepite zbog nesigurnosti koje se svakim danom sve više umnažaju; svima vama koji ulažete sve svoje snage, sposobnosti u odgoj svoje djece, svjedočeći vlastitim primjerom, svjesni da je očinstvo izraz služenja, na konkretan način od svoga života učiniti službu, žrtvu, potpuno sebedarje, posvetiti sav svoj život i rad, pretvoriti «svoj ljudski poziv na obiteljsku ljubav u nadljudsko žrtvovanje sama sebe, svoga srca i svih svojih sposobnosti»[5] u ljubavlju određeno služenje.

Mislimo na vas koji se žrtvujete u svakodnevnim teškim poslovima, nerijetko podcijenjeni i potplaćeni, još više, zakinuti u svojim pravima ili na bilo koji način iskorištavani; na vas koji ste izloženi teškim i opasnim situacijama, u policijskome ili vojnome poslu, dok druge štitite,  osiguravate red i mir, koji ste pokatkada i danima daleko od svojih najdražih, te vam je svaki odlazak težak i neizvjestan. Mislimo na vas i molimo se za vašu snagu, dragi branitelji, koji se niste skrivali ni pred najvećim izazovom kada je trebalo odlučno pokazati ljubav u obrani doma, obitelji, domovine, hrabro i bespoštedno, bez računice. Napose se danas prisjećamo i molimo za one koji su svoj život položili za našu slobodu, kao i za sve koji su u Domovinskome ratu ostali nepokretni, potrebni tuđe pomoći; molimo također i za one koji su vam podrška bez koje bi vam bilo nemoguće zamisliti život.

Ovdje se snaga obnavlja, šutke se usvaja i uči, daleko od svake uznositosti, bahatosti ili nadmenosti. Kao djeca, pa makar i odrasla i velika, dopuštamo Majci da nas pouči i umije, obriše nam znojna čela, povije nam rane i utisne poljubac koji blaži svaki bol.

Razmišljajući o uzvišenosti poslanja i uzvišenome dostojanstvu očinstva, dugujemo neprestanu čast i poštovanje koji obvezuju na čuvanje divnoga Božjega promisla kao životvorni odraz i stvarno udioništvo u tome. Zazivamo i zagovor svetoga Josipa, uzora očinstva, koji je bio pozvan izravno služiti Isusu i njegovu poslanju.

Josip je svojim očinstvom na najsavršeniji način spremno potvrdio služenje Sinu Božjemu. Nema većega uzora niti jasnijega putokaza.

Neka Nebeski Otac, izvor i počelo svake ljubavi i očinstva, blagoslovi sve očeve da dostojanstveno žive svoje poslanje!

Bog mira i utjehe, neka nas sve osnaži i okrijepi!