Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Vršiti volju Božju

Nedjelja, 10. 02. 2019.

Izlaganje msgr. Jure Bogdana

Ratko PERIĆ, Nada koja ne postiđuje, Crkva na Kamenu, Mostar, 2018.

Uvod

Francuski znanstvenik Alexis Carrel (1873.-1945.), dobitnik Nobelove nagrade za medicinu 1912.god., bio je svjedokom neprotumačiva ozdravljenja jedne bolesnice u terminalnoj fazi, u Gospinu svetištu u Lourdesu. Liječnika, znanstvenika, agnostika, događaj je toliko uzdrmao u njegovim stajalištima i uvjerenjima da se od toga dana postupno počeo mijenjati njegov život. Doživio je unutarnju preobrazbu i obraćenje. Veliki znanstvenik, agnostik, polagano je postao duboki, ponizan i skroman vjernik. Pri kraju života napisao je u svome Dnevniku: „Svrha života je svetost, a ne znanost…“ (22. ožujka 1943.); prema tome „svetost je prijeko potrebna“ (29. studenoga 1942).[1] Nobelovac Carrel nije poznavao nijanse filozofske i teološke terminologije. Ali, na temelju bogata životnog iskustva došao je do spoznaje da se čovjek, stvoren na sliku i priliku Božju, može cjelovito ostvariti samo ako se u potpunosti podloži volji Božjoj.

1. Vršiti volju Božju. „Fiat voluntas Tua“ (Budi volja Tvoja) posljednje su riječi što ih je u Krašiću na bolesničkoj postelji, pri punoj svijesti, izgovorio zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Viktor Stepinac, 10. veljače 1960., nekoliko trenutaka prije smrti, u 62. godini života.[2] „S molitvom na ustima i srcu, svjestan kuda ide, pošao je na sud Božji“… „Bogu se predao, govoreći: ‘Fiat voluntas Tua.’ Ovo je smrt pravednika. I mi tu ponavljamo: ‘Deo gratias.’ I ‘Blagoslovljen Bog u svojim svecima’“ – zapisao je u svoj „Dnevnik“ svjedok smrti nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, krašićki župnik Josip Vraneković.[3]

2. Zvijezde koje ne zalaze. Smrću čovjeka njegova zvijezda polagano tamni i nestaje. „Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k’o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo“ (Ps 103, 15-16). Potaknuta Duhom i vođena promislom Božjim zajednica Kristovih vjernika – Crkva čuva memoriju na pojedine svoje sinove i kćeri koji su se istaknuli svetošću života i mučeništvom. I tako je od vremena đakona Stjepana do danas. I bit će tako do svršetka vremena kada će Krist „doći u slavi suditi žive i mrtve“.[4] „Silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne“[5] jedno je od evanđeoskih načela u dvomilenijskoj praksi Crkve kojim Duh Božji prema svojim kriterijima vodi i usmjerava Crkvu da mnoge, velike i moćne, prekrije prašina i zakrije veo povijesti a nekima opet zvijezda sjaji na obzorju Crkve kao zvijezda Danica „koja ne zna zalaza“.[6] I ona postaje orijentir – putokaz kamo i kako ići. Privlači sjajem svoje svijetlosti. Privlači čudesnim sjajem svjedočanstva vlastita života.

Slijedom glasa o svetosti ili glasa o mučeništvu, sukladno važećim crkvenim propisima, kad jedan biskup odluči pokrenuti postupak za nekog kandidataili više njih za proglašenje  svetim, on morasakupiti sva svjedočanstva, usmena i pismena, o životu, djelovanju, smrti i glasu svetosti kandidata za kanonizaciju ili o glasu mučeništva.

A kako se odvija cijeli postupak od smrti do uzdignuća na čast oltara Božjih ugodnika, koji nekada iznimno traje kratko a nekada se protegne stoljećima, doznajemo u knjizi msgr. Ratka Perića „Nada koja ne postiđuje“, u V. poglavlju, od str. 161. do 183. Ispisujući ove stranice msgr. Perić je koristio kao i u cijeloj knjizi najkompetentnije autore i izvore. Za ovo poglavlje spomenimo knjige i stručne tekstove dotajnika za kauze svetih msgr. Fabijana Veraje i Romualda Rodriga „Manuale per istruire i processi di Canonizzazione“.[7] Sav sakupljeni materijal u biskupiji treba dostaviti Kongregaciji za kauze svetih u Rimu. Nakon što je Kongregacija utvrdila da su na dijecezanskoj razini poštovani svi propisi, onda se kauza povjerava jednomu Relatoru koji će biti odgovoran za studij kauze i pripravu „Pozicije“ o životu, krjepostima i glasu svetosti sluge Božjega, odnosno o mučeništvu. Poziciju bl. Alojzija Stepinca tvore četiri volumena u  pet knjiga – svezaka, ukupno 5.919 stranica.[8] Usporedbe radi spomenimo da Pozicija bl. Miroslava Bulešića ima jedan svezak od 330 stranica,[9] a bl. Ivana Merza isto tako jedan svezak od 1104 stranice.[10]

Knjiga „Nada koja ne postiđuje“ biskupa Perića, sa svojih  366 stranica jest „Pozicija Pozicije“ bl. Alojzija Stepinca. U njoj je izvučeno – sažeto ono najbitnije iz 5.919 stranica ali i drugih knjiga i tekstova napisanih o njemu, nakon nastanka Pozicije. U knjizi su također opisani svi glavni prijepori i optužbe glede života, smrti i kauze bl. Alojzija Stepinca ali i jasni argumentirani odgovori na njih.

Sve ovo i mnogo drugih informacija o bl. Alojziju jesu novina, svježina i težina ove knjige. Od goleme skupljene i stručno obrađene građe što su je proučavali, prosuđivali i odobrili povjesničari, teolozi, biskupi i kardinali, i na kraju beatifikacijom odobrio i potvrdio i sam sveti Ivan Pavao II., papa, biskup Perić napisao je knjigu razumljivim rječnikom i rekao bih njegovim vlastitim, prepoznatljivim i tečnim stilom. U predgovoru knjige Stepinčev nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj stolici kard. Josip Bozanić piše: „Sveci pružaju orijentir našim životima da bismo pronašli Boga u sebi te svoj mir i snagu u Bogu“ (str. 8). A msgr. Perić na drugome mjestu kaže: „Svaki je svetac postao svecem ne u svetim uvjetima i mjestima, nego u ozbiljnim kušnjama i nesvetim napastima, koje je s pomoću  Božjom i krjepošću ljudskom svladao i pobijedio“ (str. 164). Ovo su razlozi proučavanja, upoznavanja i čuvanja spomena na život i djelo Božjih ugodnika i svetaca u Crkvi. Ovo su razlozi rada na kauzi bl. Alojzija Stepinca, isto tako pisanja i predstavljanja knjige „Nada koja ne postiđuje“, četiri dana prije blagdana bl. Alojzija Stepinca.

3. Uz Predgovor kard. Josipa Bozanića (str. 7-10) i svojevrsnu uvodnu riječ „Novomu hrvatskom Blaženiku i Mučeniku“ Pozdrav iz Mostara (str. 11-13), knjiga ima pet poglavlja (str. 15.-193.). Slijedi potom Dodatak Stepinac i NDH (str. 195-345), Literatura (Arhivi, Bibliografija, Članci objavljeni, a ovdje neznatno dopunjeni (str. 347-353) i onda tekst „Iz recenzije msgr. dr. Stjepana Kožula, kanonika Prvostolnoga kaptola u Zagrebu“ (str. 355-357). Knjiga završava Popisom imena i prezimena (str. 359-366).

Ovo izlaganje trebalo bi predstaviti prvih pet poglavlja knjige. Sva su poglavlja tematska zasebna cjelina. A u samome su poglavlju članci – uradci, samostalne manje cjeline umetnute kao mozaik u samo poglavlje.  Autor nam i navodi kada su neki radovi nastali i gdje su objavljeni a sada su neznatno dopunjeni i uklopljeni u poglavlja (str. 353). Sve to pak tvori knjigu kojoj je u središtu bl. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački, kardinal mučenik. U ovome prikazu izdvojeni su samo neki naglasci i istaknute neke teme, a sve ostalo čitatelj će sam doznati u knjizi, posebnoj i originalnoj, o bl. Alojziju.

I. – Biografske bilješke. Prvo poglavlje autor započinje zanimljivom i originalnom analizom dijela postsinodalne pobudnice „Verbum Domini“ (Riječ Gospodnja) pape Benedikta XVI. u kojoj papa u broju 48. spominje 16 imena „blaženih i svetih, koji su se u dvotisućljetnoj povijesti Crkve istaknuli kao iznimni i uzorni ne samo slušatelji nego i izvršitelji Riječi Božje u svome životu i poslanju“ (str. 17). U ovome slavnome društvu izvučenih iz dvadeset stoljeća života Crkve, „šesnaestoro veličanstvenih“ (str. 17.) jest i bl. Alojzije Stepinac. U svijetlu Isusova Govora na Gori biskup Perić o njemu zaključuje: „Nadbiskup je Stepinac podnio progonstvo, strpljivo i s ljubavlju, i kao zagrebački osuđenik, i kao lepoglavski zatvorenik, i kao krašićki zatočenik. I sustavno progonjen, lomljen i trovan. I postigao aureolu blaženstva i mučeništva. Njegovo je kraljevstvo nebesko“ (str. 28).On je jedan od onih „koji su se u dvotisućljetnoj povijesti Crkve istaknuli kao iznimni i uzorni ne samo slušatelji nego i izvršitelji Riječi Božje u svome životu i poslanju“ (str. 17).

II. poglavlje s naslovom „Nadbiskup Stepinac – Božji čovjek“ ocrtava duhovni profil blaženika. Započinje izvadcima iz homilije izgovorene u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu prigodom 25. obljetnice smrti zagrebačkog nadbiskupa mučenika. Od 10. veljače 1960. do danas Zavod i crkva sv. Jeronima svake godine obilježavaju obljetnicu smrti, spomendan blaženika. U nimalo sklonim vremenima za Crkvu u Domovini bio je to u gradu svetoga Petra (i danas je isto tako!) snažan glas istine o svetosti i mučeništvu nadbiskupa Alojzija Stepinca. Kroz 13 godina ravnateljske službe, rektor don Ratko Perić, pozivao je redovito nekoga od kardinala da predvode sv. Misu za Stepinčevo. „Kardinal kardinalu“, rekao bi svećenicima studentima. Ponekad je i sam propovijedao.

Središte duhovnosti i pobožnosti bl. Stepinca jest Euharistija. „Središte naše pobožnosti kao i glavni predmet naše ljubavi mora biti Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Pobožnost prema presvetoj Euharistiji je najmoćnije i najsigurnije sredstvo za obnovu svake župe. Nikada naime, neće u župi procvasti pravi kršćanski život, niti će u ljudima proplamsati oganj ljubavi Božje, ako se srca ljudska ne griju na vatri ljubavi Presvetoga Srca, što neprestano boravi u našim tabernakulima pod skromnim prilikama kruha“, piše u okružnici vjernicima 1936. blaženik (str. 73). Kada bi se pripremao za kakvu okružnicu ili važniji nastup, povlačio bi se u Brezovicu (nakon 1939.), gdje je u miru adorirao i pisao“ (str. 72). Analizirajući duhovni profil blaženika msgr. Perić posebice obrađuje „Poruke iz duhovne oporuke kardinala Stepinca, nadbiskupa zagrebačkog“. Tu se kristalno zrcali  i sjaji Stepinčeva duša. To je duša istinskog kontemplativca klanjatelja Bogu „u duhu i istini“, pastira u zatočeništvu koji se brine za povjereno mu stado a misli na njega i poslije svoje smrti. U knjizi msgr. Perić iznosi i analizira pet točaka iz Oporuke koje je kardinal Stepinac napisao vjernicima svoje nadbiskupije 1957. (str. 95-112).

III. „Osvrti na djela“ naslov je trećega poglavlja s posebnim temama od kojih je svaka zasebna cjelina. Za prosuđivanje vjere i ljubavi jednog propovjednika služe njegova pisana djela: propovijedi, govori, poruke, okružnice itd. Stil pisanja i način izgovaranja propovijedi je vrlo važan. Neki propovjednici su snažni na peru ali nisu vješti na jeziku. Drugima je lakše izreći propovijed nego li je napisati. Neki propovjednici iz punine srca „prelijevaju“ u duše Božju mudrost, kao da daju transfuziju. Drugi pak „prolijevaju“. Nadbiskup Stepinac je često propovijedao, držao govore, pisao okružnice, a iz zatočeništva napisao je mnoštvo pisama.[11] Marljivo je pripremao svoje nastupe i sve propovijedi. Duboko promeditirane, često i na koljenima pripremane, izgovorene s dubokim uvjerenjem i odgovornošću pastira duša, njegove propovijedi  ostavljale su velik dojam na slušatelje. Tako pišu i govore oni koji su uživo slušali nadbiskupa Stepinca. Kao i svakoga propovjednika i njegove govore su jedni hvalili, drugi kudili. Msgr. Perić u knjizi raščlanjuje tri Nadbiskupova interventa:  Okružnicu iz 1941. (str. 120-121), Propovijed na Krista Kralja 31. listopada 1943. (str. 121-122) i Govor na komunističkome sudu u Zagrebu 3. listopada 1946. (str. 122-124). U ova tri Nadbiskupova interventa biskup Perić ilustrira tri konstante iz svih Nadbiskupovih nastupa:

– „bogoljublje: poštovanje Božjeg zakona koje se očituje u cijeloj prirodi i u čovjeku, osobito u  čovjekovoj savjesti po kojoj je odgovoran pred ljudima i pred Bogom;

– čovjekoljublje: poštovanje prema svakom čovjeku, narodu, koje god rase, boje, jezika i vjere bio;

– rodoljublje: poštovanje vlastita hrvatskog naroda  iz kojega je potekao, kojim se ponosio i za koji se molio i patio.“  Upravo radi toga njegove propovijedi i govori trajno vrijede i imaju svoje učiteljsko mjesto u Crkvi“ (str. 124).

Blaženikov crkveni odnos i kršćanska ljubav prema hrvatskim katolicima u Bosni i Hercegovini zasebno su poglavlje djelovanja zagrebačkog nadbiskupa blaženika.U ovoj knjizi autor ukratko prikazuje poveznice i Stepinčev odnos  prema subraći u episkopatu u BiH: Josip Stadler, Alojzije Mišić, Jozo Garić, Ivan Evanđelist Šarić, Dragutin Čelik, Petar Čule, Smiljan Franjo Čekada (str. 139-143).

IV. – Odnos prema pravoslavlju. U ovome poglavlju opisana je lavina primjedbi Srpske Pravoslavne Crkve na NDH i teških optužbi na račun Katoličke Crkve u hrvatskom narodu. Poštujući osobu i ulogu sugovornika, lapidarnim stilom snagom argumenata msgr. Perić u knjizi odgovara na neutemeljene tvrdnje patrijarha Irineja i drugih hijerarha Srpske pravoslavne Crkve. Svoje razmišljanje zaključuje: „Neke nam stvari o blaženom mučeniku Stepincu ponavljaju po tisuću puta. Kao da vjeruju da ćemo povjerovati! Kako im povjerovati pred tolikom evidentnom povijesnom istinom?!“ (str. 160). Ovu temu lakše ćemo shvatiti i još bolje razumjeti u svjetlu pisma Hrvatske biskupske konferencije patrijarhu Srpske pravoslavne Crkve Irineju 18. studenoga 2019. (nakon povratka članova HBK iz pohoda Ad limina), obznanjena u Zagrebu, 5. veljače 2019.[12]

V. Beatifikacija.Već spomenuto V. poglavlje knjige ukratko opisuje kakva je kroz povijest kršćanstva bila praksa uzdignuća na čast oltara i kako se to čini danas. Stepinac je proglašen blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici kraj Zagreba. Msgr. Perić ukratko opisuje „Tijek Stepinčeva procesa do beatifikacije“ (str. 177-183).

4. Admirandus et imitandus (Vrijedan divljenja i nasljedovanja)

Što je u ovoj knjizi posebice važno i zanimljivo? Što izdvojiti? Koja je glavna poruka?

Knjiga je tako napisana da se čita na dah, da se jednostavno ne može ispustiti iz ruku dok se ne dođe do posljednje stranice. Ona je rezultat temeljita proučavanja arhivske i napisane građe o blaženiku, svjedočanstva suvremenika, stručnih i argumentiranih pobijanja velikih laži i pamfleta o blaženiku i Katoličkoj Crkvi. Autor se ne ustručava ući u najdublje analize i najsloženija stanja srca i duše u svim razdobljima života blaženoga Alojzija Stepinca, ali i prilika u kojima je živio, osoba i skupina s kojima je izravno ili neizravno komunicirao ili su oni pisali i govorili o njemu.

„Fiat voluntas Tua“. Budi volja Tvoja. Ovo su njegove posljednje izgovorene riječi. Knjiga, dosljedno i sustavno ima u središtu, – opisuje čovjeka kršćanina, svećenika, nadbiskupa, kardinala koji je u svim fazama svoga života tražio što je volja Božja u njegovome životu. Svu svoju nadu, svoje pouzdanje stavljao je u Boga. Bog mu je bio sve. A kada mu je na leđa neočekivano  natovaren biskupski križ u 36. godini života u jednoj od većih nadbiskupija na svijetu, stanje svoje duše i duboke vjere izrazio je geslom „In Te, Domine, speravi“ (U Tebe se, Gospodine, uzdam). Bila je to ispovijest vjere mladoga nadbiskupa. Bila je javno izrečena cjeloživotna konstanta Alojzija Stepinca.

Uz mnoštvo podataka i novih spoznaja što ih doznajemo dok čitamo knjigu, od prve do posljednje stranice dominira  misao i spontano se nameće zaključak:

a) Alojzije Stepinac je čovjek natprosječno kreposna života. On je jednostavno svetac: Božji dar sveopćoj Crkvi, hrvatskome narodu, našem vremenu. On je stup Crkve u vrijeme bezbožna komunizma u Istočnoj Europi.

Sakramentom krštenja čovjek prima posvetnu milost. Po njoj postaje dijete Božje, „dionik Božanske naravi“, „novi stvor“ (2 Kor 5,17). Pozvan je živjeti svoje novo dostojanstvo surađujući s Božjom milošću. Pozvan je na svetost.  Svi su kršćani pozvani na svetost. Kršćanska je svetost rezultat Božjeg djelovanja u duši pojedinca i osobne čovjekove suradnje, prianjanja uz Boga i usklađivanja vlastitoga djelovanja s Božjom voljom. Čovjek se u vjeri u potpunosti predaje Kristu. Od njega prima unutarnju snagu. Od njega traži pomoć da ide naprijed. Bog je u središtu njegova života. Razni su stupnjevi svetosti što je vjernici postižu. Samo Bog proniče u potpunosti ljudsko srce i može prosuditi tko je i koliko ostvario stupanj krjeposti. A da bi netko bio kanoniziran – proglašen svetim, potrebno je da je na herojskome stupnju vršio kršćanske krjeposti: vjere, ufanja i ljubavi. Msgr. Perić u ovoj knjizi pokazuje nam herojsko vršenje kršćanskih krjeposti vjere, ufanja i ljubavi kod bl. Alojzija Stepinca.

b) Alojzije Stepinac je mučenik. Nakon smrti na križu našega Božanskog učitelja, dragovoljno prinesene žrtve iz ljubavi prema palome čovjeku, u cijeloj povijesti kršćanstva mučeništvo prati Crkvu. Mučeništvo može shvatiti samo onaj tko je shvatio što znači ljubiti Krista, utjelovljenu Božju ljubav. Mučeništvo je milost i Bog taj privilegij daje samo izabranim dušama. Blaženi Alojzije Viktor jest mučenik. Njegovo mučeništvo (mučenje) je trajalo dugo, „na kapaljku“ i zato je bilo još teže izdržati. Sve je Bogu prinosio iz duboke vjere, iz ljubavi prema Bogu i prema Crkvi. („Fiat voluntas Tua“). U njegovu životu ništa nije išlo glatko, jednostavno, bez tvrda križa. Pa tako i poslije smrti, njegova beatifikacija i njegova kanonizacija. Sve je u znaku križa i naizgled nepremostivih poteškoća.

U knjizi ćemo doznati i o „mučeništvu njegove kauze“ zavrzlame, osporavanja i dileme oko kanonizacije. Još jedan križ, kao da mučeništvo bl. Stepinca još nije prestalo. Mi ne znamo zašto je to tako, ali Bog zna. I neka se vrši njegova sveta volja.

Hvala biskupu Ratku što nam je ovom knjigom približio blaženog nadbiskupa kardinala Alojzija Viktora Stepinca koji je za sve nas Admirandus et imitandus – vrijedan divljenja i nasljedovanja. Hvala svima.

Jure Bogdan, vojni ordinarij u RH

______________________________________

[1] Vidi kod Fabijan Veraja, Putovima providnosti, Crkva u svijetu Hrvatski povijesni institut, Split – Rim, 2013., str. 283.

[2] Josip Vraneković, Dnevnik, Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca (5.XII.1951.-10.II.1960.), priredio Juraj Batelja, Postulatura  blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2011., str. 839.

[3] Josip Vraneković, Dnevnik, Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca (5.XII.1951.-10.II.1960.), priredio Juraj Batelja, Postulatura  blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2011., str. 839.

[4] Vjerovanje.

[5] Hvalospjev BDM Marije.

[6] Vazmeni hvalospjev.

[7] Vidi, Razlike između beatifikacije i kanonizacije u Ratko PERIĆ, Nada koja nepostiđuje, Duhovne vježbe svećenicima po blaženom Alojziju Stepincu, Crkva na Kamenu, Mostar, 2018., str. 163.-176.

[8] Zagrebiensis beatificationis et canonizationis Servi Dei Aloysii Stepinac S.R.E. cardinalis zagrebiensis archiepiscopi (1898-1960), positio super martyrio, Romae, 1996, vol. I, Introductio p. Ambrosii Eszer OP, 1-14, Informatio: 1-865, Tabulae I-XII. = 891 stranica; Vol. II, Indeks testium I-XIX, Summarium testificale super virtutibus 1-1065, Tabelae I-V, Summarium testificale super martyrio 1-217 = 2.307 stranica; vol. III/I,  Documenta pars I 1-756, Vol. III/ II Documenta pars II 757-1582 = 1582 stranica; vol. IV, Iudicium 22 Theologorum Censorum 1112 Iudicium commissionis historicae 1014-1042 = 1139 stranica.

[9] Congregatio de Causis Sanctorum, prot. N. 1873, Parentina et Polensis,  canonisationis Servi Dei Miroslavi Bulešić, presbyteri, in odium fidei, ut fertur, interfecti anno 1947, Positio super martyrio, Auctore Fabijan Veraja, 5-331; Presentatio relatoris generalis p. Vincenzo Criscuolo O.F.M. Cap., Romae,  2010, str. 3-4.

[10] Congregatio de Causis Sanctorum, prot. N. 1309, zagrebiensis, canonisationis Servi Dei Ioannis Merz, viri laici, Positio super vita et fama sanctitatis, Relator „ad casum“ Fabijan Veraja, Romae, 1998, stranica 1-1104., + Tavole XII.

[11] Vidi Alojzije Viktor Stepinac, Pisma iz sužanjstva (1951-1960), Prigodom 100. obljetnice rođenja, priredio dr. Juraj Batelja, Zagreb, 1998., str. 1-401.

[12] Vidi www.ika.hr – 5. veljače 2019.