Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Sveti Josip zaručnik Blažene Djevice Marije

Utorak, 19. 03. 2019.

Draga braćo i sestre,

1. Slavimo svetkovinu sv. Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije, Isusova čuvara i odgojitelja, zaštitnika sv. Crkve, zaštitnika naše Domovine Hrvatske, Dan Ratne škole „Ban Josip Jelačić“ Hrvatskog vojnog učilišta. Svima čestitam svetkovinu sv. Josipa, a Ratnoj školi „Ban Josip Jelačić“ čestitam njezin Dan i svetkovinu nebeskog zaštitnika. Čestitam također i imendan Josipima, Josipama, svima koji ga danas slave.

Osoba svetog Josipa, njegov život, njegove vrline privlače nas iznova i uvijek s istom svježinom. I to se redovito događa kad je riječ o autentičnom životu neke izgrađene osobe. U slučaju sv. Josipa, ta autentičnost i izgrađenost, jasno i uvjerljivo dolaze na svjetlo dana od povijesnog Utjelovljenja Sina Božjega do naših dana.

2. Evanđelje današnje svetkovine izvješćuje nas o Isusovu rođenju. Isusova majka Marija, zaručena sJosipom, piše evanđelist Matej, „nađe se trudna po Duhu Svetom“ i to „prije nego se sastadoše“ (Mt 1, 18). Za Josipa je to pravi šok. Zaruke njega i Marije su obavljene, onako kako to židovski zakon propisuje, i sve je spremno i uglavljeno kako bi se njih dvoje vjenčali. Josip iskreno voli Mariju. Sanja o zajedničkom životu, obitelji... I ona njega iskreno i čisto voli. Nema dvojbe da je na djelu autentična ljubav, ljubav čestitog mladića i čiste djevojke. Živjeli su skromno u svojim obiteljima, odrastali i pripremali se za život.

U ovu, rekli bismo, idilu„umiješao“ se Bog. Evanđelist Matej nas izvješćuje ovim riječima: „Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. “Već na prvim stranicama Sv. Pisma u Knjizi Postanka, naviješteno je ovo što se događa u današnjem Evanđelju, i to izabrani Božji narod s nestrpljenjem očekuje. Josipu i Mariji ni u snu ne pada na pamet da će se Bog poslužiti upravo njima.

Što je u njoj začeto od Duha je Svetoga, plod je Božjeg čudesnog zahvata u Marijin život i u njezinu povijest. Poznata nam je sva tjeskoba i drama što ju je i ona proživljavala u trenutku anđelova navještenja i dijaloga s njime. I kad je spoznala da je po srijedi Božji spasenjski plan – Božja volja, izgovorila je svoj glasoviti Fiat mihi secundum Verbum Tuum - Neka mi bude po Riječi Tvojoj. U potpunosti se podložila Božjoj volji!

Prije Marija, a sada Josip, našao se u velikoj muci i  nutarnjoj tjeskobi. Njegova izabranica i zaručnica  Marija, prije nego su se sastali, prije nego su se vjenčali, prije nego što je prešla u Josipov dom, našla se trudna. To mu je ona sama otkrila! Po ondašnjem židovskom zakonu, trudnoća prije braka i uopće oskrvrnuće predbračne čistoće bio je veliki prijestup. Kažnjavao se smrću i to kamenovanjem. Josip se našao pred neplaniranim djetetom. On ga nije planirao i ono nije njegovo. S Marijom se nije uopće sastao! Ima li išta teže što bi moglo pogoditi jednog čistog mladića koji iskreno voli svoju zaručnicu i koji je pred sklapanjem braka? Ima li ijednog razumskog i uvjerljivog razloga i dokaza da je istina sve ono što mu Marija kaže o anđelovu naviještenju i njezinome čudesnome začeću!

U njegovoj duši odvija se prava drama. Josipova ljubav prema Mariji je autentična, njegovo povjerenje u nju je golemo, neograničeno. Ali ovo što mu ona kaže je nečuveno i nevjerojatno, razumski neshvatljivo. Ona pod svojim srcem ne nosi Josipovo dijete! Što mu je činiti? Evanđelje nam veli: „A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti“ (Mt 1, 19). I tu se potvrđuje plemenitost Josipove osobe i autentičnost duboke Josipove ljubavi koje svoj korijen imaju u njegovoj pravednosti! Nipošto Mariju izvrgnuti ruglu, a zatim i kazni, nego je „potajice napustiti“... On ne vidi drugog izlaza. Distancirati se od svega.

Evanđelje nam svjedoči kako u tu životnu dilemu kod biblijskog pravednika Josipa intervenira sam Bog. „Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: 'Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih'“ (Mt 1, 20-21).

Josip se u ovom teškom i važnom životnom trenutku oslanja na Boga! Pristupa mu s potpunim povjerenjem. Neplanirano i od  njega „neželjeno“ dijete, planirano je i željeno od Boga.

„Ljudski je život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u posebnom odnosu sa Stvoriteljem, svojim jedinim ciljem. Samo je Bog Gospodar života od njegova početka: nitko, ni u kakvim okolnostima, ne može sebi prisvojiti pravo neposrednog uništenja nevinog ljudskog bića.[1]“ To što Crkva danas govori i definira Josip osjeća duboko u svome srcu, u svojoj naravi. To duboko poštenje!

Tako, sam Bog dovršava i usavršava, nadograđuje, a možemo kazati i nagrađuje planove Josipova pravedna i plemenita srca, te, i pred očima svijeta i Zakona spašava Mariju, spašava plod utrobe njezine začet po Duhu Svetom. A spašava i sv. Josipa. I ne samo da ga spašava, nego ga i ohrabruje te mu, kao „Davidovu sinu“ povjerava jedinstvenu misiju u povijesti svijeta i čovječanstva: da ono što je u njegovoj zaručnici Mariji začeto, što je doista od Duha Svetoga, i što će ona roditi, prihvati bez straha, da mu kao pravi otac pred Zakonom i narodom nadjene ime Isus, jer će baš on, taj plod Marijine utrobe po Duhu Svetom začet i sada njemu povjeren, biti Spasitelj Izraela, spasitelj Božjeg naroda, „jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.“ I, Evanđelje dalje veli, „kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji“(Mt 1, 24). Josip to učini spremno, bez oklijevanja, bez pridržaja, bez kalkulacije. Josip to učini i tako postupi jer bijaše onakav kakvim ga opisuje Evanđelje – bijaše „pravedan“. Bio je čestit čovjek koji je u intimi svoga srca i savjesti bio duboko povezan sa svojim Bogom. Shvatio je što je volja Božja u njegovu životu. Biti zaštitnik nerođenog života. Bez obzira na sve neprilike čuvati i štititi začeti i nerođeni život ljudskog bića. Tako nas Josip svojim primjerom sve poučava i poziva na zaštitu i promicanje svakog novorođenog života, i onog neplaniranog, neželjenog, „tuđeg“ i onog planiranog, vlastitog, začetog iz ljubavi.

3. Draga braćo i sestre, danas slavimo ovu sv. misu  u mjestu gdje počivaju zemni ostaci velikog hrvatskog sina, hrvatskog bana Josipa Jelačića, i to na svetkovinu sv. Josipa, čije je ime nosio. Njegovi suvremenici su nam o njemu zabilježili da se njegov karakter temeljio „na plemenitim osjećajima dobrog srca i viteškim nadahnućima žive i sjajne maštovitosti“, čovjeka „koji je zanosno ljubio majku, obožavao oca i nalazio pravu sreću samo u okrilju svoje obitelji.“[2] „Moj otac je bio svetac, pravi svetac! I moja je majka bila svetica, pravi anđeo“, govorio je o svojim roditeljima ban Jelačić, a anđelom bi nazivao i svoju pokojnu sestru, koju nikada nije mogao zaboraviti. Ban je nježno ljubio svoju braću i dijelio njihove patnje i brige (...). Bio je ban Jelačić „čovjek rijetke iskrenosti“, ponosan na to da je bio hrvatskim banom[3], čovjek koji nikada nije trpio da se pred njim nekoga ogovara, čovjek koji je jasno izjavio: „Čitava svoga života nikome nisam naškodio, a kao ban Hrvatske ništa nisam uradio što ne bih mogao opravdati pred Bogom i svojom savješću! Nikome drugome nisam odgovoran.“[4] Cijeli život živio je kao uvjeren kršćanin. Tako je i umro, okrepljen svetim sakramentima, 20. svibnja 1859. „Svuda gdje su prolazila pogrebna kola s lijesom bana Jelačića ljudi skidahu šešire i klanjahu se, a sve oči bijahu ovlažene suzama; čulo se kako žene i starci jecaju. Sjećanje na dobrog bana Jelačića te njegovu ljubav za Hrvatsku i njegove sunarodnjake, njegovo zlatno srce i njegova uzvišena hrabrost, njegova prerana smrt nakon tolikih razočaranja i okrutnih fizičkih patnji, izmiriše sva srca i on ponovno stekne golemu popularnost, tako da njegovu smrt smatrahu općom katastrofom. Suze koje tada potekoše nipošto ne bijahu naručene. U 5 sati uvečer 26. svibnja 1859. položen je lijes bana Jelačića  u kriptu kapelice u Novim Dvorima. Et levis sit tibi tera!“[5]Tako će to zabilježit Jelačićev suvremenik. Kakvog li divnog primjera karakternog čovjeka, obiteljskog čovjeka i državnika!  Njega se s ponosom i zahvalnošću sjećamo i danas, 160 godina od njegove pobožne smrti. On je Hrvatskoj domovini dao ono što je sam primio u vlastitoj obitelji: očinsku zaštitu i požrtvovnu skrb, skrb čovjeka plemenita osjećaja, dobrog srca i viteških nadahnuća!

Neka dobri Bog po zagovoru sv. Josipa čuva i brani našu Hrvatsku domovinu, a sve nas učvrsti na hodu autentične vjere i iskrenog rodoljublja koje nam je posvjedočio svojim životom i naš slavni hrvatski ban Josip Jelačić!

Svoje razmišljanje zaključujemo molitvom koju je sastavio kardinal Franjo Kuharić prigodom 300. obljetnice usvajanja odluke u Hrvatskom saboru da je sveti Josip zaštitnik hrvatskoga naroda.

Sveti Josipe[6],

Glavaru svete nazaretske Obitelji i čuvaru Crkve Božje, tebi se kroz stoljeća Crkva u Hrvata utjecala kao svome zaštitniku i tvom je zagovoru preporučivala svoje obitelji i cijeli narod. Brižni poočime Spasitelja svijeta i prečisti zaručniče Svete Djevice, povjeravamo ti sve obitelji hrvatskog naroda da zajedničkom dnevnom molitvom ispune svoje poslanje i budu blagoslovljene ljubavlju, slogom, mirom i novim životom.

U ovim teškim vremenima izmoli našem narodu i svim narodima zemlje mir u pravednosti i ljubavi. Zagovaraj nas pred Presvetim Trojstvom da ostanemo vjerni Isusu Kristu u Katoličkoj crkvi, prolazeći zemljom čineći dobro. Amen.