Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Uskrs – krštenje - sakrament hoda u novosti života

Nedjelja, 22. 03. 2009.

Uskrsna poruka vojnog ordinarija mons. Jurja Jezerinca, Uskrs 2009.

„Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću. Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu. Ta tko umre, opravdan je od grijeha. Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!” (Rim 6, 3-11)

Dragi moji vjernici, pripadnici Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj,

1. S prirodnim ciklusom proljeća svake godine dolazi nam Uskrs, središnji blagdan kršćanstva, kao vrhunac svetog trodnevlja u kojem ponovno, na sakramentalan način, doživljavamo ostvarenje Kristovih riječi: „Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12, 24). Isus, koji je htio ući u vazmeno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća (usp. Iv 10, 11-17) i time pokazati put kojim nam je hoditi u životu, hoće da se ne suobličujemo ovome svijetu, nego da se „preobrazimo obnavljanjem svoje pameti da mognemo razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno“ (usp. Rim 12, 2) te njegovom „snagom kojom ima moć sve sebi podložiti preobrazimo ovo naše bijedno tijelo i suobličimo ga njegovom slavnomu tijelu“ (usp. Fil 3, 21).

Ovo događanje koje se dogodilo u Kristu po muci, smrti i uskrsnuću proces je koji je započeo utjelovljenjem, a svoj vrhunac doživio u silasku Duha Svetoga, koji je poslan kao punina ostvarenja otkupljenja na zemlji po Isusovoj molitvi Ocu koji šalje na nas Duha Svetoga (usp. Iv 14, 16-17; 15, 26; 16, 13-15).

Uskrs je događanje po Kristu koje je vrhunac mesijanskog djelovanja, a i mogućnost ostvarenja plodova tog istog djela u svijetu. Sveti Pavao je svjestan toga i zato naglašava važnost prihvaćanja Kristovog uskrsnuća po vjeri (usp. Sol 4, 14; 1Kor 15, 12-19). Blagdan Kristova uskrsnuća postati će centralni blagdan kršćanske zajednice jer u uskrsnuću smrt dobiva smisao. „Označeni smo njegovom smrti; moleći naviještamo njegovu smrt; prinoseći propovijedamo njegovu smrt; njegova je smrt pobjeda; njegova je smrt otajstvo; smrt je njegova godišnji blagdan svijeta“ (sv. Ambrozije: O preminuću brata Satira). Stoga je očito da Kristovo umiranje pronosimo u sebi „da se i život Isusov u tijelu našem očituje“ (2Kor 4, 10).

To Kristovo umiranje koje pronosimo događa se na dvostruki način: prvi njegov vid traži da se u nama samima dogodi susret s Gospodinom, po vjeri u sakramentu krštenja po kojem će se u vjerničkom hodu dogoditi pavlovska istina „živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2, 20). Drugi vid umiranja je onaj naravni po kojem smo, iz dana u dan, sve bliže ostvarenju susreta kada će se ispuniti istina: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1Kor 2, 9). Krštenje je jedan od bitnih plodova Kristova uskrsnuća, to je dar kojeg će on prenijeti na svoje učenike: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28, 18-20; usp. Mk 16, 15-18). Po krštenju postajemo udovi njegova Tijela – Crkve (usp. 1Kor 6, 15; 12, 20, 27; Ef 4, 25, 5, 30), i time međusobno povezani sakramentalnim bratstvom (usp. Mt 23, 8).

Po krštenju ukopani u smrt, po uskrsnuću hodimo u novosti života (usp. Rim 6, 4)

2. Sakrament krštenja, po tradiciji Crkve koja potječe od apostolskih vremena, prvi je od sakramenata kršćanske inicijacije.* Djela apostolska govore o sakramentu krsta koji se dijeli poslije naviještanja i moralne sigurnosti da su kandidati prihvatili Božju riječ i povjerovali da je Isus Sin Božji. Na propovijedanje apostola, već na dan Pedesetice, ljudi će postaviti pitanje: „‘Što nam je činiti braćo?’ Petar će im: ‘Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga’“(Dj 2, 37-38). Ova istina označiti će Pavlovo propovijedanje i njegov rad među poganima. Na jeruzalemskom saboru „Slušali su Barnabu i Pavla koji pripovijedahu kolika je znamenja i čudesa Bog po njima učinio među poganima“(usp. Dj 15, 12). Iz novozavjetnih izvještaja proizlazi da se, kao preduvjet za vidljivi znak krštenja, traži vjera u Isusa Krista raspetog i uskrslog (usp. Mk 16, 15-18). To je vjera koja nastaje iz susreta s Božjom riječi koju Crkva nudi svakom stvorenju. Ona je dar od Boga koji traži ljudsku angažiranost. Bog je onaj, kako nam govori povijest spasenja, koji dolazi čovjeku ususret.

Po stvaranju čovjeka Stvoritelj očekuje od njega povjerenje da je ono što mu on govori, što mu on pokazuje kao „put u život“ dobro za njega (Post 1, 28-31; 2, 16-17). Međutim, čovjek kao da nema povjerenja u istinu koju mu Bog nudi te traži svoj put, nažalost mimo Boga. Bog ga ne napušta i povijest čovječanstva je povijest neprestanog Božjeg prilaženja čovjeku kojem nudi istinu, obdarujući ga darom povjerenja u njega. To povjerenje – tu vjeru čovjek mora uzgajati, po njoj mora nastojati živjeti da bi postala djelotvornom i pokretačem čitavog čovjekovog djelovanja i svih njegovih nastojanja. Zajednici Crkve Isus će podariti dar naviještanja istine da se u njemu dogodila „punina vremena“ (Gal 4, 4), i da je po njemu Bog izrekao svu istinu o sebi. Pavao će to nazvati „posljednjim vremenima“ (1Kor 10, 11; 1Tim 4, 1) jer neka nova objava niti je moguća niti se može dogoditi.

Konačno ostvarenje onoga što nam je objavljeno obećanje je dolaska Isusa Krista na kraju vremena kada će sve biti prineseno Bogu Ocu (Rim 8, 19-22). Ovaj polog riječi koji je predmet naše vjere Krist ostavlja svojoj Crkvi da ga ljubomorno čuva i bogato nudi onima koji su na putu spasenja da bi po toj riječi rasli u vjeri – povjerenju u njega koji je Put, Istina i Život (usp. Iv 3, 15-16; 36; 6, 40, 47, 63; 10, 10; 14, 6). Očito je da Bog uvijek čini prvi iskorak prema čovjeku, on je onaj od kojeg dolazi poticaj vjere. Kao da uvijek iznova postavlja pitanje „Vjeruješ li ovo?“ (Iv 11, 26) očekujući odgovor kao u Marte „Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!“ (Iv 11, 27). Ili poput onog oca pod taborom koji će na pitanje o vlastitoj vjeri odgovoriti: „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri“(Mk 9, 24).

Možemo ustvrditi da je vjera stav odrasle osobe koja ulazi u dijalog s Bogom koji joj dolazi ususret. Plod ovakve vjere je osobno obraćenje „koje je uz osobnu suradnju, djelo Božje milosti kako što reče prorok: ‘Obrati me da se obratim’ (Jr 31,18). Zato Crkva tijekom priprave za krštenje, uz katehetsku pouku, uvođenje u kršćansko življenje i osobnu molitvu, katekumene prati svojom molitvom i posebnim obrednim slavljima u krugu kršćanske zajednice“ (Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici br. 17). Možemo ponovno ustvrditi da je za zrelo primanje sakramenta krštenja potrebna vjera da bi sakrament mogao djelovati u čovjeku. U praksi, pak, krštavanja djece koje je stara tradicija Crkve dijete nije sposobno obaviti osobni čin vjere, no Crkva tvrdi da se djeca krštavaju u praksi vjere roditelja koji svojim primjerom čine da ono što je započeto u djetetu po sakramentu krštenja uzraste u osobno prihvaćanje Isusa Krista po životnom primjeru starijih. Tražeći sigurnost u kršćanskom odgoju Crkva očekuje da roditelji nastoje živjeti ono što ustima ispovijedaju.

Uskrsnuće Kristovo početak je traženja „onoga što je gore“ (usp. Kol 3, 1)

3. Krist izričito spominje vjeru i krštenje kao uvjet njegova ulaska u suživot s novokrštenikom. Sam obred krštenja nekada se je dijelio isključivo u uskrsnoj noći kao znak Izraelskog prelaska iz ropstva u slobodu preko Crvenoga mora (usp. Izl 14, 5-31), te kao znak prelaska iz smrti u život poput uskrslog Krista. Voda je bitni element – materija ovog sakramenta. Bez nje nemoguće je podijeliti ovaj sakrament jer to je odredba utemeljitelja, Krista. Na nju se zazivaju blagoslovne molitve podsjećajući što je sve Bog po vodi učinio u povijesti spasenja i što on, na sakramentalan način, čini i sada.

U crkvenoj tradiciji postoje dva vida slavljenja ovog sakramenta u odnosu na materiju. U bazilikama rasprostranjenim i po našim krajevima gdje je kršćanstvo došlo veoma rano (usp. 2Tim 4, 10) krstionice su napravljene u obliku zdenca – groba, veoma često u obliku križa, u kojem će se novokrštenik spustiti u vodu i biti tri puta uronjen s pratećim riječima: „Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Voda nije prirodni okoliš za čovjeka i zato je simbolika veoma jaka. Novokrštenik pod vodom umire jer voda nije ambijent za ljudski život, a u isto vrijeme nema života bez vode. Dapače, voda je izvor života. I ova simbolika želi nam prikazati što se na sakramentalan način događa u čovjeku: stari čovjek umire, a izlazi – rađa se novi čovjek po Kristu. Ovakve krstionice koje podsjećaju na grob govore o Kristovoj smrti i ukopu i o Kristovu uskrsnuću na novi život. Po krštenju čovjek se suobličuje Kristu, zapravo on ga uprisutnjuje u svijetu.

Kroz povijest Crkve postupno će se uvesti i nova tradicija krštavanja polijevanjem vode po glavi. Naglasak u ovom znaku kao da je stavljen na pranje od grijeha, najprije istočnog, a onda i od svih osobnih grijeha. Obje tradicije paralelno žive u Crkvi i podjednako su žive s time što je tradicija polijevanja prisutnija jer je praktičnija. Redoviti djelitelj ovog sakramenta je biskup, osobito kada se odnosi na odrasle osobe. Redoviti djelitelji ovog sakramenta za djecu su svećenici i đakoni, a po dozvoli biskupa svećenik će podijeliti sakrament i odraslome. Međutim, u slučaju smrtne opasnosti ovaj sakrament podijeliti će svaki kršćanin, dapače svaki čovjek, koji je spreman upotrijebiti materiju i formu onako kako to čuva Crkva u svojoj tradiciji i ako želi učiniti ono što čini Crkva. U takvom slučaju upotrijebiti će, ako nema blagoslovljenu vodu, najobičniju vodu polijevajući novokrštenika po glavi ili po nekom drugom dijelu tijela koje mu je dostupno.

Po krštenju Bog ulazi u ljudski život, u suživot po milosti

4. Po krštenju s čovjekom se događa bitna novost. Nakalemljen je na Isusa Krista te se na njega mogu primijeniti riječi svetog Petra: „Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svijetlu svome“ (1 Pt 2, 9). Ova novost koja se događa s novokrštenicima rasti će u zajednici Crkve jer oni su predani zajednici koja nosi odgovornost za njih. Oni u zajednici postižu praksu vjerničkog života, ona im pokazuje što znači biti suobličen „slici Sina njegova“ (Rim 8, 29) i kako treba živjeti ono što je kroz katekumenat bilo naviještano u zajedništvu Crkve. Morali bismo nositi odgovornost za braću svjesni da sablazniti jednog „malenog“ jednako je kao srušiti veličanstvenu crkvu, a i Pavao opominje da smo hramovi Duha Svetoga jer Bog po krštenju ulazi u naš život i nastanjuje se u nama (usp. 1Kor 3, 16).

Odgovornost za braću, osobito za novopridošlu braću ima svoje korijene u Objavi kao i u Isusovoj molitvi na posljednjoj večeri: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13, 34-35). Briga o novokrštenicima mora biti poseban iskaz naše ljubavi jer oni se još ne snalaze u crkvenom zajedništvu, još su „nespretni“ u ponašanju, nameće im se mnoštvo pitanja „kako“ i „zašto“. Potrebni su naše pomoći, nenametljive, jednostavne, susretljive, pomoći koja neće sebe uzdizati, koja neće sebi davati prednost, koja neće s visokog docirati, koja neće druge ponižavati... Time i mi pokazujemo svoju kršćansku zrelost. Pokazujemo da smo bliski Isusu koji je spreman ući u dijalog sa svima, koji ne mjeri vrijednost suživota s njime po tome koliko je netko dugo u zajednici Crkve nego koliko je spreman otvoriti se i surađivati s njime. To je pokazao u prispodobi o radnicima u vinogradu. Radnici su došli raditi u vinogradu u različito vrijeme već prema tome kada ih je domaćin pozvao. Ono što je gospodar vinograda cijenio kod njih bila je spremnost otići u vinograd i raditi. Na kraju dana upravitelj je, po gospodarevom nalogu, svakome dao istu plaću. Možda bi se i mi pitali zašto? Kako se smije izjednačiti radnike od cijelog dana s onima od posljednje ure? A tko tvrdi da se oni ne bi odazvali već u jutarnjim satima da su tada bili pozvani? Gospodar vinograda nagradio je njihovu spremnost.

Prema pozivu treba otići u vinograd i zdušno raditi u njemu, uključiti se u njegov prosperitet svom dušom, svim svojim silama (usp. Mt 20, 1-16). Treba pokušati razmišljati poput domaćina iz evanđelja i prihvatiti svakog koji „dolazi u vinograd“ Crkve po krštenju, prihvatiti ga kao brata u Isusu, a što ujedno znači i pokazati kršćansku zrelost. Možda nam je potrebno ponovno promisliti o našem ponašanju prema braći koja nam dolaze. Ne postoje ni „veliki“ ni „mali“ kršćani, postoje samo oni koji su po Isusu Kristu otkupljeni i koji su spremni ući u zajednicu Crkve koju je on osnovao.

Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo (1 Iv 3, 1)

5. Po krštenju mijenja se čovjekova bit. Po krštenju čovjek se uzdiže na nadnaravno dostojanstvo jer po međusobnoj ljubavi Boga i čovjeka Bog ulazi u njegov život i nastanjuje se kod njega. „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“ (Iv 14, 23). Ova misao, kako ju je zapisao sveti Ivan, pokazuje nam cjelokupni sadržaj događanja koji se zbiva po krštenju. Na početku je ljubav koja se u Crkvi pokazuje prema čovjeku. Poslije osobnog susreta s Bogom kojeg obraćenik doživljava on ulazi u zajednicu Crkve koja ga prihvaća s ljubavlju. Ta ljubav očituje se po naviještanju Božje riječi ali i po življenju po njoj u Crkvi po svakom njenom članu. Isus će to naglasiti prije svog odlaska na nebo, a to svjedočanstvo biti će pokazatelj primanja Duha Svetoga: „i biti ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje“ (Dj 1, 8). Ovo svjedočanstvo polazi od susreta s Gospodinom i prihvaćanja njegove istine te postaje način življenja i djelovanja. Ono je uočljivo i ono na drugačiji način oblikuje zajednicu, kao u prvoj Crkvi u kojoj su se „sljedbenici puta“ razlikovali od drugih ne po nametljivosti nego po izrazu poštovanja prema ostalima jer su bili osvježenje ljudi i sredine u kojoj su se nalazili (usp. Dj 2, 42-47).

Apostoli i Kristovi sljedbenici svjesni su toga svoga poslanja. Po krštenju postaju svjesni i zato će pred ljudima naglašavati „Svi smo mi tome svjedoci“ (Dj 2, 32; usp. 3, 15; 5, 32; 13, 31) kad god će govoriti o događajima vezanim uz Isusa Krista, osobito u govoru o njegovu uskrsnuću. Svjedočanstvo proizlazi iz iskustva, iz susreta, iz sigurnosti u ono zašto se svjedoči. Ono je duboko ljudski čin koji prihvaćen razumom i voljom pokreće čovjeka na drugačiji način ponašanja i ophođenja te da postavi vrednotu istine ispred svih drugih vrednota i da za istinu koju nosi duboko u sebi postaje spreman dati i vlastiti život. Svjedočanstvo je vidljivo, uočljivo i drugima te izaziva na preispitivanje je li put kojeg živim ispravan ili je put svjedoka ono zašto bi se morao zainteresirati. Svjedok je uočljiv, on izaziva, nenametljivo, često u šutnji, svojim drugačijim življenjem vrijednosti. Novokrštenik živi od svjedočenja kršćanske zajednice i u zajednici sam postaje svjedok onog što je u sakramentu krštenja primio. To je vrijeme mistagogije u kojem novokrštenik živi od svjedočenja zajednice u životu i na euharistijskim slavljima te poprima praksu zajednice u životu svetih otajstava koja će primjenjivati na svagdašnji život.

Budući da svjedočenje ima početak u Božjoj ljubavi prema čovjeku koji mu dolazi ususret svjedočanstvo je samo nastavak dijaloga s Bogom ili bolje rečeno odgovor čovjeka na Božju ljubav. Čovjek u prihvaćanju Božje ljubavi traži put kako uzvratiti na nju te u ljubavi prema čovjeku odgovara ljubavlju prema Bogu te ju na vidljiv način uprisutnjuje (usp. 1Iv 4, 7-21; 5, 2). Na taj način Crkva ima budućnost jer Bog će učiniti da nove mladice izrastu na starom panju Crkve jer sam panj crpi snagu od Boga po Sinu njegovu Isusu Kristu koga je postavio posrednikom svemu (usp. Heb 12, 24).

Po krštenju ulazimo u otvoreni dijalog s Bogom

6. U Knjizi postanka Sveto pismo opisuje kako je Bog silazio u Eden – raj zemaljski razgovarati s čovjekom. Taj razgovor prekinut je grijehom (Post 3, 9-10), čovjekovim razgovorom sa Sotonom (Post 3, 1-7) u kojem čovjek više nema povjerenje u Boga svog Stvoritelja nego u Zloga koji ga želi odvesti daleko od njegove sreće koja se može ostvariti isključivo u Bogu – Stvoritelju. Augustinova „za sebe si nas stvorio Bože i nemirno je srce naše dok u tebi ne otpočine“ pokazuje čovjeka koji često traži smisao svog života i svoju sreću na krivim mjestima. I čitava čovjekova povijest nije ništa drugo doli traganje za razgovorom – dijalogom koji ga može ispuniti. Jednom raskinut dijalog s Bogom čovjeka će uvesti u neprestano traženje sreće.

Čovjek, svjestan svoje nesavršenosti često traga za odgovorima na životna pitanja. Traga za smislom života, pita se odakle dolazi, koji je smisao njegovog života i kamo odlazi. Ne miri se s besmislom svog ulaska u svijet, ni svog življenja u njemu, a ni s besmislom ništavila poslije ovoga života. Traga za odgovorima, otvoren je spoznaji koja može biti ograničena i zato ga uvesti u zabludu, spreman je ući u dijalog sa Stvoriteljem.

Bog neprestano i već od samih početaka pokušava ponovno ući u dijalog s čovjekom, spreman mu je pokazati što je za njegovo dobro, a spreman je i slušati kako on doživljava sve ono što se događa oko njega. Bog će s Noom i njegovim sinovima uspostaviti savez (usp. Post 9), on će u Abrahamu pokazati kakvu vjeru prihvaća (usp. Pos 12-25), u praocima će pokazati da je Bog dijaloga koji je spreman osluškivati čovjekovo promatranje svijeta sve dotle dok je čovjek spreman osluškivati volju Božju. U Mojsiji će pokazati koliko je mučna izgradnja dijaloga s njim ali da se on nikada neće umoriti i da je spreman uvijek ići od početka. Po prorocima Bog će ponovno voditi narod. I onda kada odgovorni za narod i hram zalutaju od njega on će i tada podizati proroke, jednostavne ljude, i po njima voditi narod (usp. Iz 1, 2-16; Jr 1, 4-9; Bar 1, 1-4; Ez 1, 1-3).

Vrhunac dijaloga dogodio se u Isusu Kristu. Ovaj ulazak Boga u svijet nije se mogao dogoditi bez čovjekovog prihvaćanja da bude suradnik Božji u ostvarenju njegove zamisli. Uz Božju volju da se dogodi utjelovljenje bio je potreban i Marijin pristanak na suradnju što je omogućilo Bogu ostvarenje njegove zamisli o slanju svoga Sina u svijet (usp. Lk 1, 26-38). Važnu ulogu imati će i Josip jer će se prihvatiti, pred zakonom, ovozemaljskog Isusovog očinstva (usp. Mt 1, 18-25). Isus će promovirati dijalog s Ocem jer će i sam često razgovarati s njim i zahvaljivati mu za trenutak u kojem živi i u kojem može vršiti njegovu volju. Pred učenicima i pred mnoštvom nad Lazorovim grobom jasno zahvaljuje Ocu: „Oče, zahvaljujem ti što si me uslišio. Ja sam, istina, znao da me vazda uslišavaš. Ali rekoh zbog mnoštva koje ovdje stoji da vjeruju da si me ti poslao“ (Iv 11, 41-42). Isti takav prisan razgovor s Ocem Isus će imati u Getsemaniju (usp. Mt 26, 38-46). Na križu će vapiti Ocu kao posljedni od stvorenja, i vjeran do kraja, predati mu svoj duh (usp. Mk 15, 33-36; Iv 19, 25-30; Lk 23, 43).

Ovakvo Isusovo svjedočenje pokazuje put kojim nam je ići. Po krštenju dobili smo pravo ući u dijalog s Bogom, ući s njime u razgovor. Razgovarati znači osluškivati što nam govori, razmišljati o tome i, konačno, u slobodi djece Božje reći mu kako doživljavamo njegovu riječ te, na kraju, prihvatiti živjeti po njoj. Krštenje nas osnažuje da razgovaramo s Bogom, da molimo u zajednici Crkve onako kako nas je on naučio.

Najveći plod krštenja predanje je molitve „Očenaša“

7. Po krštenju postali smo djeca Božja i ušli u najintimniji suživot s Bogom, a po Isusovim zaslugama imamo pravo Boga zvati Ocem. Kada su učenici promatrali Isusa kako moli poželjeli su i sami moliti. Nije da nisu znali moliti, molili su u obiteljima i u sinagogi ali ova molitva, Isusova, bila je nešto sasvim drugo. Upravo zbog toga zavapili su Isusu: „Gospodine, nauči nas moliti...“ (Lk 11, 1). Isus će ih naučiti molitvu djece Božje po kojoj će se prepoznavati svi koji su ušli u zajedništvo s njim i u kojoj će on postaviti red poštivanja vrednota koje će morati označavati život kršćanina. U ovoj molitvi postavljeno je pravilo koje je označilo Isusov život i koje postaje pravilo života svakome koji je po krštenju ušao u suživot s Isusom jer po njemu Božje kraljevstvo nije daleko od nas, ono je među nama (Lk 17, 21) i mi smo sudionici Božjeg kraljevstva na zemlji.

U evanđeoskoj predaji imamo sačuvana dva oblika ove molitve: Matejevu (Mt 6, 9-13) koju Crkva, kroz čitavu svoju povijest, uzima kao formu zajedničke i osobne molitve i Lukinu (Lk 11, 1-4) koja je nešto kraća, ali ima sve elemente Matejeve molitve. Ono što već na prvi pogled možemo uočiti kod ove molitve je da je ona molitva zajednice, premda ju i pojedinac može moliti. Po krštenju ulazimo u zajednicu Crkve, nakalemljujemo se na Isusa Krista, postajemo udovi njegova Tijela. „Od njega kao glave sve je tijelo sastavljeno i povezano svakom opskrbnom vezom, prema djelotvornosti odmjerenoj svakom pojedinom udu, te čini da tijelo raste i izgrađuje se u ljubavi“ (Ef 4, 16). Kršćanin po krštenju postaje svjestan da je ušao u suživot s Isusom Kristom i sa zajednicom Crkve te kada moli molitvu Gospodnju uvijek je moli kao član zajednice, kao član Crkve. U kršćanstvu nema privatnog boga doli Boga koji nas po Isusu Kristu sve objedinjuje snagom Duha Svetoga koji nam je darovan.

„Oče naš“ ima u sebi tako divno postavljen red vrednota, isti red koji je po Adamovu grijehu bio narušen. Adam je htio postati bog i zato je odbacio suradnju s Bogom, međutim, molitva „Oče naš“ ponovno pokazuje u čemu je bit uspostave Božjeg kraljevstva na zemlji. Možemo je podijeliti u dva dijela prema naglasku na vrednote koje nam želi prezentirati. Bog šaljući Sina u svijet želi spasiti čovjeka jer ima početak u njemu. Dakle, ne postoji čovjek ili stvorenje a da ne bi imalo svoj početak u Bogu, dapače, u njemu je i po njemu je sve. Upravo zato u Isusovoj molitvi prvi dio govori o Božjim vrednotama u kojima je čovjek pozvan sudjelovati na način da se ostvaruju već ovdje na zemlji. Po njoj priznajemo da je Bog naš otac, naš početak i smisao našeg življenja, da je na nebesima što znači da je smisao svega. Sveti Pavao će to u Ateni izreći riječima: „u njemu živimo mičemo se i jesmo, kao što neki od vaših pjesnika rekoše: Njegov smo i rod“ (Dj 17, 28). Bog dakle time što je na nebesima nije daleko od nas jer on je sa svima nama.

Moleći: „Sveti se ime tvoje“ naglašavamo kakav bi morao biti naš odnos prema Božjem imenu. Ako nekoga volim, ako ga cijenim, ako mi je drag onda nikada neću ružno govoriti o njemu, dapače ako čujem da netko ružno govori o ljubljenoj osobi u duši ću doživjeti bol. Moj život mora biti takav da noseći Boga sa sobom po krštenju budem takav da se svi dive Božjem imenu. Moj život mora biti život po kojem se slavi ime Božje. Posvećeno po našem životu ono će biti proslavljeno i na nebu. Između Neba i zemlje stvara se divni sklad u kojem je Bog sve u svemu. Na takav način ostvaruje se Božje kraljevstvo na čitavom svijetu, „Vječno i sveopće kraljevstvo, kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljestvo pravde, ljubavi i mira“ (predsl. svetkovine Krista Kralja).

U izgradnji toga kraljevstva uzeli smo učešća u trenutku osobnog prihvaćenja sakramenta krštenja po vjeri. Nikako mi ne smije biti svejedno što se događa s Božjim djelom na zemlji. Nikako mi ne smije biti svejedno kakav ugled ima Crkva u vremenu u kojem je poslana svjedočiti za Isusa Krista i omogućiti ljudima da upoznaju onoga koji je poslan u svijet za dobro čovjeka. Božje kraljevstvo ostvarivati će se ako budemo u samima sebi, a onda i u svijetu otkrivali što je volja Božja. Čovjekov pad dogodio se kada je svoju volju, svoj egoizam, pretpostavio volji Božjoj. U tom trenutku preuzeo je ulogu Boga ali bez mogućnosti spoznaje biti svih stvari te će im tako početi davati smisao koji će njemu biti lakši i ugodniji. Očito da će u tom trenutku opće dobro poradi kojeg je Bog stvorio svijet biti zanemareno, a biti će naglašeno pojedinačno i egoistično dobro koje će unijeti nered u svijet.

Po Isusu Kristu ponovno se uspostavlja red u svijetu u kojem svaka stvar ima svoju vrijednost onako kako je Bog zamislio. Kršćanin je pozvan otkrivati Božju volju o sebi i o stvorenjima i tu volju ostvarivati po Božjoj zapovijedi: „budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji“.

U drugom dijelu Očenaša Bog nam pokazuje brigu za svagdašnji ljudski život. Kruh svagdašnji bitan je za čovjekov život jer s njime čovjek uzdržava Božje djelo, ovaj stvoreni svijet. Dok molimo za kruh, zapravo molimo za jedan novi međuljudski odnos među ljudima, odnos u kojem zajedništvo Crkve pokazuje kako Bog prožima čitavog čovjeka. Ali da bi se to moglo dogoditi potrebno je najprije obračunati se s grijehom. Moleći Boga da napravi preokret u našem načinu razmišljanja i ponašanja te da u grijehu prepoznamo naš egoizam u odnosu spram Boga i čovjeka s kojim rušimo red vrednota njegov oprost naših grijeha napraviti će novi poredak i odnos prema ljudima u kojem ćemo stvarati novi svijet, onaj svijet o kojem knjiga Otkrivenja kaže da po dolasku Kristovu sve nastaje novo (Otk 22, 6-20).

Novokrštenici postaju kvasac ovoga svijeta, sol zemlje i grad na gori

8. Prema svetopisamskim tekstovima Isusov sljedbenik je čovjek koji po osobnom susretanju s Isusom Kristom, svojim Spasiteljem i Gospodinom, ulazi u zajednicu onih koji su se, poput njega, opredijelili za taj put. Ova zajednica označena je dvostrukom stvarnošću: ona je vidljiva zajednica koja se pojavljuje u svijetu i po svom djelovanju mijenja svijet, jer svaki pojedinac živi prema uputama uskrslog Gospodina. Ona je vidljiva, ima svoju upravu, ima svoja mjesta okupljanja, živi u svijetu ali nastoji ne biti od svijeta. Pokušava materijalnim dobrima pridobiti Kraljevstvo svjesna da štogod je učinjeno jednom od „malenih“ učinjeno je Kristu. Ona provodi „revoluciju ljubavi“ po kojoj želi donositi duh svoga utemeljitelja.

U apostolskim vremenima Crkva je po dvanaestorici išla u svijet koji je nije blagonaklono prihvatio. Bila je svjesna u tom trenutku da će biti znak protivljenja ali to je nije spriječilo da naviješta i živi uskrsnu poruku. U tom duhu Pavao se ne boji „rušiti“ robovlasnički poredak tražeći od Filemona da prema robu Onezimu mora zauzeti drugačiji stav nego ranije: „Šaljem ti ga - njega srce svoje. Htjedoh ga zadržati kod sebe da mi mjesto tebe posluži u okovima evanđelja (...) Možda baš zato bi za čas odjeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga, osobito meni, a koliko više tebi, i po tijelu i po Gospodinu“ (Flm 1, 12-16).

Svijest Crkve da postupno mora mjenjati svijet, ali ne diktatom odozgo nego mjenjajući samu sebe prisutna je u Crkvi kroz čitavu povijest. S padom rimske civilizacije sv. Benedikt pridobiti će svojim geslom „moliti i raditi“ nove narode i polako ih uvoditi u svijet zapadne kulture. Pokrštavanjem tih naroda oni će ući u pisanu povijest čovječanstva i krštenjem podići naravne vrednote u rang nadnaravnih vrijednosti. Živeći praksu socijalne osjetljivosti papa Lav XIII. s enciklikom „Rerum novarum“ izreći će nauk Crkve koji izlazi iz objave o društveno-političkom životu kršćana u svijetu. Tako je sve do danas. Kršćanin je svjestan da „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničeg uistinu ljudskog a da ne bi našlo uistinu odjeka u njihovu srcu. Kršćansku zajednicu naime sačinjavaju ljudi, koje u Kristu sjedinjene vodi Duh Sveti na njihovu hodu prema Očevu Kraljevstvu. Oni su primili poruku spasenja da je iznesu pred svakoga“ (GS 1).

Isti dokument II. vatikanskog koncila u govoru o vojnicima naglašava: „Oni pak koji služeći domovini vrše vojničku dužnost neka se smatraju službenicima sigurnosti i slobode naroda, i ako ispravno vrše tu dužnost, istinski pridonose učvršćenju mira“ (GS 79). Već iz rečenoga očito je da Crkva želi dobro ovom svijetu i ulazeći u dijalog sa svijetom želi mu ponuditi vrednote koje je dobila od Utemeljitelja, a baštini ih iz povijesti spasenja. To je druga oznaka Kristove Crkve. Ona vidljiva, prepoznatljiva, živi na sakramentalan način, od svoje duhovne dimenzije često neprepoznatljive, a često i neshvatljive ovome svijetu. Jedna dimenzija ne može bez druge. Ne može duhovna stvarnost Crkve bez pojavnog dijela kao što ni onaj pojavni dio ne može bez duhovnog – karizmatskog dijela. Tek zajedno usklađeni ostvaruju svoje poslanje dano od utemeljitelja Isusa Krista. Novokrštenici kao i svi krštenici – pripadnici Crkve pozvani su u zajednici Crkve živjeti upravo tu stvarnost u svijetu.

Biti u svijetu, oplemenjivati ga svojim životom, svojim djelovanjem, biti sol u svijetu u kojem žive, biti svjetlo ljudima koji traže izlaz iz životnih zavrzlama, biti graditelji novog svijeta o kojem govori Ivan u Otkrivenju: „I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica za svoga muža“ (Otk 21, 1-2). To je stvarnost koju Crkva po svojim ljudima može ponuditi ovom suvremenom svijetu da otkrivši vječne vrednote živi za dobro čovjeka oslobađajući se vlastitog egoizma i ostvarujući ideal ljubavi svoga utemeljitelja kada na posljednjoj večeri daje oporučno novu zapovijed: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13, 34-35).

Crkva - mnogo nacija jedan Božji narod

9. Istaknuo bih još jednu vrednotu koja proizlazi iz vjere u Isusa Krista raspetog i uskrslog i sakramenta krsta. Crkva u svom naslovu nosi oznaku „katolička“ što bi značilo jedna – jedincata za sve narode. U tome vidimo vrednotu za svijet koji je podijeljen raznoraznim podjelama. Suvremenom čovječanstvu koje čezne za „globalizacijom imati“ nudi se „globalizacija biti“ koja po Crkvi, koja ostaje vjerna svom utemeljitelju, ne prezire svijet nego ga želi oplemeniti božanskom objavom. Upravo po tome kršćani cijeloga svijeta osjećaju zajedništvo i jedinstvo jer imaju zajedničkog Oca kojeg zazivaju prema želji Isusa Krista „jedinog spasitelja čovjeka“ i našeg brata. To zajedništvo jače je od svih svjetskih integracija i ako svjetske integracije ne budu gradile na temelju Boga Oca i Stvoritelja svih ljudi teško će se održati.

Istina je da Bog kada ulazi u dijalog s čovjekom služi se njegovim rječnikom i njegovim simbolima tako da ga čovjek može razumjeti. Kako je to veličanstveno da svatko od nas u svojoj kulturi može prepoznati Boga na djelu, može ga razumjeti na svoj način, a u isto vrijeme molitvom biti povezan sa svim narodima u svijetu. To je zajedništvo koje se događa po krštenju, to je bratstvo za kojim čezne suvremeni čovjek, često i ne znajući gdje bi ga mogao otkriti, a nalazi mu se tako blizu. Mi kršćani pozvani smo posvjedočiti upravo tu blizinu Boga čovjeku, a po toj blizini i blizinu čovjeka prema čovjeku. Nismo li mi Hrvati doživjeli blizinu kršćanske ljubavi u vremenu agresije na Hrvatsku kada je sluga Božji Ivan Pavao II. pozvao cijeli svijet na molitvu za Hrvatsku. Poradi zajedništva u Isusu Kristu za nas su tada molili svi katolici diljem svijeta na svim kontinentima, a u isto vrijeme pomagali su nas narodi koji su po djelotvornoj ljubavi pokazali što znači biti jedno u Kristu. To je veličina Crkve koja u pojedinim trenutcima može biti slaba ali osnažena svojim utemeljiteljem po krštenicima i danas izvršava svoju zadaću svjedočenja u svijetu koju joj je dao utemeljitelj. I upravo u Crkvi opipljivo je jedinstvo svijeta jer su su mnoge nacije u Kristu čimbenici jednog Božjeg naroda.

10. I na kraju moje Uskršnje poruke u kojoj sam vam želio približiti sakrament krštenja po kojem se ulazi u zajedništvo Crkve dolazim svima vama, pripadnicima Vojnog ordinarijata, sa željom da i sami živeći svoje krštenje pridonesete dobru naših Oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske. Hrvati su od samih svojih početaka na obalama Jadrana, primivši vjerovjesnike iz Rima, zavoljeli Isusa Krista i njegovu Majku. U mnogim povijesnim nedaćama obraćali se njoj „najvjernijoj odvjetnici Hrvatske“ sigurni da će ih staviti pod svoju zaštitu. Poštujući svačije uvjerenje mi, kršćani u vojno-redarstvenim snagama, po svom krštenju želimo s radošću živjeti svoje poslanje u svijetu izvršavajući sve svoje obveze ne poradi straha nego po savjesti jer smo povjerovali Isusu Kristu svjesni da time njemu služimo. Upravo u tome vidimo i radost našeg ulaska u NATO asocijaciju gdje nam se pruža još veća mogućnost ostvarenja našeg katolištva jer upravo u tim asocijacijama otkrivamo, na opipljiv način, pripadnost velikoj obitelji naroda. To je prisutno u mirovnim misijama gdje sudjelujemo, gdje, služeći se istom crkvom, svatko na svojem jeziku, slavi Boga i stvara zajedništvo i bratstvo „sinova Božjih“. Želeći da ostvarujemo te Božje zamisli o čovjeku obraćam se svima Vama: gospodo ministri, gospodine načelniče Glavnog stožera, gospodine ravnatelju policije, gospodo državni tajnici, pomoćnici ministara, gospodo generali i admirali, gospodo časnici i dočasnici Hrvatske vojske i policije, dragi vojnici i redarstvenici, poštovani državni službenici, poštovani branitelji i umirovljenici, nazivajući vam

Sretan i blagoslovljen Uskrs! Aleluja!

Mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij

U Zagrebu, 21. ožujka 2008., o 10. obljetnici prvih duhovnih vježbi za hrvatske časnike