Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

22.obljetnica pogibije Damira Tomljanovića - Gavrana

Srijeda, 17. 02. 2016.

U Krivom Putu, obilježena je 22. obljetnica pogibije brigadira Hrvatske vojske Damira Tomljanovića - Gavrana,jednog od najvećih heroja Domovinskog rata koji je 1994. godine poginuo na obroncima Velebita. 22. obljetnicu organizirala je Udruga ratnih veterana 1. gardijske brigade "Tigrovi". Vojni kapelan Vlado Mandura je predvodio misu zadušnicu u koncelebraciji s vojnim kapelanom Milenkom Majićem koji je propovijedao te policijskim kapelanom Ivanom Blaževacem koji je vodio blagoslov na groblju. 

Gavran nije zaboravljen, za nas nije umro, ni jedne minute. A kako vrijeme prolazi, sve je više s nama – govore pripadnici 1. gardijske brigade Tigrovi, prisjećaju se svog zapovjednika Damira Tomljanovića Gavrana, čiju smrt oplakuju i danas, točno 22 godine nakon pogibije na obroncima Velebita. Jedan od najvećih heroja Domovinskog rata rodom je iz Krivog Puta pokraj Senja, kamo se danas od jutra slijevaju stotine njegovih suboraca kako bi, s majkom Marijom, zapalili svijeću na njegovu grobu.

– Naši mrtvi su živi dok ih se god netko sjeća, a mog Dadu nitko ne zaboravlja. Oni su na ratištu jedno drugome bili sve. I danas je tako – govori majka. Komemoracija je otpočela polaganjem vijenaca na mjesnom groblju, potom je održana sv. misa u župnoj crkvi Gospe Snježne, a suborci su potom obišli spomen-sobu u Krivome putu koja nosi Gavranovo ime. – Ne mogu se ja miriti s tim da je otišao na put bez povratka. Nikad ja za sina nisam rekla da je pokojni. U ormaru mu je uvijek ispeglana odora, čekaju ga čizme i spakiran ranac – rekla je majka Marija.

U obranu domovine uključio se 5. kolovoza 1990. kada je pristupio postrojbi Jedinice za posebne namjene MUP-a RH u bazi Rakitje pokraj Zagreba, a osnivanjem Zbora narodne garde u 1. gardijsku brigadu dragovoljno pristupa 15. svibnja 1991. godine. Već dva mjeseca kasnije imenovan je zapovjednikom satnije, a prvi tereni bili su mu istočna Slavonija, Banovina i Kordun. Dogodine, 1992., odlaskom postrojbe na južno bojište Gavran sudjeluje u borbama za deblokadu Dubrovnika, potom odlazi na karlovačko bojište, pa na obronke Velebita, na vrlo zahtjevnu bojišnicu, u često nemogućim i surovim vremenskim uvjetima.

– Nismo ga zvali zapovjednikom, to je bilo prekruto i formalno, nego “šefe”. Koje je god selo, brdo ili poziciju pokazao, mi smo to zauzeli jer je Gavran tako rekao. Kad god bismo na motoroli čuli njegov glas, išli smo naprijed, s njim u pobjedu. Ta je naša ekipa disala pobjednički zahvaljujući njemu. Velika je sreća što smo ga imali – prisjeća se Ivan Pasariček ovog heroja kojega je za života nekoliko puta pohvalio i predsjednik Franjo Tuđman.

Nikad, kažu suborci, nije bio od puno priče, uvijek od akcije, na taj način dižući moral svojim vojnicima. – Vodio je stotine akcija i izviđanja, ali nikada, ama baš nikada nismo upali u neku zasjedu. Nikada nas nije izložio pogibelji i u tome je veličina vođe. Treba to zahvaliti Gavranovom urođenom instinktu. Fascinantno je bilo gledati kako se pred našim očima razvija u velikog vojnika. To mogu samo izuzetni ljudi – prisjećaju se Tigrovi svog zapovjednika.

Kada je poginuo, bilo mu je samo 26 godina. Sahranjen je tamo odakle je i otišao braniti domovinu, u Krivome Putu. Majka je rekla da joj njezin Dado ne bi oprostio da ga je sahranila drugdje. Govorio joj je: "Nisam ja za te velegradove, ja pripadam u ovu divljinu". Njegovo ime danas nose ulice u najvećim hrvatskim gradovima, trgovi, sportski tereni, memorijali, hodočašća. Ali uspomena na njega čuva se na Krivom Putu svakoga dana.

(Večernji list / Glas Like / Vojni ordinarijat)