Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE NA NEBO

Srijeda, 15. 08. 2018.

Pag, zborna crkva, 15. kolovoza  2018., srijeda,

procesija kroz mjesto u 18.00 a sv. misa u 19.00 sati

Jure BOGDAN, vojni ordinarij u RH

Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab; Ps 45,10b-12b.16; 1 Kor 15,20-27a; Lk 1,39-56

1. »Znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.«  Tako sveta liturgija u svojoj ulaznoj pjesmi na današnju svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo časti  Presvetu Djevicu, primjenjujući na nju riječi iz današnjeg prvog čitanja iz Knjige Otkrivenja svetoga Ivana Apostola (Otk 12,1-6a).

U tome tekstu pred nama se otvara dramatična scena borbe između žene zaodjenute suncem, kojoj je mjesec pod nogama a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda i koja »trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja«, te Zmaja »velika, ognjena, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih«, zmaja koji »stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete«. Dramatična je to scena iz Apokalipse u kojoj se sučeljavaju, s jedne strane, žena i njezin porod, njezin »sin, muškić« i, s druge strane, veliki Zmaj - vječni neprijatelj Boga i čovjeka,  sa svojom zlokobnom namjerom da joj, »čim rodi, proždre Dijete«. Scena je to u kojoj se sučeljava novost poroda koji je za ženu uvijek velika radost, radost koja sasvim zasjenjuje sve muke rađanja koje su mu prethodile, i nezasitna, stara želja Zloga koji se želi dokopati novorođenog života da ga proždre i da ga zatre. Scena je to, u kojoj se, sučeljavaju svjetlo života i tama smrti, proslava i poraz, uzdignuće i pad…

Sve nas to podsjeća na ostvarenje mesijanskog obećanja sadržanog u riječima što ga je, kako nam to govore prve stranice Biblije u Knjizi Postanka, Bog uputio Zloduhu - zmiji zavodnici: »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu«(Post 3, 15). Ono se, doista, ostvarilo po Mariji! Ona je ta žena, ona je »blagoslovljena među ženama«(Lk 1, 42), kako ju je u svojem pozdravu oslovila Elizabeta, ona je majka Mesije, Isusa Spasitelja na kojega je nasrnuo »Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta«(Otk 12, 9), da ga proždre i uništi, ali koji ga je konačno i zauvijek porazio, bacivši ga na zemlju, a s njime i anđele njegove^[1].  Isus, Sin Marijin je pobjednik toga ljutog boja. Bog Otac ga je uzeo u svoju zaštitu. A i njegovu je majku Bog također uzeo u svoju zaštitu: »I Dijete njezino bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. A Žena pobježe u pustinju, gdje joj Bog pripravi sklonište«(Otk 12, 5-6). Po njoj je svijetu došao Spasitelj, on je tijelo njezina tijela, on je »blagoslovljeni plod njezine utrobe«(Lk 1, 42),  čovjek koji je živio s nama, »nama u svemu jednak, osim u grijehu«^[2]. Po njoj i po njezinom slobodnom „Da“ Božjem planu spasenja, po njezinom slobodnom i poniznom »neka mi bude po riječi tvojoj«(Lk 1, 38), nastalo je »spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!«(Otk 12, 10). I zbog svega toga Bog je nije mogao napustiti, Bog joj je »pripravio sklonište«, Bog ju je nakon smrti uzdigao i uznio i postavio u svoju slavu kao »kraljicu u zlatnoj odjeći«, kako to lijepo pjeva današnji Psalam. Da, svemogući i vjekovječni Bog je bezgrešnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina, tijelom i dušom uznio u nebesa!^[3]. To je, braćo i sestre, otajstvo koje danas slavimo, to je istina vjere koju, kao sinovi i kćeri Katoličke crkve ispovijedamo, to je stvarnost kojoj se danas tako duboko radujemo! To je istina – povijesna činjenica vjere koja nama smrtnicima osvjetljuje tamu smrti ma kako ona bila bolna i teška, otvara perspektivu s onu stranu groba. Jednostavno i snažno poručuje da smrt čovjeka nije kraj nego jedan redovito teški i bolni prijelaz u novu stvarnost a o čemu se radi i što nas čeka s onu stranu smrti – „na drugoj obali“ nadahnuta Božja riječ u Svetome pismu to nam također objavljuje.

2. Draga braćo i sestre, Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo je povijesna istina! To nije mit, to nije lijepa pripovijest, niti je to bajka. To je duboka stvarnost i povijesna istina! To je stvarnost koja se tiče svih nas koji u Krista Isusa vjerujemo!

Čuli smo: dok nam apokaliptička vizija iz Knjige Otkrivenja prikazuje ženino dijete koje »bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu« - što jasno aludira na Kristovo slavno uzašašće na nebo, istodobno nam prikazuje i Ženu koja  »pobježe u pustinju, gdje joj Bog pripravi sklonište«, a što je slika Marijinog slavnog uznesenja u nebesku slavu. »Pripravljeno sklonište« za Mariju nebeska je slava u koju je ona dušom i tijelom uznesena. Doista, ona koja je »na sasvim osobit način, radi obnavljanja nadnaravnog života dušâ, poslušnošću, vjerom, nadom i žarkom ljubavlju surađivala u Spasiteljevom djelu« te nam »na temelju toga postala majkom u redu milosti«^[4], bila je i prva od svih ljudi koja je u potpunosti uzela udjela u proslavi svoga Sina: Marija, »neokaljana Djevica, sačuvana slobodnom od svake ljage istočnoga grijeha, pošto je dovršila tijek zemaljskog života, tijelom i dušom bila je uznesena u nebesku slavu; Gospodin ju je pak uzvisio kao Kraljicu sviju, da bude potpunije suobličena sa svojim Sinom, Gospodarem gospodara (usp. Otk 19, 16) i pobjednikom nad grijehom i smrću«^[5].

Tako se upravo u Marijinu uznesenju na nebo u potpunosti ispunilo ono što je ona sama izrekla u svojem odgovoru na Elizabetin pozdrav, u svojemu Veliča kojeg smo čuli u današnjem sv. Evanđelju: Bog je pogledao na neznatnost službenice svoje i velika joj je djela učinio Svesilni čije je ime sveto, čija je dobrota od koljena do koljena nad onima što se njega boje, koji je raspršio oholice umišljene, koji je silne zbacio s prijestolja, a uzvisio neznatne^[6].

U Mariji se u potpunosti ostvarilo i ono o čemu nam govori i sv. Pavao u drugom čitanju. Govoreći, naime, o uskrslom Kristu kao o »prvini usnulih«, on zaključuje da će jednoga dana svi oni koji u njega vjeruju, imati udjela u njegovoj proslavi: »prvina Krist, a zatim koji su Kristovi«^[7]. A među onima koji su Kristovi, prvo mjesto pripada Mariji, Bezgrješnoj Djevici,  jedinoj od svih stvorenja u kojoj sjaj milosti Božje nikada nije bio nagrđen sjenom ikakva grijeha, onoj, naime, koja je »od vječnosti zajedno s utjelovljenjem božanske Riječi predodređena za  Majku Božju – po odluci božanske Providnosti ovdje na zemlji bila slavna  majka božanskog Otkupitelja, na jedinstven način i ispred drugih velikodušna drugarica te ponizna Gospodnja službenica«^[8].

Zato nas se svih tiče stvarnost Marijina uznesenja na nebo. Tiče nas se, jer je to i naša buduća stvarnost; jer je to ono u što i mi svim srcem vjerujemo i čemu se čvrsto nadamo; jer je to ono što predstavlja konačnu, za svakog od nas najvažniju i najtemeljniju svrhu svega našega života: zaslužiti vječni život, postići i zajedno s Marijom i sa svima svetima, uživati vječnu slavu u Bogu, zadobiti ono »sklonište«, ono mjesto koje je Gospodin Bog pripravio za nas, pripravio, prije postanka svijeta, svima onima koji ga ljube^[9]! U Marijinom uznesenju dušom i tijelom na nebo gledamo puno ostvarenje te naše najdublje i najvažnije težnje, težnje koja osmišljava sav naš život, koja ga obasjava jedinstvenim, ničim zamjenjivim i usporedivim svjetlom, žarko želeći da Gospodin i sa nama učini ono što je već učinio s Marijom, »početkom i slikom konačnog savršenstva njegove Crkve i putokazom nade i utjehe nama, njegovu putničkom narodu«^[10].

3. Postignuće te svrhe i toga cilja, draga braćo i sestre, iziskuje napor, iziskuje hrabru i trajnu budnost i borbu... Ona se odvija oko nas i u nama, u našim srcima. Boj je to protiv zla i grijeha, boj između svjetla života i tame smrti, boj u kojemu »Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta«(Otk 12, 9) ne prestaje na nas nasrtati, zavoditi nas i napadati. Napada nas i otvoreno i skriveno i javno i suptilno bezočno oskvrnjujući dostojanstvo ljudske osobe. Diktatura relativizma, omotana u lijepi celofan s primamljivim krilaticama poput progresa, ljudskih prava, sekularnosti, slobode, preuzima sve više inicijativu na svim područjima ljudske savjesti, na područjima etike i morala što ima teške, razorne posljedice za suvremenog čovjeka. 

Napada nas napadajući naše obitelji, želeći ih razoriti. Napada na brak kao zajednicu muškarca i žene koju je Bog kao takvu od početka predvidio, uzdižući ju na dostojanstvo sakramenta. Napada na majčinstvo i na očinstvo. Napada nas u raznim rodnim teorijama i ideologiji koja želi izbrisati naravne i od Boga Stvoritelja usađene razlike između muškarca i žene. Napada na novi, na još nerođeni život, želeći ga „proždrijeti“ i prije nego ugleda svjetlo Božjeg dana. Napada na naše mlade nudeći im lažne načine 'lagodnog života', života bez žrtve, života egocentrične samodostatnosti u kojoj nema mjesta za drugog čovjeka, a još manje za Boga. Panem et circenses! (Kruha i igara!) govorili su stari Rimljani. Napada na naše starije i nemoćne osobe želeći i njih „proždrijeti“ prije prirodnog kraja njihova života, nudeći im u eutanaziji tzv. „potpomognutu smrt“. Napada sve nas Kristove vjernike, napadajući sveti Božji zakon i crkveni nauk koje Crkva neumorno promiče, naučava, brani i branit će sve do konca svijeta… Napada nas taj stari »čovjekoubojica od početka, lažac i otac laži«(Iv 8, 44) mnogovrsno i u tomu se nikada ne umara.

Istina, vječna istina, vjere je ova: Krist je svojim djelom spasenja konačno pobijedio ovu lukavu staru zmiju, no borba s njom još nije prestala. Ona još traje i trajat će sve do konca vremenâ, do konačne pobjede svetih. Svatko od nas u toj mučnoj i ponekad vrlo teškoj borbi treba, poput samoga Krista, podnijeti svoj dio. U tomu nas pomaže naša vjera u Krista Gospodina, snaga njegovih svetih Otajstava i majčinska pomoć Blažene Djevice Marije koja iz nebeske slave ne prestaje zagovarati i štiti sve one koji su se svrstali u redove njezina Sina. Pobjeda je njihova, pobjeda je naša, ako ostanemo s njime i u njemu, jer pobijediti možemo samo snagom Jaganjčeve krvi i riječju svojega svjedočanstva, ne ljubeći života svoga – sve do smrti (usp. Otk 12, 11).

Molimo se, draga braćo i sestre, molimo se bez prestanka i s pouzdanjem, da ne malakšemo na putu vjere i predanja Bogu, da hrabro ustrajemo u borbama života koje svakodnevno vodimo protiv grijeha, da odolimo svim napadima Zloga koji nas želi odvojiti od Krista i njegove Crkve, kako bismo, po zagovoru Blažene Djevice Marije na nebo uznesene, svi jednom prispjeli k slavi uskrsnuća.^[11]  Amen.